Dino nas je čekao ispod sata u Savskoj. Naslonjen na betonsko postolje, u bijeloj pamučnoj majici i trapericama, prčkao je po mobitelu. Frend mu kasni. U jedan su već trebali biti u teretani u Veslačkoj.
- Ko zna di je zapeo, ajmo - kaže Dino prstima vrteći crnu naušnicu u uhu.
Radni je dan, u teretani je svega nekoliko ljudi. Netko maše iz donjeg dijela. Tomislav, tumači mi Dino. Sjeli su svaki na svoj bicikl.
- Srušili su staru Piranju.
- Ma daj.
- Aha, ide nešto novo, plan je brutalan. Kažu da će to biti najbolji klub u Hrvatskoj.
- Kad ćemo na cugu?
- Kad hoćeš.
Pedale su se vrtjele.
- Sad svi Gotovina ovo, ono.
- Da, svi su pametni.
Mladići su se premjestili na susjedne sprave. Mobitel je zacičao, stigao je SMS. Dino čita i pravi grimase.
- Kom se javljaš dok vježbaš?
- Curi.
- Daj, ne seri.
Tinejdžeri i njihov svijet. Traže sebe, samopouzdanje, traže svoj komadić svemira. Puše. Cugaju. Izlaze. Uštogljena pravila društva nisu im in. Psuju. U školi prepisuju. Žele dobar provod. Što su nesigurniji, to će se više truditi izgledati cool. Njihova nezrelost inspirira. Imaju svoj jezik, paze da im starci ne doznaju neke stvari. Cure nose minice, kratke hlače i štikle (koje će nakon škole ponijeti u ruksaku i presvući se prije ulaska u klub). Dečki stavljaju gel u kosu. Svi žele biti frajeri i frajerice. Svi misle na seks. Tako je oduvijek. Čuditi se tome bilo bi licemjerje par excellence. Može se zemaljska kugla okrenuti naglavačke, svijet tinejdžera uvijek će imati neka ista pravila. Jedno od njih otprilike glasi “neka bude sve po mom”.
Tranzicijski klinci
Ipak, postoje novi momenti, neke nove okolnosti u kojima odrastaju današnji 16-godišnjaci i 17-godišnjaci. Tranzicijski tinejdžeri, ta mi se kovanica učinila zgodnom. S nekolicinom sam provela nekoliko dana. Nije im lako. Oni imaju internet, šoping centre, društvene mreže, kladionice, mobitele i reality šou. Ne moraju čekati karneval za razgovor pod maskama; veći dio komunikacije ionako se odvija pod nickovima (je li to prednost ili hendikep?). Oni preko tipkovnice skoknu na drugi kraj svijeta, iza ugla imaju plastičare, znaju što su to makeover i botoks, a za vratom su im cijele industrije zadužene za ispiranje mozga. Oni imaju tone informacija, a malo spoznaja, smatra moja prijateljica pedagoginja. Na koncu, oni pred nosom imaju društveni kuršlus u kojem vojska do jučer uglednih menadžera završava u istražnom u Remetincu. Oni su i nezainteresirani i buntovni. No, tinejdžerski bunt nije ništa novo; tako je i ovaj njihov samo promijenio boju i oblik. Više to nije rock ili punk, dvije naušnice u uhu ili tetovaža. Danas kao da se sav njihov (neosviješteni) podsmijeh prema društvu utjelovio u turbo-folk poskočicama. Možda poručuju: ako mislite da je taj svijet površan i nakaradan, znajte da nije ništa drukčiji od ovog “pravog, vašeg”.
- Svuda su vam cajke, markirani klinci - govore mi Dino i Tomislav. Sjeli smo na piće nakon teretane; dolaze Daniel, Nika, Lana i Robi.
- Ja sam Daniel. Bez slova j. Uopće ne volim slovo j - mladić pruža ruku.
Dečki se valjaju od smijeha.
- Kakvi klinci? - pitam Dina. - Markirani. Furaju se na marke, dizajniranu odjeću, a za kavu nemaju. Zalizao kosu, obukao lakosticu, a starci mu grcaju u kreditima - Dino otpuhuje dim cigarete.
- Pa, ne mora biti tako. Valjda su mu roditelji kupili lakosticu - kažem dečkima.
Sunce je upeklo u tramvaj preko puta nas kojem nikako da se upali zeleno.
- Mislite? Poslušajte nas. Kupio si je sam. Od kojih para? Prodaje zlato, marihuanu. Prodaje bicikl. Ili motor. Mazne i proda.
- Ili se kladi - dodaje Tomislav.
- Pa da. Da bi bio pravi cajker, moraš imat D&G, Lacostu, Armanija. Sve je to forca. Svagdje je forca. Mi smo generacija ‘93., ‘94. Ovi što su ‘96. godište, oni su nam drugi svijet. Zbariš mu curu, evo ti njih deset, unose ti se u facu - ljuti se Dino.
- Da fakat, bahati su.
- Kaže, ušo si mi u teritorij. Glumi baju, alfa-mužjaka, a klinac od 13 godina. Zamisli. I onda mi kreten izvadi nož. Forser. Pljuga.
- Pljuga - potvrđuje Tomislav i pljucne na pod.
- Mi smo se šorali samo ak nam je frenda napalo, inače ne. Ovak mi zbog budale propadne subota. A on, kreten, živi na staroj slavi do iduće subote - kaže Dino.
- A skuži klinke, minica, šminka.
- Fakat. Za Halloween ja na šank, one imaju 14 godina i žicaju cigarete. Što rade uopće tu? Ja sam sa 14 jedva išo u kino - opet će Dino.
- I svi slušaju cajke. A tekstovi glupi, ‘rodi mi dijete’, ono, užas. Ja sam do osmog osnovne brijao na cajke, ali bilo je pitomije ponašanje. Sad mi je užas - ubacuje se Daniel.
Rokeri i džaneri u školi
- I sad ova banana s Gotovinom, najednom su svi domoljubi. Idu mi na živce, kaj znaju o ratu, nisu se ni rodili. Trabunjaju bezveze - kaže Tomislav.
- Frajer ima 15 godina i na šanku mi se unosi u facu. Ne kužim, ja sam s 15 izlazio na igralište - ponavlja Dino.
- Svuda su cajke i šora. Klinac od 14 godina u Hamu zbari klinku od 14 godina, ispostavi se da ona već ima dečka, onda se skupe ‘njegovi i njezini’, odu u Miškecov prolaz i pošoraju se. Treba bit debil u granicama - nastavlja Dino.
- To sam ja već reko - kaže mu Daniel.
- A što vi slušate? - pitam društvance.
Cure se smješkaju, lijepe su, elegantne.
- Tehno, psihodeliju, rap i rock. U našoj školi svi su rokeri i džaneri. Ono, pitomi klošari. Ali kad izađemo van, i mi slušamo cajke - kažu dečki.
- Ja doma slušam metal, black metal i Bacha. Ujak mi je dirigent, faca je tip. Slušam Children of Bodom, čak su kršćani. Van idem di idu svi, a tamo su cajke. Pod odmorom svi na mobitel deru cajke. To ne možete izbjeći - tumači Daniel.
U cajka-klubovima su, uz ostalo, zgodne cure; ono “minjaci, šljokice, šminkica”, objašnjavaju mi.
- Volimo žene.
- Kakve? - pitam.
- Pametne, zločeste. Samo da nije glupa.
- Na što točno mislite? - pitam.
- Znate, kad je glupa.
- Ne znam, daj mi neki plastičan primjer.
- Ono, paglu! Fura markice, a ne zna pričati.
- Meni se sviđaju nedrolje - kaže Daniel.
- Misliš, nedrolje, kao jedna riječ - Tomislavu je to vrhunska fora.
- Tak je.
- Meni bez žbuke. Sva je lijepa, a nažbukala se skroz. I ona i frendica. Kak mi to ide na živce - dobacuje Dino.
- Kako misliš nažbukala? - pitam. Tko zna, možda riječ ima vrlo širok dijapazon značenja, bolje pitati.
- Šminka, kužite. Mrzim te glume.
- I ne volimo plastične sise - kaže Tomislav.
- Ne! Neću žbuku, neću plastične sise. Nek su male, ali nek su prave!
- Ja volim ukusno našminkane cure. Jednom sam čeko jednu, izišla s kilom sjenila na očima. ‘Maškare su prošle’, rekoh. Rekla mi je ‘kaj ti znaš’ i objesila nos - Daniel je namjestio šiltericu i nasmijao se.
Odjeća sa sniženja
Stigla je poruka na nečiji mobitel.
- Joj, sad će doć Lea i ona glupa frendica - kaže Dino.
Stigla je još jedna. Dinu piše cura, treći put.
- Ide mi na živce. Zato kaj je drolja. U mjesec dana vidjeli smo se jednom jer izlazi u seljački Roko - kaže Dino.
- Pa i ti izlaziš tamo, nisi li mi tako rekao? - primjećujem.
- Dvoličan sam, ajde. Ionako su svagdje cajke - širi ruke Dino. - To su sve šabani, ono uzmu dvije boce nekog kurca od 500 kuna i limuzinu od Hama do Roka. Šabani.
- Pretjeruješ, to je rijetko kad - kaže mu Daniel. - Ali da, za subkulture u Zagrebu nema mjesta.
- Kapitalizam, brate mili. To nosi pare. Hej, Lea - Dino pozdravlja djevojku koja nam se približavala. - Di ti je ona pametna frendica? Jel išla na casting?
Lea je zakolutala očima.
Tinejdžeri, kažu mi, izlaze svaki vikend. Ili svaki drugi. Za džeparac svaki dan dobiju između 10 i 30 kuna; rijetki dobiju 50 kuna. Džeparcem kupe cigarete, kavu i pecivo. Odjeću i kozmetiku ne podmiruju džeparcem, to im roditelji kupe odvojeno. Cure vole šoping. Dečki ga mrze. Iz dna duše, kažu. Od kozmetike koriste jeftinije kreme, deziće, gel za brijanje, gel za kosu. Cure će za puder, primjerice, potrošiti 30 kuna. Odjeću love na sniženjima, kupuju Tally Weijl, “trapke za 150 kuna i ostale povoljne robne marke namijenjene tinejdžerima”.
- Tri jakne sam kupio za dva soma kuna. Nosit ću ih godinama - kaže Dino.
Dijele troškove
Za subotnji noćni izlazak potrošit će između 50 i 200 kuna. Rijetki dobiju više od 300 kuna, ako im, kako kažu, uleti rodbina, ili im se posreći u kladionici. Vani piju pivo, rjeđe vino, ali i žesticu.
- Pijemo lovranski, to je bijelo vino s kolom, zatim južnjačku sa Spriteom ili Aguau sa Spriteom. Agua je liker od kokinih listova. Ili votku s Red Bullom, ili jeger i viski s kolom - tumači mi Lana.
- Koliko košta?
- Boca Ague košta 450 kuna, boca votke sa šest Red Bulla je 350 kuna, boca Jack Danielsa sa šest kola je 500 kuna. Ima i skuplje.
- Vi to računate po bocama? - pitam pomalo začuđeno.
- Pa kad izađemo nas šest frendica, uzmemo stol i trošak podijelimo - kaže Lana. Stolove rezerviraju unaprijed.
Tridesetak ljudi s kojima sam razgovarala nabrojali su mi ove kafiće i klubove kao svoja mjesta za izlazak: Ham Ham, Roko, Akademija, INbar, Ritmo, One for one, Diamond, Ancona, Bikers, Stars, Cabaret, Merlin (prema Velikoj Gorici), neki kafići u Tkalči, Khala, Jackie Brown, Ritmo, Bakaga, Mansion, Lampaši, te puno rjeđe Hemingway i Movie Pub. Kombinacija iz Hama u Roko je najčešća. “Iako je to seljačko, idemo jer svi idu”, rekla mi je gomila tinejdžera. U diskoteku Sokol tinejdžeri idu vrlo rijetko.
- Tamo odemo mi koji smo bogatiji, ali rijetko. Ponekad uzmemo VIP stol. Košta 1200 kuna, za to dobiješ dvije boce Jack Danielsa. Moji su roditelji bogati, mjesečni džeparac mi je tisuću kuna, ali nije mi problem s frendovima, koji nemaju toliko para, kupiti vino za 20 kuna i cugat u parku - tumači mi Luka.
Tko nije na fejsu?
Nigdje im ne traže osobnu iskaznicu, smiju se tinejdžeri. Nitko ne provjerava koliko imaju godina. Alkohol piju slobodno, a piju puno. “To obavezno morate napisati”, kažu mi. I oni mlađi od 16 godina vani će ostati do tri, četiri sata; pravilo da kod kuće moraju biti do 23 sata primjenjuje se samo ako roditelji tako kažu. Društveni ugovor ovdje stoji kao mrtvo slovo na papiru.
Skype i Facebook su zakon. Twitter ne. Kod ove ciljne skupine (zasad) se nije primio. Na snazi je deviza: “Tko nije na fejsu, ne postoji”. Koliko vremena provedu na toj društvenoj mreži? Ovisi. Dva do tri sata dnevno. Pred televizorom će kratko sjediti; internet je preuzeo primat, i to najčešće preko mobitela.
Na televiziji će, kažu, pogledati sitcome, serije, National Geographic, Discovery, neki film. Nogomet, rijetko. Ponekad sapunice, “poslije škole, sa starom”. I Red Carpet, obavezno.
- Big Brother ne gledamo. Prejadno je, predosadno. Jedino provjerimo jesu li se Nemeš i Marijana jebali. To nemreš izbjeći, to provjeriš na netu - tumače mi dečki.
Psuju. I na engleskom i na hrvatskom. Poznati repertoar obogaćen je s “Jebo te buda. Jebo te alah. Vrag ti jebi mater. Fuck you, fuck off. I don’t like your mother, You’re horny bitch.” Djevojke se od milja počaste nazivima kujo ili bičarko. Crkva? Jednima je okej, drugima nesimpatična, mafijaška institucija. Politika? Skoro pa nula bodova. Uglavnom ih ne zanima.
- Mene zanima donekle - kaže Dino. - Na testiranju za usmjerenje na prijelazu u idući razred bilo je pitanje ‘tko je Vesna Pusić?’ Ponuđeni su odgovori: knjižničarka, političarka i još nekaj, ne sjećam se. Pola njih je zaokružilo knjižničarka. Daj ono, pa moraš čut za Vesnu Pusić. Ako znaju tko je Jelena Karleuša, moraju znati i tko je Luka Bebić - smatra Dino.
Svijet nije savršen
- Ja isto pratim politiku, ali samo glavne informacije - kaže Nika.
- A vaši vršnjaci? - pitam.
- Uglavnom je svima fora kad je Bandić išo postavljat onaj vijenac, pa se u čarapama klizao po zaleđenoj mramornoj ploči - smije se Nika.
- I svi su pratili presudu generalima - dodaje Dino.
- Da, i uglavnom su bili ogorčeni. Profesore je zanimalo imamo li svoje mišljenje, ali nisu komentirali.
- Jeste li pratili nedavne Facebook prosvjede? - zanima me.
- Dosta ih je išlo na prosvjede. Ali, kažu, samo zato što im je dosadno - nasmijao se Tomislav.
- Meni nije jasno kaj neko sa 16 godina hoda po prosvjedima - kaže Dino.
- Glupe brije. Svijet nije savršen - odgovara Tomislav.
- Da, ništa ne može bit savršeno kao u cajkerskom svijetu - dodaje Dino ironično.
Sport im je u redu, vole boks, hokej, košarku, vaterpolo, nogomet ne onoliko koliko sam očekivala.
- Ja sam trenirao nogomet od sedme godine. Prestao sam prije tri godine zbog ozljede koljena. Zadnji klub mi je bio Hrvatski dragovoljac. Teta, tko je zabranio da se pred tekmu pozdravljamo sa ‘za dom spremni’? - pita Tomislav.
- Što ste se vi pozdravljali sa ‘za dom spremni’? - ne vjerujem vlastitim ušima.
- Da, znate ono pred početak tekme kad se igrači skupe u krug i timski poslože dlanove. I onda je jedan dan došo predsjednik kluba i reko da ne smijemo više ‘za dom spremni’, pa sad dečki viknu samo ‘spremni’ - objašnjava Tomislav.
Nikad čuli, kaže ekipa.