NAJSTARIJI RIBAR

‘Samo mi je rečeno - diverzanti prijete, uzmi 20 mornara i obrani Titovu plažu!‘

Antuna smo fotografirali na istome mjestu gdje je počeo loviti ribu prije točno 80 godina

 Robert Fajt/CROPIX
Reporteri Nautičkog jedra s Antunom Rodom (90), najstarijim ribarom na Jadranu

Monografija Baške s fotografijom zaljeva na dvije stranice i dvije penkalom ucrtane strelice nedaleko mola s kojom nas je dočekao, zauzela je skoro cijeli stol. Ostalo je mjesta za njegov zeleni čaj s jedne i dva komada papira s druge strane - jedan je A-4 natipkan pisaćim strojem s pet intervencija olovkom u koji je sažeo svih svojih 90 godina a drugi crtež na kojemu je njegovom rukom iscrtano neko opasno eksplozivno sredstvo - iznad je napisano ovako: "Projektil - mina ručnog bacača; neuspjeli atentat na mene u ribolovu." Došli smo slušati priče staroga ribara, a ovo je slutilo na dobro štivo.

Antun Rode (90) sjeo je za svoj omiljeni stol u sinovljev kafić tik do zgrade Općine u Baškoj. Uranio je čitavih sat i pol, kako bi ga na vrijeme zauzeo tako da možemo razgovarati u miru.

- Dobar dan! Jeste li vi gospodin Antun Rode, najstariji baščanski ribar? - upitamo, znajući da sijedi starac u kutu lokala koji pogledom prebire po gostima mora biti čovjek koji nas strpljivo čeka.

- Ja sam, ali to je samo pola istine - rekao je oduševljeno pruživši desnu na pozdrav a lijevom nam prigrlivši ruku, kako to rade srdačni domaćini, netipično snažno za nekoga njegovih godina, pa poviknu konobarici: Njima što će popiti, a meni još jedan zeleni čaj".

image

Antun Rode

Robert Fajt/CROPIX

Batinu koja mu pomaže pri hodanju umjesto načetoga kuka odmakne od stolice na koju je bila naslonjena, pa nam ponudi da sjednemo.

- Zašto pijete vrući čaj na ovim vrućinama? - pitamo ga dok sjedamo, pokazujući prema užegloj rivi usred podneva i moru na kojem se vide kupači usred jednog od toplinskih udara.

- Imao sam jednog promuklog prijatelja, pa ga pitam: Ča je bilo? Veli: Pil sam hladno pivo! Ja ne mogu piti toplo pivo, pa je bolje topli čaj - smije se Antun.

Oštra uma za svoje godine, sa živopisnim detaljima iz svoje prošlosti pričat će nam o svojem životu, životu najstarijega baščanskog ribara, kako su ga titulirali kada je s ministrom Olegom Butkovićem svečano otvarao novi produžetak rive. Nas, međutim, više zanima njegov život na staroj rivi, točno ispred njegove kuće i ovoga lokala u prizemlju, jer ga je čitavoga proveo baš tu. Sjeća se svojeg prvog ribolova 1943. godine, na tunjicu s istoga mjesta na kojemu ćemo ga mi, eto poslikati točno 80 godina kasnije, isto s tunjicom u ruci.

- To je bilo nakon što su Talijani kapitulirali, a onda došli Nijemci. Zauzeli su zgradu općine i našu kuću, tu im je bila komanda. Silom su ušli u dvije sobe. Pecao sam sa svojim prijateljem, Dinkom Dorčićem, kasnije je pobjegao u Ameriku i sudjelovao u Vijetnamskom ratu. Prišao nam je jedan njemački vojnik, možda je bio Poljak jer je znao nešto našega i gleda kako lovimo. Jeo je kruh, a mi gladni. Veli: Imate li rakije? Ja kažem da nemamo. A Dinko kaže da ima.

Veli vojnik: daj mi jednu litru, ja ću ti zauzvrat dati kilu kruha. Mi smo dogovorili razmjenu, koja je drugoga jutra obavljena. Netko je to vidio i javio komandantu. On je sve postrojio na rivu, uhvatio Dinka za ruku i naredio mu da mu pokaže kojemu je vojniku dao rakiju. Dinko ga nije odao. No, komandant mu je uzeo kruh i dao mu vritnjak, pa smo ostali bez kruha i bez rakije i ribe koju nismo ulovili - priča nam Antun.

Prvi posao na koćarici

No, sljedeći puta je dobro prošao, mijenjao je kilu ulovljene skuše za kilogram kruha s komandantom, pa kruh odnio kući. Bio je najmlađi od petero djece i bez oca koji je umro kada je Antun bio beba, pa je oduševljenje i ponos siromašne obitelji s najmlađim članom bilo nevjerojatno.

- Ima sam godinu i pol kada je otac umro, a bilo nas je petero djece u obitelji, ja najmlađi, pa ga nikada nisam ni upoznao. Teško smo živjeli. Poslije Drugog svjetskog rata u Krku se formirala ribarska zadruga, imao sam 16 godina. Zamolili smo da me zaposle kao mladog ribara da pomažem i nešto zaradim. Taman sam završio prvi razred pomorske škole u Bakru. Imali su šest koća i tako sam ja završio na jednoj od njih. Kako sam bio naučnik, dobivao sam tek pola "dela", ili plaće, kako se to zvali pravi ribari - prisjeća se Antun.

image

Tito u vinskom podrumu na Brijunima

U ribolov bi isplovljavali u ranim jutarnjim satima iz Krka, već oko 3 sata, a sve do Trstenika i Raba. On je na brodu radio sve što je trebalo, od bacanja mreža do čišćenja ribe. Više puta bi se ulovilo više od planiranoga.

- Bilo je puno ribe, jer se u ratu nije lovila, znali smo dovesti 30 do 40 kašeta oslića i arbuna. Uglavnom bi ona išla na krčku tržnicu, a kada bi ulov bio jako veliki, slali bi je trajektom na riječku tržnicu, ja sam tada bio "sprovodnik", znači čovjek koji je bio zadužen da je tamo preda. Nakon toga bih je prodao, kupio bih 20 štangi leda natrag ribarima - prisjeća se Antun Rode.

Najesen te godine vratio se u školske klupe, a narednoga ljeta opet je završio na ribarskome brodu, sada kao tunolovac na krčkom predjelu Vela Luka, gdje je bila postavljena tunera.

- Jednom smo ostali bez ičega. Ovaj koji je bio na straži prerano je dao znak nama na motornom brodu, pa su se tune samo natrag okrenule i otišle dalje mimo nas. Ostali smo bez tune, ali smo tada uhvatili puno plave ribe - govori Antun.

Jedne noći uhvatili su 15 kašeta plave ribe, pa im je gazda naredio da veslajući odu u Senj i tamo je prodaju. Dogodit će se Antunu prva opasna situacija na moru, koje se, eto, prisjeća i danas, sedam desetljeća kasnije.

- Ja i moj prijatelj Mario, eh. Nakon cjelonoćnog ribolova, mi smo preko kanala dobili zadatak doveslati u Senj. Morali smo slušati. Kada smo došli u zoru na 300 metara od obale, počela je bura, a znate kakva bura?! Sa zadnjim snagama smo se dočepali lukobrana. Srećom, toga dana u Senju uopće nije bilo ribe, pa smo sve prodali za čas. Poslije smo opet doveslali natrag i donesli hrane i pića za sve - govori Antun.

"Sačuvao me Bog"

Jednoga dana otisnuo se kaže s najboljim baškim ribarom Anđelom Barbarićem prema otočiću Zečevo u noćni ribolov na plavu ribu. Gazdina barka je jedina bila na motor, a ostale tri "svjećarice" na vesla. Dobro je krenulo, vidjelo se da će biti ribe. No, na pola noći okrenulo je na buru.

- Puhalo je sve jače, valovi od Senja bili su sve snažniji i nije bilo druge nego ugasit ferale, pustit sve i pobjeći što prije prema Baškoj. Krenuli smo, a gazda nas je vukao svojom barkom, jer ne bi mogli veslima protiv valova. Dogovor je bio da nas pusti kada ugledamo svjetionik na Prviću, jer nas na valovima više nije mogao vući, koliki su bili. Vukao nas je tako deset minuta, a onda počeo vikat: Puštam, puštam, razbit će mi barku! Tako nas otpusti, a mi ostali brže digli jedra, bez motora i po mrkloj noći. Došli smo u luku, bez ribe, ali sa živom glavom na ramenu. Sam Bog nas je čuvao, govori Antun.

image

Josip Broz Tito

Antun je završio Pomorsku školu, još davne 1951. godine postao je predsjednik Sportskog ribarskog društva Baška, koje je tada brojalo 110 članova, a član je ostao do danas. Jedna od najznačajnijih akcija koju je odradilo društvo, dok je on bio predsjednik, jest gradnja lukobrana, skloništa u uvali Bracol prema Staroj Baškoj, kako bi zaštitili ribare i druge morske putnike na moru od iznenadnih oluja. Nastala je kao prava radnička akcija a svojoj svrsi služi i danas. Veli Antun: Bio sam predsjednik, pa je u redu bilo da najviše povučem, 12 radnih dana, od jutra do mraka nam je trebalo da završimo posao.

Postao je Antun profesionalni pomorac, ali kao pravom čoviku od mora - mora mu nikada dosta nije bilo, pa je, kad nije bio na brodu, na pučini bio u svojoj barci. U jednoj takvoj situaciji našao se u smrtnoj opasnosti, koju se spremao ispričati. Shvatih to nakon što je pogledom ispratio našeg fotoreportera, koji je otišao pogledati najbolje mjesto na rivi za snimanje uz komentar: Ah, on sada ide, a ovo je važno.

Pokušaj atentata

- Ima to veze s onim crtežom projektila, pomislih, pa pustim čovjeka da krene, nakon što je duboko udahnuo.

- 5. lipnja 1979. godine, veli mi žena: Tuna, tako me zvala, odi na barku malo iza molića pa nam nahvataj ribe za večeru. Ja sam otišao oko 6 sati popodne i lovim. Bila je tišina. Ali u jednom trenutku dvojica se kao svađaju i nešto nose, na daljini od oko 300 metara na obali. To mi je bilo malo čudno.

Došao sam kući s jednom 25 komada ribe za sebe ženu i punicu. Drugi dan reče mi žena: Tuna, odi opet na ribe, možda ti se posreći kao jučer, pa kad ti otiđeš na plovidbu, da mi imamo. Ja sam otišao na isto mjesto. Bila je tišina. Kad odjednom opet čujem ovu dvojicu, sada malo zamaknute.

Odavde (pokazujući prstom na fotografiji baščanskog zaljeva točno mjesto), ja vidim jarku svjetlost. Pomislim - što je ovo? U jednom trenutku, deset metara ispred mene udari u more, odbije se kao žabica, pa preko mene i barke jedan metar preleti i padne u more, a sada ću vam pokazati što - govori pravo pripovjedački Antun, pa uzme onaj komad papira i pokaže prstom u crtež - ovakav projektil.

- Htjeli su na mene napraviti atentat - kaže tišim i važnim glasom.

- Ma dajte? - pitamo s čuđenjem.

- Ozbiljno. To nije šala. Netko me je htio likvidirati. Ja sam bio poluvojno lice, pa znam o čemu govorim - naglašava Antun, dodajući da "projektil nije eksplodirao već je pod tlakom udario u morsku površinu i nestao pod morem".

- Ali tko vas je htio ubiti? - pitamo, čekajući nastavak ove zanimljive priče.

- Sad ću vam i to ispričati - kaže umirujuće, dodajući da nikada nije skupio dokaze, već je to njegova sumnja, ali jako čvrsta - od 98 posto.

image

Sophia Loren tek je jedna od brojnih svjetskih ličnosti koja mu je došla u posjet u ljetnu rezidenciju

- Ja sam vam bio rezervni vojni starješina, bio sam više puta na Brijunima. Jednom sam dobio zadatak da s 20 mornara na Titovoj plaži Vangi napravimo zaštitu od diverzanata. Uzeli smo mjere, onda smo u Puli skoro dva mjeseca krojili, te smo pravili mrežu da se zatvori kupalište na Vangi, podmorje te uvale. E sada, u Baški ime mjesto gdje se Baščani na večer okupljaju. Jedne večeri ih je bilo 6 do 7, među njima nekoliko Udbaša, čak i dva vojna lica, jedan je bio pukovnik, ali svi Baščani. Ja sam bio s njima. Jedan Udbaš je pričao kako bi bilo rigorozno osiguranje kada bi dolazio Tito u Rijeku i što bi sve osiguravali. Onda je i pukovnik pričao isto, i nekako se povela rasprava o Titu i mjerama osiguranja.

Ja sam tada ispričao dogodovštinu s Vange, da sam pravio protudiverzantsku mrežu. A oni svi muk. Ja sumnjam da su oni namjerno potegnuli takvu temu i samo su čekali da nešto kažem, jer ja, iako sam bio rezervni oficir, nisam nikada bio u partiji. Mislim da su me prijavili i da je onaj atentat zato planiran - skoro, dakle 100 posto, Antun je i danas u to uvjeren.

U to vrijeme, napominje, on je imao i važnu vojnu funkciju - šest godina bio je zamjenik komandanta naoružanih ribarskih brodova na Krku. Smetao je, uvjeren je, sistemu jer kao takav nije bio partijaš već vjernik.

Nikada nije vidio Tita, ali je kaže sjedio u njegovoj stolici na Brijunima.

- Bila je tamo jedna kao sjenica i tu sam sjeo na Titovu "poltronu" i uživao sam sat vremena, skoro kao Tito - smije se Antun.

Proživio je Antun lijepi život, s pokojnom suprugom Marijom je dobio troje djece i ima šest unučadi. Sigurni smo da su oni više puta čuli sve njegove priče.

Nismo ni mi mogli proći bez još onih najvažnijih.

- Šteta da vam ne ispričam. Da sam znao da ćete me pitati pitanje o trofejima, ja bih ih pripremio, a imam dva - jednom sam na parangal kod Vele Luke, na jugoistoku Krka uhvatio dvije, tri kile ribe i - kapetansku kapu. Zamislite - čudi se danas, kao i tada Antun, "na kojoj je izrastao koralj, jer je dugo godina provela u moru".

Ipak je to bio pas

Misli da je to moguće kapa nekog od njemačkih kapetana, dok su se brodovljem povlačili iz Grčke preko Jadrana nakon kapitulacije Italije, prolazeći kanalom između Krka i Senja, jer su ostali plovni putevi bili minirani. Gledao ih je kao dječak s vidikovca crkve Svetoga Ivana, gdje je bio na misi sa svojim Bašćanima.

- Najednom smo čuli tutnjavu motora i vidjeli kako dolaze od Senjskih vrata jedan za drugim. Izbrojao sam ih 40. Prestrašili smo se i sakrili ispod zida - govori Antun, misleći da je možda baš tada nekome od časničke posade pala u more. Drugi trofej bila mu je boca rakije koju je također izvukao s dna mora.

image

kupalište na Vangi

A koja vam je najveća riba koju ste uhvatili.

- Jednoga gruna od šest kila. I kada sam ga bacil u barku, zamislite, bila je ženka, iz trbuha je izašlo pet mladih. Bile su žive, pa sam ih bacio natrag u more. Tako je bilo, jednu sam uhvatio, a pet bacil u more - govori Antun umirući od smijeha.

- Uh, pa to je prava ribička priča - smijemo se i sami.

- Je, ali istinita, jednu uvatil, a pet vratil - smije se i dalje Antun.

Tako dobro raspoloženi idemo do rive, na mjesto gdje je Antun pecao 1943. godine. Ponio je udicu za lignje, pa je zabacio, ne onako daleko, kao 1943. godine, ali sada mirne ruke i spokojna staračkoga lica. Otpravio nas je pa uz pomoć štapa otišao u hladovinu.

Sutradan je zazvonio telefon. Čuli smo poznati baščanski glas. Mučila je Antuna jedna stvar, zbog koje je iza njega bila neprospavana noć.

- Krivo sam vam rekao jučer za najveću ribu. Nije bio grun, nego pas. Ispravite, molim vas, da bude točno - rekao je.

- Hoćemo, dida Tuna, hoćemo - kažem mu.

Bio je pas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. travanj 2024 03:39