Čovjek koji je trebao biti car, koji bi, da nije bilo određenog povijesnog razvoja događaja bio i hrvatski kralj, Otto von Habsburg umro je u 99. godini, na jugu Njemačke, čiji je bio državljanin, iako je, od 1989. bio također i mađarski, a od ranih devedesetih godina, imao je i hrvatsko državljanstvo.
Patrijarh jedne od najstarijih europskih vladarskih obitelji, koja je, i nakon pada monarhije kojoj je bio na čelu, umro je mirno, u snu, pošto je posljednjih godina života polagano predavao svoje časti i ovlasti. Dvadeset godina, do 1999., bio je član Europskog parlamenta, kao zastupnik bavarske konzervativne stranke CSU. Godine 2004. povukao se iz aktivnog predsjedništa Paneuropskog pokreta, a kao šef klana svoje vrlo moćne i utjecajne obitelji, povukao se 2007. godine, u ime svoga sina Karla.
Snažan obiteljski utjecaj
Kao mnogi muškarci iz te obitelji, bio je dugovječan, ozbiljan čovjek, izvanredno razvijenog osjećaja dužnosti, pomalo kao na sliku svog ujaka, Franje Josipa. Bio je religiozan, ali duboko katoličanstvo bilo je također i političko, povijesno. Podunavska, Habsburška monarhija bila je nasljednjik Svetog njemačkog rimskog carstva (danas je to ostao Lichtenstein). Njegova uvjerenja i politički potezi bili su određeni tim okolnostima, on je stavljao noge tamo gdje mislio da ih treba stavljati, uzimajući u obzir osam stoljeća vladarske povijesti svoje obitelji i još starije loze.
Osim nekoliko kraljevskih kuća značajnih u svojim zemljama, nekoliko velikih kraljevskih obitelji, koje su nekada bile tako aktivne u europskoj povijesti, još uvijek fizički postoje. Ali, ugled Savojaca ili Hoenzolerna ne može se mjeriti s političkim ugledom Habsburgovaca, koji su se uspjeli održati na europskoj političkoj sceni iako više nisu imali faktičku vlast. Povodom smrti, Ottu von Habsburgu odali su počast iz svih europskih institucija, kao velikom “Europejcu”. Europejac je pojam koji nema ekvivalent u hrvatskoj kulturi ili povijesti, ali označava osobu koja dubinski i duboko razumije smisao europskog zajedništva i može se primijeniti i na francuskog socijalista Jacquesa Delorsa, i na krajnje konzervatvinog katolika, kakav je bio Habsburg.
Franjo Josip Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Félix René Ludwig Gaetano Pius Ignazius von Habsburg-Lotarinški, rodio se 1912. u Austriji, kao najstariji sin Karla, nasljednika Krune. Naime, Franjo Josip, umro je 1916., za vrijeme Prvog svjetskog rata, bez muških nasljednika po izravnoj liniji. Karlo, Ottov otac, bio je dakle, posljednji austrijski car, i posljednji kralj Madžarske, Češke i Hrvatske, posljednji vojvoda Galicije i Moravske.
Nakon Prvog svjetskog rata, posebnim zakonom, Republika Austrija zabranila je Habsburgovcima povratak i ukinula im je pravo na krunu. Time je službeno i zauvijek stavljen križ na Podunavsku monarhiju i narodi koji su do tada bili okupljeni pod habsburškom krunom, i kojima je u tih osamsto godina bilo više ili manje dobro zajedno, krenuli su svaki na svoju stranu.
Carski prognanici
Prvih godina, obitelj carskih prognanika, iz Španjolske, gdje su se smjestili kod rođaka, na Maderi, uzbuđeno su pratili promjene u Europi. Boležljivi Karlo umro je u 34. godini, i od 1922. godine, desetogodišnji Otto postaje, ili ga se poguralo da postane pretendent na prijestolje zajednice zemalja koje višu nisu postojale u istom obliku. Pretnediranje na austrijsku krunu bilo je stalni uzrok spoticanja između Habsburgovaca i Austrije, i Otto je odustao od tog zahtijeva 1961.
Njegov otac, Karlo, beatificiaran je 2004., što je još jedna potvrda neraskidive veze ove kuće s Vatikanom i od tada je poznat kao blaženi Karlo od Austrije.
Prvi hrvatski veleposlanik u Bruxellesu, i dobar prijatelj, blisko povezan s Ottom, iako nisu bili politički posve slični, Janko Vranitzany, kaže da je kasnija “stvarna” Ottova ljubav za Hrvatsku, sigurno imala uzrok u pričama o hrabrim, lojalnim, hrvatskim časnicima i vojnicima koji su branili Monarhiju. Priče o hrvatskim generalima, bilo pravoslavcu Borojeviću, najslavnijem u tom periodu, ili o drugima, koji su se borili za Krunu, bile su dio obiteljske legende. Jednako tako, velika legenda bio je ban Jelačić, koji je spasio tada, Monarhiju, kaže Janko Vranitzany.
Otto je, prema Janku Vranitzanyu bio veliki poštovatelj Stjepana Radića.
“Znalo se je da je Radić pokušao razgovarati s Masarykom i nagovoriti ga da ne uništi Podunavsku monarhiju. Radić je bio za ideju reformirane i modernizirane Podunavske monarhije, a ne za formiranje Jugoslavije, gdje se ‘srljalo kao guske u maglu’, ali Masaryk je smatrao da je za reforme prekasno. Međutim, u familiji se pamtila ova Radićeva ideja, i Otto ju je bio duboko svjestan.”
Otto Habsburg studirao je u Belgiji, na Sveučilištu u Louvainu, međunarodnu politiku i povijest. Bio je vrlo rani i vrlo izraziti antifašist, vrlo rano tridesetih godina shvatio je implikacije Hitlerova uspona na vlast, i usprotivio se, 1938., pripajanju Austrije Njemačkoj. U Austriji su se antihitlerovske snage poigravale mišlju da Otta proglase kancelarom. Hitler ga je, zbog toga, brže bolje, osudio na smrt, i mladi šef klana i obitelj, pobjegli su u Sjedinjene Države. Otto se u Americi zbližio s predsjednikom Franklinom Roosveltom, velikim reformatorom , čovjekom koji je Ameriku izvukao iz krize i dobio Drugi svjetski rat.