Nisam sigurna da želim ostati živjeti u Hrvatskoj sa svojom obitelji. Bojim se budućnosti. Između ostalog, bojim se da će mi se netko djetetu u školi obratiti sa: ‘ej ti mali umjetni…’ - priča nam Irena Rožić, majka dvoje blizanaca začetih in vitro, izvantjelesnom oplodnjom.
Suprug John, inače Nizozemac, i ona “sretnici” su koji su uspjeli postati roditelji već pri drugom postupku medicinski pomognute oplodnje. A oni su tek dio statistike. U Hrvatskoj, naime, svaki šesti par ima problema s plodnošću. Otprilike ih je pedesetak tisuća.
No, registar s točnim podacima, iako je obećan još 2012., ne postoji. Pa ne postoji niti točna evidencija provedenih postupaka, ni broj ostvarenih trudnoća, ni broj rođene djece uz pomoć IVF-a... Važeći Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji puno je bolji od prethodnog, no, tvrde stručnjaci, ima u njemu još manjkavosti.
Ograničeni pokušaji
- U naš zakon uvršteno je i doniranje spermija i jajnih stanica, ali nije poduzet niti jedan korak da se to ostvari, pa pacijenti odlaze u druge europske zemlje. Osim toga, zbog neimaštine i štednje u nekim se klinikama koriste lošiji, blaži lijekovi koji nisu etablirani kao najbolji u svijetu - kaže profesor Velimir Šimunić. A s njim se slaže i embriolog Dejan Ljiljak koji dodaje kako bi bilo dobro da broj postupaka medicinski pomognute oplodnje nije ograničen i da struka, liječnik, odlučuje koliko će se puta netko liječiti.
Irena i John umalo su odustali. - Kad sam čula da su šanse za ostvariti trudnoću za moju dijagnozu tek sedam posto, bila sam šokirana. Otišla sam u more, plivala sam i plakala. Mislila sam da nemam šanse - prisjeća se Irena.
Da drugi put nisu uspjeli, ona bi, kaže, odustala. Sve joj je to teško palo. - Nekako podrazumijevaš da ćeš imati dijete, da će to doći spontano, da će dijete okruniti vezu ili brak. Imam osjećaj da ne bih bila potpuna bez djece - razmišlja Irena.
Inače, po postupku je vjerojatnost za ostvarivanje trudnoće otprilike 25 posto. A unutar četiri stimulirana pokušaja oko 60 posto parova uspije. Pod uvjetom da su stimulirani postupci odrađeni kako treba.
I po 15 testova dnevno
No, statistike posebno ljute Nenada Komušara. On i njegova supruga Maja trenutačno su u četvrtom postupku medicinski pomognute oplodnje.
- Nikada nisu navedeni svi parametri koji su kod svakoga drugačiji. Postoji razlika u rezultatima kod različitih dijagnoza, kod različitih dobnih skupina… - komentira. Oni pokušavaju već četiri godine. I ništa. A paralelno su i u postupku posvajanja. Ali neće odustati. Dok god postoji i najmanja šansa da postanu roditelji.
- Dok god to pretjerano ne šteti ženinu zdravlju, idemo dalje. Ali, ja imam 45, a žena 40 godina. Mi smo pri kraju - priča nam iskreno Nenad.
Slično razmišlja i tridesetogodišnja Mirna Ćurković. Ona i suprug pokušavaju već tri godine.
- Ne bih rekla da je to odustajanje. To je zaista više mirenje s činjenicom, prihvaćanje situacije - kaže Mirna. Ona je za svoju dijagnozu policističnih jajnika znala od 14. godine.
- Ipak, nisam računala na ovakav put. Izgubila sam menstruaciju, napravili smo spermiogram i uslijedio je šok: nula pokretnih spermija. Zatim smo krenuli na obradu u Vuk Vrhovac… Ispucali smo četiri postupka preko HZZO-a uz stimulaciju lijekovima te jedan prirodan bez lijekova. Sada je ostao još jedan takav, bez lijekova, i to planiramo uskoro realizirati.
Ako ni to ne uspije, a ne polažemo velike nade u to, onda ćemo u privatne klinike - priča Mirna.
Astronomske cijene
- Najgori trenutak mi je pozitivan test na trudnoću. A imala sam ga dva puta. To je tzv. biokemijska trudnoća koja se detektira u krvi i urinu, ali se ne može potvrditi ultrazvukom. Tek tada kreće borba, meni je to noćna mora - kaže Mirna. A žene koje se bore s neplodnošću imaju svoje male tajne. Putem interneta kupuju nešto jeftinije testove za trudnoću i ponavljaju ih po 15 puta dnevno.
HZZO državnim klinikama plaća premali iznos za postupak, koji od ove godine iznosi 9500 kuna po postupku. Dok u privatnoj klinici postupak stoji 11 tisuća kuna, a lijekovi 14.
A parovi koji to prolaze susreću se s različitim ružnim situacijama. Njih i njihovu djecu proglašavali su bolesnima, tvrde im da su djeca hendikepirana, emocionalno oštećena. Alergični su na riječ umjetna oplodnja, jer ne žele da im djecu zovu “umjetnom”. Oni ne biraju boju kose, boju očiju ili nos i usne svog djeteta. Samo žele biti roditelji.