Vrime je od fjake. U Banovim dvorima na imanju gazde Damira Vodanova beštija u poluhladu otvorene štale gricka ovogodišnje sijeno iz bale koju mu je dida Roko upravo servirao. Došli ga vidjeti furešti skroz iz Španjolske. Govore mu: "Burro, burro!" Onda vade kamere, pa s njim rade selfije dok im sunce udara u glavu. Upekao im zvizdan, al‘ ne mare.
Tko bi znao koliko u tim magarećim nogama ima konjskih snaga, je li možda do njegove lude glave ili je sve stvar dobrih gena? O tome se jest raspravljalo prije 10 ili 15 godina, kada je Miško započinjao svoj dotad nezabilježeni pobjednički niz u više od pola stoljeća tribunjskih Trka tovara, no ne i danas, kada je ovaj stasiti vranac prošao sito i rešeto, trnoviti put od poludivljeg magarca preko šampiona sve do živuće legende šireg šibenskog kraja.
Neuništivi Miško
Prognozirali su mu kraj kada je obolio od raka prostate, ali samo dva mjeseca nakon složene operacije vratio se jači nego ikad i opet odnio pobjedu. Trpio je dobri Miško i poniženja, na jednu pirovačku utrku nisu ga zvali jer je to bio jedini način da pobjedu odnese domaći magarac, a u Tisnom su po njegovoj teško stečenoj časti udarili još niže - preimenovali ga u Ronalda. Računali su ovako: ako ga nazovemo Ronaldo, onda pobjednik neće biti Miško! No, nije ga ni to slomilo, kao što mu svih ovih godina, kako i priliči svakoj pravoj legendi, u glavu nije udarila slava.
Tko bi znao postoji li u magaraca zagrobni život, jer ako postoji, onda su ozbiljni izgledi da se iza krupnih Miškovih očiju, garave grive i napetih plećki krije duša najvećega od svih tribunjskih tovara - besmrtnoga Ćuše. Legenda govori da je svojim revanjem u ključnom trenutku probudio pozaspalu gradsku stražu, pa su se uspjeli oduprijeti silnoj turskoj vojsci koja je kanila osvojiti Tribunj.
Dobio je Ćušo u znak zahvalnosti bakreni spomenik na samoj rivi, dječju slikovnicu i tradicionalnu trku koja će ovoga 1. kolovoza imati svoje 55. izdanje zaredom, ali i poštovanje koje se preko svih magarećih i ljudskih generacija prenosi stoljećima. Zato smo došli u ovo malo dalmatinsko ribarsko mjesto da posvjedočimo silnu zahvalnost i ljubav koje mještani gaje prema ovoj krasnoj i odanoj beštiji, između ostalog i kroz Trku tovara. Čast je velika sudjelovati, a slava pobijediti pred tisućama navijača.
- Konj će vući dokle gazda kaže, do svoje iznemoglosti i na svoju štetu, a tovar neće. Kad procijeni da je dovoljno, on će stati. Znači, on ne da na sebe. Kažu da je tvrdoglav. Ma nije tvrdoglav, on je pametan - objašnjava nam Nikola Perkov-Stipičin, bivši trkač, danas "alaj-ćuš" utrke i djelatnik Turističke zajednice Tribunja, koji neumorno radi na brendiranju svoje općine kroz priče o Ćuši i svim njegovim nasljednicima. Skupa ćemo posjetiti Miška.
Nitko ga ne može uhvatiti
Banovi dvori sastoje se od tri najvažnije stvari: kampa, konobe i Miškove štale. Dijeli je s Pućom, mladim sivim magarcem koji se potpuno podredio njegovu autoritetu i slavi nakon što je preminuo Sivko. Dala bi se ispričati priča i o Sivku, kojega je gazda Damir dobio od prijatelja iz Tisnog prije 15 godina zajedno s Miškom. Nitko ne može to sa sigurnošću tvrditi, ali smatraju da je Sivko doživio starost od barem 50 godina. Nekada, kada im je svakodnevica bila težačka, rijetko bi prevalili 12, a sada, kada su maženi poput ljubimaca, životni vijek im se učetverostručio.
- Dobar je. Samo, kad ga pustiš van iz štale, Bog ga više ne bi uhvatio. Onda ga i ne hvatamo, on ode, pet, šest kilometara, pa se sam vrati prije noći. Ja ga nisam zajahao, jer ne jašem od mladosti, tada me zbacio jedan i dobro sam nabio leđa. Spustio glavu, digao guzicu u zrak, a ja preko njega opaaaa. Treba držati uzde, da mu je glava gore - govori dida Roko Vodanov (81) dok čekamo njegova sina Damira. Da ne gubimo vrijeme, predložio Nikola da izvede Miška za slikanje. Zatakao mu konop za ular pa otvorio vrata, ali Miško neće.
- Ajde, Miško - kaže mu Nikola.
Miško stoji kao ukopan.
Nikola uđe, Miško se okrene pa već prebaci težinu na prednje noge, al srećom po Nikolu ustegne se u zadnji trenutak da ne katapultira stražnja kopita prema njemu. Izvede ga Nikola na jedvite jade, obavimo slikanje, pa onda opet isti problem: sad se Miško ne da u štalu. Nakon nekoliko povuci-potegni konačno je ušao.
- Deset godina mu nije bilo premca. Ovu zadnju ga je dobio neki Putko iz Sukošana, ali to i nije bila prava Trka, više promotivna zbog korone, a i tada je Miško bio drugi. On je atrakcija naših dvora, ja ga svake godine dajem na Trku, nebitno mi je tko će ga jahati, hoće li ga birati netko ili će ga dobiti ždrijebom. Iako, najčešće se grebu za njega. Najvažnija je Trka u Tribunju, ali on ide i u Pirovac i Tisno. Ništa ne naplaćujem. Ima dicu u Sukošanu i Pirovcu, htjeli su tamo baš njegove potomke - pohvalio nam se gazda Damir u dahu, dodajući da su Miško i Sivko bili poludivlje beštije kad su došli k njemu.
Avokado im nije po volji
Da pojasnimo, najdulju tradiciju u magarećim utrkama imaju u Tribunju, tu sudjelovati mogu samo jahači koji su iz Tribunja ili barem po jednom roditelju otamo vuku porijeklo. Odnedavno se jaše i u Pirovcu te u Tisnom, gdje je utrka međunarodnog karaktera i magarce jašu turisti. Jednom je tako neki povratnik iz Kanade čuo za Miška i naumio ga jahati na tišnjanskoj utrci.
- Deset dana on je dolazio i donosio mu mrkve, mitio ga drugim svježim povrćem. Ja radio, imao posla preko glave, kad zazvoni mi mobitel. Glas govori: ‘Ukralo mi Miška.‘ Ma tko je ukrao Miška, čudim se ja zaboravljajući u poslu da je Miško u Tisnom na utrci. ‘Ma ukralo Miška‘, govori ovaj. I onda shvatim da je Miško ždrijebom pripao nekom drugom jahaču, a Kanađanin završio na drugom tovaru. Džaba je timario i hranio Miška deset dana - smije se Damir.
Miškovoj brzini najbolje može svjedočiti Anđelino Perkov (20), brodomehaničar koji iza sebe ima četiri Trke, sve na Mišku. Dvije godine zaredom bio je prvak, na 49. i 50. Trci, a u preostala dva nastupa bio je drugi. Dvije su osnovne stvari koje Miška izdvajaju iz mase magaraca. Snažan je u tijelu, a opušten u glavi.
- Dosta vremena provede s ljudima pa nema tremu na dan utrke kada su oko njega tisuće ljudi, dok se neki tovari od straha ukopaju. Ja ga samo pustim da on slobodno trči i on sam zna što mu je činiti. Ove godine neću na Miška, jer mi nije važna pobjeda, nego taj doživljaj - govori nam Anđelino.
Odosmo potom na općinsku farmu magaraca na samom ulazu u Tribunj, gdje živi devet grla. Jednoga, Elizonda, imali su otprije, a od jedne gospođe kupili su ih još osam u veljači, dva mužjaka i šest ženki, te ih spojili u jednu veliku obitelj, gdje, kao i svakoj drugoj, ima ljubomore, trzavica, svađe. Andro i Stipe, također alfa mužjaci poput Elizonda, ponekad prijeđu granicu, pa polete i kopita, ali zato su njih trojica strogo odvojeni jedan od drugoga te od ostatka krda. Zaposlenik Općine Emanuel Mijat o njim brine svakodnevno. Donio im je odstajalog voća i povrća, donaciju mjesnog marketa, njima to dođe kao desert nakon sijena i zobi.
- Imamo dogovor s dućanima, sve što im je višak ili ne prodaju ostavljaju nama za tovare. Imamo trenutno tri trudnice, pa one najviše pojedu, znate kako je to. Moramo paziti s voćem i povrćem jer im se zna odraziti na probavu. Vole većinu toga, listovi zelene salate i kupusa nisu im nešto, osim Elizondu, on ne bira. Vole naranče, grejp iako je gorkast, jagode obožavaju, limun isto, iako im se sline razlijevaju od njegove kiseline. Trešnje, banane, ma sve. Jedino mi se čini da im avokado nije nešto - govori nam Emanuel.
Kaže da su ženke duše od magaraca koliko su drage, ipak Elizondo mu je najdraži jer je snažan a umiljat. Živciraju ga Andro i Stipe, jer vječito stvaraju probleme. Tuku se u štali i vani kada god im se za to ukaže prilika, zato mora paziti da budu strogo odvojeni. Farma tovara trebala je, prije svega, osigurati podmladak tovara kako se grla za Trku više ne bi morala sabirati po cijeloj Dalmaciji, a usput je postala i prava turistička atrakcija. Tribunjski gosti sami dolaze na farmu, hrane i maze tovare.
- Tovari nas simboliziraju i obilježavaju, zato je ta farma jako važna za nas. Nekada ga je imala svaka kuća, a najednom smo se našli u situaciji da ih nema dovoljno ni za utrku, prijetilo im je izumiranje. U suradnji s Općinom i mještanima izgradili smo ovu farmu. Na njoj je radilo 30 volontera, nije ih bilo problem skupiti jer nas sve skupa povezuju magarci. Osmero magaraca došlo je iz Primoštena, Elizonda smo imali otprije, a kada ih je vidio, od sreće je preskočio ogromnu ogradu.
Trenutno su na parceli od 6000 kvadrata koju imamo u najmu, a planiramo širiti farmu. Imamo tri skotne kele, Severina, Megi i Tonka trebale bi dobiti prinove u rujnu, radimo edukacije o trkama i magarcima, čuvamo našu tradiciju, a usput gradimo dobar turistički proizvod koji gosti prepoznaju - govori nam direktorica Turističke zajednice Tribunj Josipa Jerkov dok raščešljava gustu Severininu grivu.
Severina i Elizondo
Molimo Nikolu da nam ih pobliže predstavi, dobra je prilika jer su mirne, zauzele su korita s obje strane, a dobri su i dečki, jer su i oni dobili svoje porcije. Osim Stipe, koji njače pa se valja po prašini, pa odlazi u zatvoreni dio štale, onda malo viri, pa u trku izlijeće. Doznajemo tako da je Elizondu pravo ime Gregor, no ovo umjetničko mu bolje paše uz karakter.
- Megi je kela, ima oko dvije i pol godine, opulit će se prvi put. Severina isto, ali ona je malo starija, ima oko deset, njoj je već otpala zimska dlaka. Lana je naše najmlađe pule, ima tek osam mjeseci, a Roki je samo koji tjedan stariji. Tonka ima 12, mislim da će se ona prva puliti. A inače, Lana je njezino Pule, a Severina je mama Rokiju. Dragica će se pariti nagodinu, ima godinu i pol i još je mlada. Elizondo sada ima tri, kupili smo ga kao pula sa šest mjeseci. U njega polažemo dobre nade. Mogao bi vladati Trkom kao što je Miško, godinama. Snažan je i brz, a stalno je s ljudima pa nema straha ni treme. Ove godine će prvi put na Trku - s poštovanjem priča Nikola koji već na prvoj trci Elizonda vidi među prva tri.
Govori Nikola da su pripreme za Trku počele i dva mjeseca prije događaja, jer su tada već počeli upiti jahači bi li na farmi mogli malo trenirati jahanje. Ništa se tu više ne prepušta slučaju, a i pravila su strogo određena Statutom.
- Smiju jahati samo Tribunjci po ocu i majci, i to u tradicionalnim nošnjama. Početak Trke označava se pucnjem iz kubure, naravno nakon što se odradi procesija oko Staroga Sela u koju se kreće s plaže Zamalin. Imamo tri polufinalne utrke s po četiri jahača, po dva idu u finale, te još jedan - lucky loser, pa ih u finalu bude sedam.
Pazimo da su svi tovari jednake građe, kako bi svi imali podjednake šanse, ali i da natjecatelji nemaju više do 85 kilograma, da se životinja ne opterećuje. Zato jašu mlađi, dok ne natuku previše kilograma. Jahač mora biti u narodnoj nošnji i ne smije udarati tovara. Također, ne smije uz njega hodati, nego ga čitavo vrijeme jahati - govori nam Nikola, alaj-ćuš, ili vojvoda od utrka poput sinjskog alaj-čauša, kojem je osnovna zadaća kontrolirati da se poštuju sva pobrojena pravila.
Odstupanje od pravila znači diskvalifikaciju, ali nikada, koliko Nikola zna, nije nitko diskvalificiran, jer - bolje je izgubiti utrku nego okaljati čast. A da je na utrkama bilo svega - bome jest. Još dok se živjelo u Starom Selu, na poluotoku u središtu mjesta oko kojega se trči Trka, umjesto u cilj, neki bi tovari sa starta otišli ravno u štalu. Mislili bi da su obavili posao, kad što ga obave na polju i da je vrijeme za poći kući. Problem je što ga po ulasku u štalu nitko odande više ne bi izvukao van. Najbrži tovari otrče krug za tri-četiri minute, međutim Mišku je to jedne godine uspjelo za samo minutu i 20 sekundi. Nitko ne zna kako.
Ugovor s državom
Gotovo bismo mogli reći da venama načelnika Marka Grubelića kola tovareća krv, jer je ljubav prema ovim krasnim životinjama u njegovoj obitelji generacijama. Prvi je krenuo još šezdesetih godina did Ante sa svojim Omarom, najboljim tovarom u selu, a onda su im obojici nakon tri uvjerljive uzastopne pobjede zabranili natjecanje. No, Markov otac, koji se isto zove Ante, prestigao je svog oca te je na trkama odnio čak pet pobjeda. Marko se natjecao desetak puta, najuspješniji je bio 2011. godine, kada je odnio pobjedu. Grubelići tako u svojim vitrinama čuvaju čak devet zlatnih kolajni iz ukupno 54 utrke. Posljednji put jahao je pretprošle godine, ali je dosta žestoko pao.
No, ne trebaju se Grubelići brinuti za budućnosti, Markov trogodišnji sin, govori nam ponosni otac, dobro je prihvatio beštiju. Tovari se ni u budućnosti ne trebaju bojati za svoj status polubožanstva u Tribunju, a načelnik Grubelić nam otkriva zašto.
- Pripremamo dokumentaciju za gradnju Edukacijskog centra dalmatinskog tovara, koji će biti na Velikom škoju (nenastanjeni otočić nasuprot rive). Dobili smo ga od države na 50 godina i u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede i Veterinarskim fakultetom krenuli u realizaciju projekta - križanje vrsta da dobijemo čisti izvorni primjerak dalmatinskog tovara.
On će po svojoj konstituciji biti nešto niži od istarskog, na leđima ima specifičan križ, malo je zbijeniji i ima kraće noge. Oni bi za sebe imali praktički cijeli otok, bili bi u ograđenom prostoru, te bi ih tamo bilo do 15. U turističke ture išlo bi se brodom - kaža načelnik. Nekada su tovari tribunjskim obiteljima pomagali da prežive, a sada im oni vraćaju pravim rajem na zemlji, samo za sebe će ove beštije imati cijeli otok.
- On je naš brend, nije sredstvo, nego cilj, želimo se odužiti životinji koja je generacijama bila članom tribunjskih obitelji, a mnoge je othranio - govori nam načelnik.
