Kada je imala samo tri godine, kći mojih prijatelja, Sally, izjavila je da je njezino pravo ime Joseph. Isprava su njezini roditelji smatrali to smiješnim, no onda su polako priča počela slagati. Sally je inzistirala kako je ona dječak i kako Anna i Richard nisu njezini pravi roditelji. Tvrdila je kako grad u kojem živi nije njezin pravi dom i bila je uvjerena da je kao Joseph živjela u kući kraj mora i da je imala puno braće i sestara.
- Čini se tako sigurnom dok to govori. Isprva smo mislili da glumi. No ovo više ne izgleda kao mašta. Stalno me pita za brodove, a nikad u životu nije bila na obali. Njezina sjećanja kao da su zaista Josephova - kazala mi je Anna koja je godinama pokušavala dobiti dijete i Sally je bila pravo čudo nakon puno neuspješnih umjetnih oplodnji.
Anna je bila uvjerena da se njezina kći ne šali. Sva moguća objašnjenja - od psihičkih bolesti, reinkarnacije i opsjednutosti - činila su joj se jednako nevjerojatna. No ipak, u kćerine riječi nije sumnjala. Nakon šest tjedana djevojčica je odjednom prestala pričati o Josephu i kući na obali i činilo se kako je zaboravila ta 'sjećanja'. No ja nisam. Ranije ove godine, pojavila se knjiga na tržištu koja me na sve podsjetila - piše pisac i novinar Christopher Stevens za Daily Mail.
U knjizi 'Memories Of Heaven' motivacijskog govornika Dr. Waynea Dyera i njegove asistentice Dee Garnes, prikupljeno je na desetke sličnih priča koje dokazuju da nema ništa neobično u priči o Sally.
Dr. Dyer knjigu je pisao dok se godinama borio s leukemijom, a izdana je nakon što je preminuo od srčanog udara.
Zabilježene priče dolaze iz različitih izvora, a opet su toliko slične da se čini kao da opisuju iste događaje.
Zibby Guest iz Chestera kazala je kako je njezin drugi sin Ronnie, koji je imao 16 mjeseci kad je počeo pričati, često spominjao njegovu 'drugu kuću' gdje je odrastao s drugom mamom i drugim tatom.
I Amerikanka Susan Bowers nije znala da li se smijati ili plakati kada je njezin trogodišnji sin promrmljao boreći se s vezicama za cipele: 'Nekoć sam bio muškarac, no čini mi se da ću ponovno morati učiti kako ovo napraviti'.
Ann Marie Gonzalez, još jedna Amerikanka, uspaničila se kada je njezina kći koja joj je sjedila u krilu prestala pjevati pjesmicu i upitala ju sjeća li se požara.
Kada ju je pitala o čemu priča, djevojčica je vrlo detaljno opisala buktinju u kojoj su poginuli njezini roditelji i ostavili je samu 's bakom Laurom'.
Najmlađa kći Heather Leigh Simpson iz Indiane nije pak mogla podnijeti zvuk sirene. Podsjećao ju je na 'grozan dan kada je jedan muškarac došao i odveo zauvijek njezinu majku'. Kada joj je šokirana majka ukazala da ju nitko nije oteo i da je još uvijek tu, kći joj je rekla kako je mislila na 'mamu prije nje'.
Druge priče sadrže još više detalja.
Četverogodišnji Tristan iz Amerike gledao je crtani film Tom i Jerry na televiziji dok je njegova majka Rachel Martin kuhala.
Došao je do nje i kazao: 'Sjećaš li se, davno prije, kuhao sam u kuhinji Georgea Washingtona [prvog američkog predsjednika]? Bio sam dijete.’
Kad ga je majka u šali pitala je li i ona bila s njim, on joj je ozbiljno odgovorio: - Da. Bilo smo crnci. No, poslije sam umro - nisam mogao disati.
Rachel je zaintrigirana krenula čitati biografiju Georgea Washingtona i otkrila kako je njegov glavni kuhar Hercules imao troje djece: Richmonda, Evey i Deliu. Raspravljajući o tome sa sinom, on joj je kazao kako se sjeća Richmonda i Evey no kako se ne sjeća tko je bila Delia.
Ideja da su ovo sjećanja o prošlim životima proizašla je iz činjenice da djeca često opisuju smrt, iako su premali da bi uopće znali što smrt jest.
Primjerice, 22-mjesečni Cairo, sin Els Van Poppel iz Australije, kazao je majci dok su prelazili cestu kako mora biti oprezan ukoliko ne želi ponovno poginuti.
- Sjećaš li se kad sam bio mali da sam pao, a kamion je prešao preko moje glave? - pitao je šokiranu majku koja je uvjerena da Cairo ništa slično nikada nije vidio na televiziji, niti čuo slično u nekom razgovoru.
Autor knjige, Dr. Dyer, imao je kao otac osmogodišnjakinje slično iskustvo.
Napisao je kako je njegova kći Serena često u snu pričala neobičnim stranim jezikom. Jednom je kazala svojoj majci: 'Ti nisi moja prava mama. Sjećam se svoje prave mame, no to nisi ti.
Postoji na desetke sličnih priča u njegovoj knjizi, od djevojčice koja se sjeća da je bila vojnik, imala plavooku kći i svastiku na rukavu, do dječaka koji se neprestano prisjećao kako je kao starac provodio dane u stolici i živio pod slamnatim krovom.
Mnogi ljudi će reći kako za sve postoji racionalno objašnjenje, da je dijete nešto slično opazilo na televiziji i kako je priču stvorila podsvijest.
No puno je teže objasniti priče koje se podudaraju s prošlosti predaka iste obitelji, odnosno dječja sjećanja o rođacima koji su preminuli davno prije nego li su se oni rodili.
Primjerice, Anna Kiely ispričala je priču o prijateljici čija je prva kći umrla prije nego li je navršila godinu dana.
Žena je bila shrvana i tek nakon sedam godina dobila je drugo dijete. U strahu zbog smrti prvog djeteta odbijala je ponavljati iste procedure s novim djetetom: nije im pjevala ni iste uspavanke. No kada je njezina kći navršila četiri godine i čula pjesmu koju je njezina majka pjevala umrloj sestri, no ne i njoj, prepoznala ju je.
- Mama, tu si mi pjesmu nekada pjevala - kazala je.
Slično, Judy Knicely ostala je u šoku kada joj je trogodišnja kći objavila da je nekoć bila dječak i da je njezina baka zapravo bila njezina majka. - Bila sam maleni dječak od skoro četiri godine kad sam umrla - kazala je.
Naravno, njezina baka je izgubila sina prije četvrtog rođendana.
Jedna je pak žena kazala kako joj je njezin dvogodišnji sin nekoliko puta kazao kako je on bio njezin otac. Drugoj je pak kći kazala kako je bila njezina baka, koja ju je odgojila i umrla prije 50 godina.
Marie Birkett iz Southamptona morala je pobaciti dijete jer je imala problema s leđima.
Nekoliko godina kasnije, kad je postala majka, njezina dvogodišnja kći joj je kazala: - Mama, poslala si me natrag prvi put jer su te boljela leđa, no vratila sam se kad ti je bilo bolje.
Naravno, sve ovo može se protumačiti samo kao dječja mašta. No, dok čitam knjigu, ne mogu ne misliti na kći moje prijateljice i njezina živa sjećanja o životu prije ovog. A onda se pitam, znaju li ova djeca istinu, a mi odrasli smo ju zaboravili - piše Christopher Stevens za Daily Mail.