Bombe su padale, agresor je napadao, ali Bateriji se nitko nije mogao ni približiti - kaže mi ponosno Vlaho Murati (89). Na Šipanu smo, u utvrdi na brdu Sveti Ilija, točki s koje danas puca jedan od najljepših pogleda na zalazak sunca na Jadranu.
Ovu su utvrdu koristile četiri vojske, od austrougarske, preko Nijemaca, pa JNA, a na kraju se odavde zemlja branila i u Domovinskom ratu.
- Ja sam za života promijenio šest država, a nisam siguran računa li se EU kao sedma. Ali nikad otok nisam napustio - ističe Murati, posljednji šipanski ratnik.
Baterija je danas, kao i Forteca na drugom dijelu Šipanske Luke, zapuštena i zaboravljena.
Čak su se i u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu pomalo iznenadili kada smo im rekli da smo na Šipanu pronašli te dvije, javnosti nepoznate utvrde.
Do njih se teško probiti. Put vodi kroz gustu, zaraslu šumu, punu paukova i trnja. Uspjeli smo se popeti na jednu, na najvišoj točki Šipana, odakle se pruža uvjerljivo najljepši pogled na Elafite. Obje su, inače, smještene na strateški perfektnim mjestima. Ta prva, tzv. Baterija, povezana je tamnim, dugačkim tunelom u kojem se nalaze brojne opustošene prostorije. Njih danas nastanjuju tek šišmiši. Jedini izvori svjetla u tunelu su četiri izlaza na vidikovce s topovima kojima su se od napadača branili vojnici. Topova danas ondje nema, no njihovi su ostaci vidljivi u zapuštenoj travi.
Stanovnici nam govore da su topove ovdje postavili još Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata. Izvorno su zamišljeni kao protuzračna obrana, no kasnije su, devedesetih, itekako poslužili u obrani krajnjeg juga naše zemlje. Svaki korak tunelom popraćen je jekom koja razbija monoton zvuk kapanja vode sa zidova punih izrezbarenih imena i godina koji su raznim avanturistima bitni. Od druge tvrđave ostali su samo okviri, zidine s kojih su se vojnici branili i ljestve koje vode do njih.
Vlaho Murati se danas više ne sjeća točnog datuma, ali zna da su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili pod žestokom paljbom, i to engleskog ratnog zrakoplovstva.
- S Baterije se branilo, no nisu uspjeli pogoditi avione, nego tek jedan brod koji je bio tu u zaljevu. Nekoliko kuća u Luci Šipanskoj tada je stradalo, ali imali smo sreću da dosta izbačenih bombi nije eksplodiralo, kao i da nijedna nije pogodila neku od naših obrambenih utvrda - prisjeća se Murati i dodaje da su ovdje Nijemci imali tri jaka topa, no kalibar je već zaboravio.
- Potom su utvrdu zauzeli komunisti. Probili su brdo, postavili radar i četiri velika topa i uveli agregate za struju. Dvanaest godina bio sam tamo, prvo na ratnom rasporedu, a nakon toga, kako mi je išla vojna obuka, završio sam na minobacaču. Bio sam zapovjednik minobacačkog voda. Na Bateriji nas je bilo samo dvadesetak.
Danas to zvuči smiješno, jer zapovijedao sam ‘vodom‘ koji je imao samo dva minobacača kalibra 82 milimetara - smije se Murati. No, dodaje, sve je to imalo smisla kako bi se branilo otvoreno područje Elafita, sve do Hvara. S Mljeta se, pak, branio kanal na ulazu u Pelješac.
Napoleonovi planovi
U Domovinskom ratu Šipan je odigrao veliku ulogu, a Vlaho se, već u poznijim godinama, našao opet na Bateriji, kao stručnjak za minobacače. Šipan je, ističe, bio strateški važan, a rakete koje su ispaljivali mogle su gađati agresorske brodove i do 14 kilometara udaljenosti, čak do Stona ili Slanog.
- Nitko nam se nije mogao približiti. Bilo je žrtava, četnici su nas napadali, ali nama je bilo najvažnije da smo se uspjeli obraniti - kaže. Žali što utvrde danas propadaju, kao što propada i čitav otok, zapušteni su maslinici...
Povijesne činjenice uspijevamo dobiti od dr. Jakše Raguža s Hrvatskog instituta za povijest. Za Dubrovačke Republike na Šipanu su od fortifikacijskih objekata izgrađeni crkva-tvrđava Svetog Duha i utvrđeni ljetnikovci u Suđurađu, kao i kula u Pakljeni.
- Situacija se mijenja nakon francuske okupacije. Utvrđeni grad Dubrovnik, s morskim kanalom zatvorenim nizom otočića ispred, predstavlja prirodno zaštićeno sidrište za veći broj brodova. Tu sigurnost povećavaju zaljev Rijeke dubrovačke i luka Gruž. Zbog ovih pogodnosti Napoleon je imao velike planove s Dubrovnikom. Trebao je postati jaka francuska pomorska utvrda na istoku i zadovoljiti sve potrebe stacioniranja i opskrbe moćne pomorske eskadrile za istočni Mediteran.
Iz tih razloga maršal Auguste Marmont od 1806. počinje s gradnjom više utvrđenja oko Dubrovnika (Imperial na Srđu, Royal na Lokrumu itd.) te na Elafitskim otocima, s kojih se dalekometnim topništvom štitilo dubrovački akvatorij od napada ruske i britanske flote.
Tako su na Šipanu nastale Forteca, na brdu Sv. Ilija (223 m) na sredini otoka, i Baterija, izgrađena nedaleko od crkve Sv. Spasa, na bilu primorske gorske kose zvane Suspas, koja s juga zatvara Šipansku Luku. Francuska vojska je, zbog opskrbe tih utvrda, izgradila šest kilometara dugu cestu kroz Šipansko polje, povezavši dva otočna mjesta, Šipansku Luku i Suđurađ. Britanska flota i dubrovački ustanici su 1814. uspjeli svladati malu francusku posadu (80 vojnika) u ovim utvrdama - podsjeća nas povjesničar.
Na meti napada
Tijekom iduća dva stoljeća vojske svih država u čijem je sastavu bio Šipan koristile su ove francuske utvrde.
- Tako je i JNA na Šipanu imala bitnicu obalnih topova s dobrim, preciznim topovima. U rujnu 1991. JNA napušta ovu obalnu Bateriju, pri čemu onesposobljava topove; odneseni su zatvarači, ciljnici, streljivo, ulje je ispušteno iz hidraulike... - otkriva.
Nakon početka agresije JNA na dubrovački kraj 1. listopada 1991. otok Šipan je bio česta meta topničkih napada, kako s okupiranog kopna, tako i s brodova JRM-a, koji su slobodno plovili oko Elafita, na pojedinim mjestima prilazeći na 200-300 metara od obale, a branitelji otoka ih nisu imali čime gađati.
Tih je dana uspostavljen i "morski put spasa" Dubrovnika, u kojem je Šipan bio najvažnija karika, što je dodatno dovodilo do topničkih napada, a vojnici JNA u okupiranom Slanom otok su čak i opjevali u pjesmi: "Oj, Šipane, da ti nije mora, krvava bi svanula ti zora". Rješenje je bio popravak obalne topničke bitnice na Šipanu.
Pripadnik Odjela za podvodna djelovanja HRM-a iz Splita Ante Ondini je uz dosta muke uspio nabaviti zatvarače za topove (jedan iz Remontnog brodogradilišta Šibenik, a drugi s Korčule) te su šipanski dragovoljci predvođeni zapovjednikom Kriznog štaba Šipanske Luke Marinom Muratijem uspjeli 15. studenog 1991. topove vratiti "u pogon". Tijekom prosinca je šipansko topništvo HRM-a u više navrata otvaralo vatru prema brodovima JRM-a.
Novo naoružanje
Stoga je JNA bitnicu shvatila kao ozbiljnu prijetnju svojim brodovima, koji su drastično smanjili približavanje otocima. Na pregovorima dubrovačkih i armijskih pregovarača u Cavtatu 3. siječnja 1992. predstavnik JNA Sofronije Jeremić izjavio je da se na dubrovačkom području pojavio novi subjekt koji je zaprijetio patrolnim čamcima JRM-a, misleći pritom na bitnicu HRM-a. U siječnju i veljači 1992. obrana otoka je pojačana novim naoružanjem: rakete "maljutke", nekoliko minobacača od 60 i 82 mm, RPG-9, "Ose", "Zolje", protuzračni topovi 40/1 "Boffors" i 20/3 "Hispano".
Na obalnu bitnicu je 11. veljače 1992. instaliran navigacijski radar "Furuno". Sva ova poboljšanja bitno su utjecala na obrambenu moć, a šipanska obalna bitnica postala je uzdanica pomorske obrane zapadnog Dubrovačkog akvatorija. Osim toga, formira se i 2. satnija "Elafiti" HRM-a, sa zapovjednim mjestom u tvrđavi topničke bitnice. Na dužnosti zapovjednika 2. satnije se u kratkom vremenu izmijenilo nekoliko časnika iz Zapovjedništva HRM-a Dubrovnik (Boris Grbin, Tomo Velić i Vladimir Janković). Na Šipanu je zapovjednik bio Zoran Šimić - govori nam.
Tijekom oslobađanja Dubrovačkog primorja i deblokade Dubrovnika u svibnju 1992. šipanska artiljerijska oruđa imala su ogromnu važnost u razbijanju i potiskivanju okupacijskih postrojbi prema istočnoj Hercegovini.
Sve nam potvrđuje i Vlaho. Kaže da je šipanska bitnica, kada je zauzeta, brzo naoružana.
- Pucali smo, borili smo se svime što smo imali. Na kraju se nisu usudili prići - zaključuje.
