ANTITURISTIČKI SPLIT

Kava za pet kuna, divovski sladoledi i plaža gdje još živi ćakula... Da, takva mjesta još postoje!

Plaža Ovčice; Zlatna ribica, Slastičarnica Hajduk; plaža Firule

 Ante Čizmić/Cropix
Ekipa Nautičkog jedra pronašla je i mjesto gdje se poslužuje najbolji pršut u gradu pod Marjanom te plažu na kojoj nema gužvanja za pivo

Tijekom ljeta mira u Splitu nema. Kolone turista marširaju gradom, pretvarajući strogi centar u košnicu. Zuji se na svim jezicima svijeta. Guraju se u prolazu. Ne kontroliraju visinu glasa. Ono što rade kada sunce zađe - nije za staviti "crno na bijelo", nepristojno je, nekulturno i Splićanima jako bolno. Zbog svega navedenog - traženje od stranaca "oslobođenih", pardon - nikad osvojenih gradskih oaza nije naišlo na odobravanje naših sugrađana.

image

Plaža Firule

Ante Čizmić/Cropix

- Alo, jesi ti zdrave glave?! Stavit ćeš u foje mista di smo u miru - ne mogu se načuditi.

Molimo da nas prime. Ulizujemo se da nam dopuste zaviriti kamerom u prostore.

Pokušali smo za vas izdvojiti mjesta u Splitu koja još uvijek nisu poklekla pred "masovnim turizmom". Pokušali smo pronaći mjesta gdje u more možete ući a da ne morate preskakati redove ležaljki, mjesta gdje možete pojesti nešto domaće, bez dizanja kredita, popiti pivo, kavu, a da vas račun ne obori na pod od šoka.


TRI VOLTA (Dosud 9)

Konzumacija je u lokalu, nema dostave

image

Tri volta

Ante Čizmić/Cropix

- Mare, daj nan vina, bokal vode, daj i koju fetu pršuta - dovikujemo, kao doma, jer tu i jesmo.

Dati ćemo vam orijentir, pojednostavljen naravno, s Peristila, Carskog trga, popet ćete se do Vestibula, proći pravo, skrenuti desno, opet lijevo i dočekat će vas pogled od milijun dolara.

Najmanje. Ne možemo napisati "dvorište", jer to je dvor, onako, pravi, kamenom popločani, dalmatinski. Između dvora i mora - tri su volta. Znali su ti vražji stari Rimljani sve tajne graditeljstva, evo, 1800 godina poslije - svaki je kamen na svojem mjestu. Okružuje vedutu koje se ne bi posramio ni sam Stvoritelj. I baš tu su poslagani stolovi, obični, najobičniji, nekako - taman. Kad sjednete na scenu, stupa već spomenuta Mare ("prezime nije bitno, to se da i prominit, ali ime ti je zauvik!"). Šta‘š jist, šta‘š pit i mali obuci majicu, nisi na plaži!

Ovaj se zadnji dio rečenice mijenja ovisno o godišnjem dobu, naravno.

- Pedeset godina imamo najbolji pršut u gradu i tako će uvik bit, baš kao i što se uvik riže rukon, ništa sa strojevima - samouvjeren je Alen Pervan, kuhar, alfa i omega kuhinjice u Tri volta.

image

Tri volta

Ante Cizmic/Cropix

Kuhinjice? Da, sve se sprema na četiri koluta plina, više im, realno, i ne treba. Čarolije se tu stvaraju, ovisno o "stađunu", zimi fažol i sarme, tripice, kad zatopli punjenje paprike, juha, lešo, šalša...

- O‘š napisati da smo zimi grad duhova, a da liti ne možeš živit od galame i šporkice - izaziva nas Alen.

Hoću, napisat ću. Napisat ću i da je decilitar Pošipa devet kuna, da je porcija punjenih paprika, sve s pire krumpirom 70 kuna okruglo, a kruh je - besplatan.

Nego, da se još malo vratimo tajnama. Ali nemojte širiti okolo, jel može? Tri volta se uopće ne zovu Tri volta, pravo im je ime Zalogajnica Dioklecijan, ali ovo je samo između nas.

Dogovoreno?

Dogovoreno!


ZLATNA RIBICA (Ul. Kraj Svete Marije 8)

Oko 9 ujutro najveća je gužva

image

Anita Bejo iz Zlatne ribice

Ante Čizmić/Cropix

Anita Bejo bježi od kamere, ali onda primijeti kako fotoreporter Ante Čizmić baš nekako nalikuje sinu joj, pa pristaje pozirati. Ali, brzo! Nema ona vremena, treba raditi.

- Moja mama Dinka Buha započela je s radom 1994. godine. Od tada se nismo makli odavde - veli nam Anita.

A makli se nisu od Peškarije, centralne i glavne splitske ribarnice. Ona je izvor svih njihovih namirnica, ne zovu se zalud "Zlatna ribica".

- Meni je uvik isti! Frigatura, srdele, moli, trlje, kozice - nabraja Anita, dok mi njuškamo mirise mamine kuhinje.

Napisali bi "materine kužine", ali smo upozoreni da pišemo književno. A razlika između "mamine kuhinje" i "materine kužine" je - uvjerit će vas znalci - jako velika. Mama će vam ispeći palačinke, namazati maslac i med na mirisan kruh, zamutiti kakao u šalici hladnog mlijeka. Mater će baciti na ulje očišćene inćune (da se dite ne zagrca!), umotane u brašno, grubo mljeveno, naravno, mater će vam procijediti blitvu i zaliti je maslinovim uljem.

image

Zlatna ribica

Ante Cizmic/Cropix

A kad smo kod maslinova ulja, onda morate znati da se ono, među ostalim, najbolje osjeća, uživa, degustira - umakanjem kruha. Kruh je i ovdje gratis, vjerojatno se sad neki Francuz ili Španjolac među vama (odlično govorite hrvatski, svaka čast!) osvrće oko sebe, uvjeren kako ga zafrkavamo. A nismo, potpuno smo ozbiljni.

- Kod nas je jelo jednostavno, njegova je snaga u tome što je sve friško. S udice na pjat! Riba dolazi zorom, pa određujemo što je na jelovniku kada vidimo što ima - e, tako će Anita, materina kći.

Namiguje prema mladom britanskom paru, sjede u uglu zalogajnice, mažu krug uljem, mljackaju, guštaju.

- Ipak su nas otkrili - veli.


OTPRILIKE OVAKO (Sinovčića ul. 5)

Otvaraju vrata iza 18 sati, rezervacija nužna

image

Davor Grabočac iz konobe Otprilike ovako

Ante Čizmić/Cropix

Kad se odmaknete izvan zidina Dioklecijanova grada, pa pratite kamo sunce ide - uvući će vas u svoju kamenu čaroliju Veli Varoš.

Nekako dok lupkate potpeticama po kamenim pločama dajete ritam životu, a život vam se oduži sa:

- Klapaj tako doma - iza pritvorenih škura.

Za pjesnike mjesta u Varošu nema, ali za kuhare da.

- Svi ste vi novinari isti!

- I vi kuhari!

- Jesmo!

To nam je umjesto "dobar dan" servirao Davor Grabovac, Graba ga zovu, pa tako sebe i predstavlja. Taman mu je stigla sabljarka, golema. Ušuškana u ledenu prašinu i dalje djeluje moćno, a kako li će tek djelovati na nepce, maštamo.

image

Konoba Otprilike ovako

Paun Paunović/Cropix

- Jednostavna tradicijska dalmatinska jela - tako Graba objašnjava svoj jelovnik.

Ti mirisi se ne daju prenijeti na novinski papir. Nismo izmislili, a niti se dosjetili dovoljno primamljivih riječi.

- Furešti ne znaju što jedu, ali dođu s preporukom, pa nam daju povjerenje. Kuvajte šta oćete, tako kažu. Objasnimo im da niti jedno jelo nismo sami izmislili, već su nam tako preci kuhali, na tome smo odrasli - veli Graba, prstom odbijajući podijeliti i jedan recept s nama. Pih, ti novinari, samo bi pisali i dijelili.

A bi, jer tu je gregada usred grada burgera i pizzeta!

Podsjećamo se odluke gradonačelnika Milana kojom je iz centra grada izbacio, doslovno, sve restorane koji nisu originalni, talijanski. Pa maštamo o Splitu u kojem se hodajući od konobe do konobe uspiješ najesti do prsnuća. Dugmeta (čitaj: botuna!) na hlačama, naravno.


SLASTIČARNICA HAJDUK (Matošića ul. 4)

Otvoreno uvijek, jer za sladoled je vrijeme uvijek

image

Kebiri i Mervan Sakiri iz Slastičarne Hajduk

Ante Čizmić/Cropix

Prije pola stoljeća obitelji Emrulai i Šakiri našle su svoje mjesto pod suncem usred Splita, u Matošića ulici. Kako onda - tako i sada, nude najbolji sladoled u svemiru i okolici. Za razliku od ostatka sladoledarnica u gradu, kod njih je kuglica 12 kuna.

- Recept je tajni - i ovdje nismo uspjeli u namjeri da s vama podijelimo čarolije.

- Ali svaka generacija doda nešto svoje - kazuje nam tako Kebir Šakiri, dok mu se sin Mervan samo smješka. On je treća generacija, vidjet ćete kad on doda "nešto svoje", već je internetom ovladao, pa nam "Hajduk" znaju i šire od ulice. Uvijek nas krenu neuspjele šale kada smo okruženi slasticama, mozak zamrzne (brain freez, za one mlađe od 20!).

image

Kebiri i Mervan Sakiri iz Slastičarne Hajduk

Ante Cizmic/Cropix

Kako su nas osvojili, pitate se? U "Hajduka" se nikada nije gledalo na veličinu kuglice, ne štedi se na sladoledu, narode, ne štedi! Kod njih možeš i "pola - pola", pa za cijenu jedne, realno, pojedeš dvije kuglice. Malo vanilija, malo čokolada. Preljev. Taman.


KANTUN PAULINA (Matošića ul. 1)

Pripremite se pričekati određeno vrijeme

image

Kantun Paulina

Ante Čizmić/Cropix

Svega par koraka niže, doslovno, na kantunu - Paulina. Ćevabdžinica stara četiri puna desetljeća. Pet ćevapčića u lepinji 30 kuna, sedam 40, a "desetka" okruglih pedeset kuna. Uz to ajvar, sitno nasjeckana kapula (crveni luk, op.a.) i više vam ništa ne treba. Ručak. Može i večera. Može i neka vrsta među objeda. Kako god bilo - dobro je.

- To ti je ritual - uvjerava nas Filip.

- Pogledaj kako ugriju lepinju, kako je zaliju, da bude sočna, vidi ćevape, taman s gradela, pazi sad kako ne štedi na jajvaru, a, jesan ti reka - nabraja Filip, sve jedva čekajući primiti u ruke lepinju pažljivo umotanu u papir.

image

Kantun Paulina

Ante Cizmic/Cropix

Ni taj se detalj nije promijenio. Papir služi kao "držač", ali i kao brisalica. Dva u jedan, kažem vam.

Ovdje smo se, priznajemo, malo prošvercali, jer su Kantun Paulinu turisti otkrili, valjda su slijedili miris kaletama. Ili su ugledali red u kojem Splićani strpljivo čekaju svoju porciju. Nevjerojatno je kako jedino u ovoj "fili" nikad ne grintaju...


MANDRAČ MATEJUŠKA (Trumbićeva obala)

Klupice čekaju baš vas, hlada ima

image

Mandrač Matejuška

Ante Čizmić/Cropix

Rivu znate. Pružila se, prekrasna, odvojila valove od carske palače. Dala nam je svoje klupe za prve poljupce (dok još nije bilo mobitela, da postanu tik-tok senzacija), bivala nam modnom pistom, živućom "društvenom mrežom", a onda se svojim dnom zapetljala u mandrač. Matejuška. Ne zna nitko je li početak ili je kraj Rive. Kako god - divota je od komada ove Zemaljske balote. Republika. Ili kraljevstvo.

Devedesetak vezova uz obalu prikovalo brodice, stisao se zaboravljen škver između veličanstvene, prepoznatljive vizure prvog grada Galaksije, Zapadne obale i pučine. Suncu i klimatskim promjenama u inat - lemi se i zavariva, popravljaju se motorini, treba brod pripremiti za more.

- Jel‘ se marendaje - pitamo, naviknuti na često gradelavanje u prostoru koji održavaju članovi športskog ribolovnog društva Lubin.

- Po ovoj vrućini - sumnjičavo nas gledaju, uz hladnu limenku piva.

Imaju ideje kako dovesti u red ove mlade, neodgojene turiste, što po gradu uriniraju, povraćaju...

- Za uši ga dovuć do bankomata!

Pa neka plati! Baš kao što oni plaćaju sto kuna godišnju članarinu u klubu, ali zato u prostoru kluba - odmah preko ceste - popiju kavu koja košta fascinantnih pet (brojkom: 5) kuna. Toliko ni na automatu ne košta, primjećujemo, a oni kimaju glavom. Znaju.

A što znaju turisti o njima?

- Ne‘š virovat, znaju bolje od nas di je parking mukte - sve će tako mudrolije do nas, uz obavezno "vražji internet".


PLAŽA OVČICE (ispod Puta Firula)

Mala uvala, šljunčana plaža, ima opremu za dječju igru

image

Plaža Ovčice

Ante Čizmić/Cropix

Nema onoga koji za Bačvice nije čuo, jel tako? Splićanke i Splićani u svojoj opjevanoj plaži uživaju samo i jedino ranom zorom. Kada zagužva - svako se okrene na peti i vrati svojoj kući, pod klimu. Zimi je naša, to je neupitno, ali ljeti...

Zato nikome problem nije prošetati do Ovčica. Skrile su se, uljuškale između dva rta, pa bivaju lijepima i kada je sezone.

image

Plaža Ovčice

Ante Cizmic/Cropix

Gordana je tu naučila plivati. Tu je podučila toj vještini svoju kćer. A sada, kako je i red, podučava ovog svog malog vragolastog pilića. Mate mu je ime. Štrapa Mate, boli ga briga što Mađarska mora nema, dohvaća kamenčiće, ubacuje ih u dubinu (u biti sebi pred prstiće), a baka ne skida pogled s njega. Gleda unuka, a govori vama.

image

Plaža Ovčice

Ante Cizmic/Cropix

- U sedmi i osmi misec niko se od nas ne spušta u grad, prikoviše je to šušura. Falili smo što smo sve komercijalizirali, nije ovo dobar put. Tribat će jedan dan reć mom Mati: oprosti, zezli smo, sad popravljaj - tako će baka Goga.

Na Ovčicama imate sve. Osim tuša. Ignorirajte nas, to je naša interna, splitska zafrkancija.

image

Plaža Ovčice

Ante Čizmić/Cropix

PLAŽA FIRULE (ispod Puta Firula)

Mjesto gdje živi ćakula i plaža s najrazgovorljvijim stanovnicima "centra svita"

image

Plaža Firule

Ante Cizmic/Cropix

U biti će vam svako pošten kazati kako su Firule bolnica, a plaža su Fire. Ignorirajte i to, ipak je ovo grad gdje se i običnoj, troslovnoj Miji, ime skrati na slovo - pa je svi zovu "em".

Dakle, Fire.

Zaigralo se more, pa nanijelo iz dubina fini, fini, fini pijesak. Salbun. Pržina. Boja, kažete? Taman dovoljno tamna da odmorite oko, a opet dovoljno svjetla da potjera sunce. S obzirom na to kako je piciginu rodno mjesto svega par stotina metara dalje - normalno je da ovdje proživljava adolescenciju. Razigrano, možda malo i ludo, ali zanimljivo svakako... Nećete naći mjesto za odložiti ručnik, nema tu izležavanja, ali zato ima duga klupa, na njoj se najbolje sjedi. I ćakula. Nevjerojatno koliko ćete naći razgovorljivih stanovnika "centra svita" upravo tu.

image

Plaža Firule

Ante Cizmic/Cropix

- Vidiš, otkrija nas je svit. I to koliko je dobro, toliko i nije. Recimo, mi domaći postajemo građani drugoga reda, ka sve je prilagođeno turistima, a u biti tribalo bi se sve vrtit oko nas - tako će, u glavu, šjor Dinko.

- Je, imate prav! I mi bi platili, ali da znamo što plaćamo! Ne mo‘š ti meni dat zamrznutu ribu, ali, daj mi nešto naše, daj mi friško, pa ću platit koliko kažeš - veli Zrinka.

- E, tribat će dici kazat da imaju drugačiju startnu poziciju od naše, tribat će im reć da smo falili - nekako tužno će baka Najda, a mi kao da čujemo Gordanu s Ovčica.

image

Plaža Firule

Paun Paunovic/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. kolovoz 2022 13:28