VESNA DRAGOJEVIĆ

‘U Velu Luku mi svake godine dođu tri sina s nevjestama i sedam unuka. Svi smo tu, samo Olivera nema‘

Vesna Dragojević

 Neja Markicevic/Cropix/Cropix
‘Oliver i ja smo dvadeset godina cijela ljeta provodili na brodu, nismo s njega ni silazili‘, kaže Vesna Dragojević

Vesna Dragojević zapravo nije ‘ljetni tip‘. Rođena Dubrovkinja koja bi da je bilo više sreće sa svojim Oliverom ovog proljeća proslavila četrdeset i osam godina braka, već od početka ljeta, godišnjeg doba u kojem je prije četiri godine ‘partija‘ Oliver, čeka jesen.

- Dotad, smeta mi vrućina. Uz to, izbije mi alergija i na sunce i na more i na sve. Ako se mene pita, ljeto treba provesti u hladu ili doma, ‘pod klimom‘. Pa ga ja onda tako i provodim, barem zadnjih godina. A prije toga, ja sam se cijeli život kupala, bila na suncu... Oliver i ja smo dvadeset godina po cijela ljeta provodili na brodu, nismo s njega ni silazili... Međutim, posljednjih godina oboje smo počeli izbjegavati odlaske na kupanje usred dana, pa je Oliver znao sinovima i prigovarati što s djecom idu na more po zvizdanu - prisjeća se Vesna koja već tradicionalno sa završetkom školske godine svojih unuka pakira stvari i seli se u Velu Luku, gdje ostaje do rujna.

- Ja, za razliku od ovih mojih mladih, kad se u lipnju iz Splita preselim u Velu Luku, tri sljedeća mjeseca uglavnom provodim u kući. Moji odlaze na kupanje, a ja stojim doma, upalim klimu i kuham - kaže Vesna, koju pitamo što kuha svojoj brojnoj obitelji. Jer u Veloj Luci tijekom ljeta okupljaju se svi Dragojevići, pa su uz Vesnu onda tamo i njeni i Oliverovi sinovi Dino, Damir i Davor, njihove supruge odnosno Vesnine nevjeste Nevena, Vanda i Karmen te sedam Vesninih i Oliverovih unuka: Duje (15), Margita (8), Vinko (6), blizanci Lucija i Toni (11), te Marko (4) i najmlađi Luka, rođen u svibnju 2020., koji svog didu nažalost nisu imali prilike upoznati.

image

Oliver i Vesna Dragojević s djecom

/Privatni Album

Kuhanje svaki dan

No, vratimo se u Vesninu kuhinju.

- Što su kuhanja tiče, preko zime gotovo da i ne kuham, jer živim sama. Pojedem neko voće, nešto malo povrća. Ali onda se ljeti bacam u kuhinju i svašta kuham. Najviše jedemo ribe jer su sinovi po moru, ‘vataju‘ stvarno prave ribe, škarpine, zubace... Tko je najspretniji s ribama? Damir. Ali, svi oni love, a nevjeste i ja smo zadužene za dodatke. Kad je u pitanju kompliciranije jelo, to uvale meni i kažu: ‘Ajde, bako, ti ćeš to bolje‘. A ja im kažem: ‘Ajde dobro‘ - smije se Vesna i otkriva:

- Mrzim kuhati! Pedeset godina sam kuhala svaki dan! A nikad mi zapravo kuhanje nije bilo drago, no morala sam kuhati. Svi su voljeli kako ja kuham, na čelu s Oliverom. Znaš li da je on, kad bi nas netko pozvao na večeru, uvijek prvo doma večerao? Ne znam bih li od srama to sada i govorila, ali tako je bilo. On bi rekao: ‘Ja ću jest doma. Pusti ti što nas čeka večera, nisam ja siguran di idem.‘ Pa bi lijepo prvo pojeo doma, a ja zbog toga nikad nisam imala tu privilegiju da nas netko pozove na večeru a da ja prije toga ne moram kuhati - kroz smijeh priča Vesna, koju pitamo koja je bila omiljena Oliverova hrana.

image

Vesna Dragojević

Neja Markicevic/Cropix/Cropix

- On stvarno nije bio zahtjevan. Ali imao je pet-šest vrsta hrane koju je obožavao. Volio je, recimo, špagete na sve moguće načine, osim špageta na carbonaru, oni mu nisu bili baš po ukusu. Volio je i ribu na gradele, lignje, a najviše domaću govedsku juhu. Kada bi se vraćao s puta, uvijek bih mu servirala dobru domaću juhu, a on bi znao pojesti i po četiri pijata. Ja bih ga gledala i govorila mu da je grozan, jer to je bila gusta juha, s puno tijesta. Užas i katastrofa! On se uopće nije obazirao. Smijao bi mi se dok bih ja kraj njega doma sjedila i gledala ga kako si uzima juhe za četvrti pijat. Kad bi ga pojeo, digao bi se od stola i rekao bi mi: ‘Znaš šta? Ma ja bih sad mogao sve ovo pojesti što je ostalo na stolu!‘ A ja bih ga samo gledala i smijala mu se. Uvijek sam bila ljubomorna na količine hrane koje jede a da se ne nadeblja. On bi inače po hotelima, na putovanjima, malo jeo. Nije volio restoransku hranu - otkriva Vesna, koja će ljetne mjesece provesti sa svojom brojnom obitelji. U kući na rivi u Veloj Luci bude ih četrnaest. Zna se, priča nam Vesna, dogoditi da ljudi zastanu ispred kuće pa ih u čudu pitaju živi li tu stvarno toliko ljudi.

- Ne samo da živimo, nego se i sjajno slažemo. Nema kod nas svađe, nema onog da netko s nekim ne razgovara. Tako je oduvijek bilo kod nas i dok je Oliver bio živ, pa je tako i sada - kaže Vesna koja je svog Olivera upoznala 13. svibnja 1973. godine u Dubrovniku, na Stradunu. Oliver je davno ispričao kako je izgledao njihov susret, kako je prvi put vidio Vesnu u šetnji s prijateljicom. Okrenuo se, pričao je, za njom, ali ona ga nije ni pogledala. No, kako je taj susret izgledao iz Vesnine perspektive?

- Ma i ja sam se okrenula nakon nekih pedeset metara. Znaš kako mi je bilo neugodno kada sam vidjela da on stoji prekriženih ruku i gleda me. Ja sam ga tada prvi put vidjela i zanimalo me tko je on, tko je ta nova faca. A ta faca samo stoji i gleda me ‘onako‘. Došlo mi je da propadnem u zemlju, pa sam pitala prijateljicu: ‘Koji je ovaj?‘, a ona mi je rekla: ‘To ti je jedan iz Splita, došao je u Trubadure‘ - priča Vesna.

image

Vesna Dragojević

Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Prvi spoj

- Ja nisam voljela pomorce, a još manje ove koji sviraju. Uopće nisam bila u nekakvoj muzici, ja sam tada bila sva ‘u školi‘, učenju... Odmahnula sam stoga rukom i krenula dalje, ali sljedećih dana viđali smo se Oliver i ja po Stradunu. Ja bih šetala s prijateljicom, a šetao bi i on i to vrlo često s jednom Jelenom, s kojom se vodao ispod ruke. Dva tjedna je tako hodao non-stop iza mene. I kad smo se toga 13. svibnja napokon upoznali ispred Gradske kavane, Oliver je tada rekao: ‘Šinorina, sjednite s nama, popijte kavu‘. Pa sam ja sjela jer me zaintrigiralo što on zapravo želi. Kazao mi je: ‘Vi ste meni nešto poznati‘. A ja sam mu rekla: ‘Slušaj, već 15 dana hodaš mi iza leđa, pa me vjerojatno nisi vidio sprida. Što ideš iza mene?‘ Na to je on rekao: ‘A! To si ti!‘.

Njih dvoje službeno su se upoznali ujutro, a navečer su se već našli na svom prvom ‘spoju‘. Prošla ju je pri tom susretu, priča, neka struja, a to je drži sve do danas. Isto je bilo i s Oliverom. Nakon samo tri dana kazao joj je da će je oženiti.

image

Oliver i Vesna Dragojević

/Privatni Album

- Rekla sam mu: ‘Slušaj, momak! Ja te ne znam dobro, a ne znaš ni ti mene‘. Kazala sam mu da ja imam samo devetnaest godina, na što mi je on, sedam godina stariji, kazao: ‘Završila si školu, pametna si, radiš u bolnici, a ti što rade u bolnici prvenstveno su ljudi s empatijom, jer da nisu ne bi mogli raditi to što rade. Vidim da si odgovorna, vidim da si lojalna‘ - prepričava Vesna.

Oženili su se nepunih godinu dana kasnije, već u ožujku 1974. godine. Ona je bila u bijeloj haljini, on je imao crno odijelo od pliša, bijelu košulju i crnu kravatu na bijele točke. Smijali su se i tamo jer je Vesna rekla ‘da‘ prije vremena.

image

Oliver i Vesna Dragojević

/Privatni Album

- Matičarka me pitala hoću li uzeti Oliverovo prezime, rekla sam ‘da‘. Ali, bio je i nastavak gdje je željela znati ostavljam li i svoje prezime. Vjenčanje smo proslavili u malome stanu na Gripama, gdje je Oliver živio s obitelji. Moja i njegova mama su kuhale i bilo je super - priča Vesna koja je po preseljenju u Split s Oliverom počela živjeti u malom stanu s Oliverovim roditeljima i bratom. Nakon toga kompletna obitelj preselila se u veći stan, za koji su kredit zajednički digli Vesnina mama i Oliverov tata.

- U tom većem stanu Oliver i ja - a poslije i djeca, dakle, nas petero - bili smo u jednoj sobi, njegov brat Aljoša je s obitelji bio u drugoj, a Oliverovi mater i otac u trećoj sobi. Kuhinja je bila zajednička. Nakon tri-četiri godine već nas je bilo jedanaestero i tako smo živjeli sljedećih osam godina... Ručavali smo i večeravali u dvije smjene. U svoj stan u Tolstojevoj Oliver, djeca i ja preselili smo se tek 1982. godine.

image

Vesna Dragojević ispred obiteljske kuće u Vela Luci

Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Kakav je Oliver bio u kući? Je li pomagao Vesni?

- S djecom se volio igrati, ali mislim da nikad ni jednu pelenu nije promijenio. Izašao bi on s djecom, odlazio bi s njima na kupanje, na nogomet, na biljar, na ribe... Ali da je doma kuhao ili čistio - nije. Nije baš bio za kućne poslove. I nakon što smo dvadeset godina živjeli zajedno, on bi znao pitati: ‘Ženo, gdje su čaše za vodu?‘ A stajale bi mu ispred nosa. Ali, iskreno, nije bilo ni potrebe da sad on nešto skače po kući. Ja sam bila doma, nije mi bilo ništa teško, a on je bio fasciniran što ja znam srediti kuću i skuhati. Tim više kad se zna da je u sobi u kojoj su stajale njegove klavijature, note, vladao toliki nered, da je to bilo prestrašno. Ja tamo, ako se izuzme čišćenje prašine, ne bih nikad ništa dirala - govori Vesna, koja je s Oliverom izbjegavala odlaziti i u spizu.

- Normalno. Jer da smo skupa išli po spizu, ručka ne bi ni bilo. Pamtim kako smo jedno jutro, oko osam sati, skupa krenuli na peškariju, a doma smo došli u podne. On bi stao doslovno sa svakim tko bi ga zaustavio - govori Vesna koja se 29. srpnja 2018. morala oprostiti od svog Olivera.

image

Oliver i Vesna Dragojević

/Privatni Album

Život bez pritisaka

Je li tuga u ove četiri godine postala išta manja?

- Kako je bilo, tako je i ostalo. Nema tu više i manje. Ja nastojim sebe spasiti. Sredila sam to sebi nekako u glavi da njega nema. Ja sam realna. Ja znam da ne mogu tu ništa promijeniti. Ja jedino mogu sebe satrat i sebe uništiti, a to ne želim. Imam djecu, unuke, imam prijateljice, kako u Veloj Luci, tako i u Splitu. Družim se s ljudima koji mi pašu, izbjegavam one koji me satru žalopojkama. Ja ne želim slušati koliki ti je tlak, koliki ti je kolesterol, tko je umra, tko je teško bolestan... Kad neki ljudi zađu u neke godine, pričaju samo o tome. Ja imam skoro sedamdeset godina i ne pada mi na pamet tako živjeti. Ja sam uostalom i naviknula živjeti ovako kako sada živim: mirno i povučeno, ali lagano i veselo. Oliver i ja uvijek smo živjeli bez ikakvih pritisaka. On nikad nije isticao čime se bavi, niti se o tome puno razgovaralo. Mi smo uvijek pričali o nekim desetim stvarima. Voljeli smo skupa i putovati, kad su nam dica već bila veća. Ja prvih dvanaest godina zbog njih skoro da iz kuće nisam izlazila, ali poslije sam voljela biti uz Olivera na nekim njegovim putovanjima. A prije, dok su dica bila mlađa, svi su uvijek dolazili kod nas. Tu, kod nas, slavili su se rođendani, Nove godine... Svi bi dolazili k nama jer nama nije imao tko čuvati dicu. Veselice su u nas bile godinama, skoro svaku noć. Ja se danas pitam kako sam to uopće izdržala - iskreno kaže Vesna, i nastavlja:

- Danas sam sama, ali zapravo i nisam, jer tu su naša dica, naši unuci, moje prijateljice. Ponosna sam na našu dicu, s kojima smo Oliver i ja uvijek imali neki prijateljski odnos, nikad nismo radili neku veliku paniku. Ponosna sam u kakve su zdrave i normalne ljude odrasli. I to mi je najvažnije. Upravo po našoj dici možeš vidjeti kakvi smo mi bili i kako smo živjeli - kaže Vesna Dragojević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. srpanj 2024 15:42