Kapetan je hrvatske vaterpolo reprezentacije, višestruki osvajač medalja uključujući olimpijsko srebro, visok 196 centimetara, težak sto kilograma, ali prije svega nevjerojatan i neumoran čovjek.
Govorimo, naravno, o Ivanu Krapiću, ambasadoru ACI-ja, našeg najvećeg lanca marina koji je posjetio brod Nautičkog jedra Jutarnjeg lista i oduševio nas svojom pristupačnošću, ali i golemom predanošću ovom zahtjevnom sportu. Iza njega su brojni uspjesi ali i teški trenuci, višekratne operacije, ozljede...
Trenirao i košarku
Ipak, kaže kako ni danas sa 34 godine, od čega iza sebe ima osamnaest sezona u profesionalnom vaterpolu, nije izgubio žar te ga i dalje vuče želja za osvajanjem medalja i za sportskim uspjesima. Živi na relaciji Francuska-Hrvatska, odnosno Pariz i rodna Rijeka, jer u Parizu igra za klub Noisy le Sec.
Uz kavu nam je otkrio kako je u bazenu otkako zna za sebe.
- Mislim da sam imao sedam godina kada je počelo s plivanjem, no nakon tri godine to mi je dojadilo i bilo je logično prebaciti se u vaterpolo kao nešto izazovnije. Tako je krenulo to "hrvanje" u bazenima. Nakupilo se puno godina ali ništa ti nije teško kad to voliš. Ne bih se mogao zamisliti da sam u uredu, osam sati dnevno. Osjećam se privilegiranim jer mogu živjeti od sporta i baviti se njime. S istim guštom dolazim na treninge kao i kada sam bio dijete – kazuje nam naš vrhunski sportaš. Otkriva nam kako je u prvim razredima osnovne škole trenirao i košarku ali dvoranski ga sportovi nisu previše zanimali. Uostalom, kaže, kada je bio mali najbolje društvo bilo je ono s bazena, pa ga je i to dijelom odredilo u daljnjem bavljenju sportom.
Vaterpolo smatraju fizički izuzetno zahtjevnim, no Krapić ga tako ne vidi.
- Svaki sport je zahtjevan na svoj način, stavlja neke nove zahtjeve pred sportaša. Nekome je zahtjevno plivati i boriti se u vodi, a meni je zahtjevno trčati i skakati (smijeh). Recimo, rukomet je kao gladijatorska arena, stalno je sve puno ozljeda, mi vaterpolisti pošteđeni smo od struka nadolje – kaže, iako to zapravo nije istina. Naime, dosad je imao brojne ozljede i operacije. Tako je, kazuje nam, operirao obja koljena, rame, pukao mu je bubnjić, u dva navrata morao je operirati nos, jednom i ručni zglob. S nevjerojatnom mirnoćom govori o ozljedama i oporavcima koje je morao proći.
Dobar otac
- Meni su to isto mehaničke ozljede. Sve ovisi o tome kako se prema svemu postaviš. Ako shvatiš da je to samo nešto što će proći, ništa nije teško i brže se oporaviš. U sportu su ozljede normalna stvar. Naravno, nikad nisu dobre i uvijek se pokušavaš zaštititi ali to je nekad nemoguće. Oporaviš se i ideš dalje. Važno je da ne razmišljaš previše o tomu na način "zašto se baš meni dogodilo", jer tako samo stavljaš dodatni teret na svoja leđa – kaže.
Najteža mu je bila operacija ramena kada nije mogao igrati pet mjeseci. No, unatoč teškom zahvatu nije dugo mirovao.
- Već nakon mjesec dana počeo sam trenirati, najprije trčanje, pa teretana ali bez upotrebe te ruke i slično. Nisam mirovao, jedino mi je bilo teško što ne mogu igrati – kaže vaterpolist koji uspjehe niže još od ranog doba. Sa svojim Primorjem osvojio je tri puta hrvatski kup, također i Jadransku ligu u tri navrata, te dva puta prvenstvo Hrvatske. Karijera ga je 2016. na godinu dana odvela u Napulj gdje je bio član momčadi Achuaqiare. od 1.lipnja 2017. do 1.lipnja 2020. član je kluba Jadran Split, a od 1.lipnja 2020. član Noisy le Sec. U sastavu hrvatske reprezentacije dosada je bio na završnim turnirima svjetske lige 2009. godine (2. mjesto), 2012. godine (1. mjesto), 2017. godine (3. mjesto) i 2019. godine (2. mjesto), na Mediteranskim igrama u Mersinu 2013. godine (1. mjesto), na Olimpijskim igrama 2016. godine (2. mjesto) te na svjetskom prvenstvu 2017. godine (1. mjesto)...
Pitamo ga kako izlgeda radni dan sportaša poput njega.
- Budim se dosta rano, to je navika koju sam odavno stekao, još prije sedam sati. Doručkujem, popijem kavu i odmah oldazim u teretanu gdje provodim oko sat i pol. Slijedi dva sata bazena, a navečer još dva sata. Tako je svaki dan, osim srijedom, kada imamo samo jedan trening – govori nam mrtav hladan, dok mi u čudu razmišljamo kako nam je nekad teško odraditi i dvadesetak minuta trčanja.
Kada ima koji slobodan trenutak te kada je u Hrvatskoj, vrijeme najviše voli provoditi sa sinovima, 13-godišnjim Nikom i osmogodišnjim Matejem, s kojim nam je i stigao na brod. Radoznali dječak htio je saznati svaki detalj broda, naročito su ga zanimale naše kabine ali i kormilo.
- Oni su mi veliko zadovoljstvo i mislim da će svatko rećio da je biti otac najveći užitak – kaže.
Pitamo ga kako gledaju na tatine sportske uspjehe, a on kaže da ih to baš i ne zanima.
- Nekada me vide na televiziji pa se čude. Sjećam se te 2017., kada je stiglo olimpijsko srebro... Niko je tada imao osam godina, učiteljica ga je pitala u vezi toga, a on joj je rekao da ne zna ništa. Ona ga je uvjeravala da mu je tata osvojio olimpijsku medalju, on je govorio da nije (smijeh). Kada se utakmice gledaju u krugu obitelji, onda i oni pogledaju neki moj nastup, ali nisu baš zainteresirani, više ih zanimaju društvene mreže – govori nam uvijek nasmiješeni kapetan.
Pitamo ga je li to možda zato jer je u Hrvatskoj nogomet preuzeo primat odavno, kao najpopularniji sport.
- To se ne može uspoređivati. Hrvatska je tradicionalno zemlja vaterpola, ali on se ne može toliko igrati rekreativno kao nogomet ili košarka. Bez pravog treninga ne možeš otplivati i igrati ni dvadeset metara, nogomet možeš igrati svuda, a za vaterpolo ti je potreban bazen ili igralište u moru. Ponosan sam što naša reprezentacija od osnutka države nosi brojne medalje, kako sa Olimpijskih igara tako i sa svjetskih i europskih prvenstava, zbog čega smo stekli status u društvu – kaže. Prisjeća se kako je VK Primorje, kada je kao tinejdžer krenuo igrati za njih, bio osrednji klub, te se pomalo krenuo dizati, a do 2012. je već bio "europski div" koji je igrao u finalu Lige prvaka.
- Tih šest, sedam godina u Primorju je vjerojatno jedno od najljepših razdoblja u mojoj karijeri jer sam osobno svjedočio kako se klub diže, a i stvarno smo se izuzetno trudili da postignemo sve što se može, gdje nam je puno pomogao i predsjednik Predrag Sloboda. Neću zaboraviti te godine kada je Kantrida bila puna za vrijeme svake naše utakmice – ističe.
Emotivni Riječanin
I ranije je nastupao za reprezentaciju, no od 2018. neko ga vrijeme nije bilo u tim redovima. Stoga ga je ugodno iznenadio poziv izbornika Ivice Tucka.
- Nije bilo nikakve dvojbe. Igrati za svoju državu, za reprezentaciju, to je nešto najviše što sportaš može doživjeti u svojoj karijeri i što će potvrditi svaki sportaš koji drži do sebe. Kao kapetan ne gledam na sebe kao da sam nešto uzvišen, mi smo momčad, ima nas dosta starijih i iskusnih igrača i svima nam je cilj samo donijeti što više pobjeda i naslova – kaže.
Pitamo ga gdje je kraj, nisu li mu dosta europska i svjetska zlata, olimpijska medalja...!? Smije se, odgovara "zlata nikad‘ dosta".
- Ne znam, tako smo odgajani od malena, da je važno pobijediti, ne sudjelovti. Imamo naviku osvajanja, a tu je i pritisak.
- Pritisak? – pitamo.
- Kako ne. Pa živimo u Hrvatskoj. Ovdje je pritisak i kad igraš nešto rekreativno, a kamoli kad igraš za reprezentaciju. Uvijek te gledaju samo po rezultatima, po naslovima i pobjedama, a mi se uvijek trudimo da to tako i bude. Sada se pripremamo za Europsko prvenstvo, zatim Svjetsko prvenstvo, nadamo se Olimpijskim igrama... To je kao neka ovisnost, stalno želiš skupiti što više naslova i medalja - nabraja.
Veseli ga i suradnja s ACI-jem.
- Povezan sam s ovim krajem, tu sam rođen, u Rijeci. Kada je ACI stigao, prije trideset godina, već sam tu šetao kao dijete, gledali smo brodove i barke. Drago mi je da sam ove godine njihov ambasador i da mogu pomoći u promociji marina i nautičkog turizma kao i našeg Jadrana. Vezan sam za sve to tako da me njihov poziv isto jako obradovao – kaže.
Ostavljamo ga da u miru nastavi s pripremama, a on nas pozdravlja s obećanjem kako neće odustati od svoje "ovisnosti" o medaljama te će nas još mnogo puta oduševiti svojim sportskim podvizima.
