Suša je bila toliko jaka da je presušila čak i Crna rijeka. Biljke i životinje su ugibale, a narod je izgubio svaku nadu. Njihove glasne vapaje čula je Crna kraljica u velebitskim vrletima pa se s veličanstvenom pratnjom spustila u njihovu dolinu. Smilovala se jadu i odlučila im dati vode u izobilju. Zapuhao je jak vjetar, zagrmjelo je, i munje su proparalo nebo. Sručila se kiša kao nikada dotad tako snažno i tako dugo. Korito Crne rijeke bilo je pretijesno, pa su se u njemu stvorila jezera.
Kraljica se potom povukla u podzemne dvore kod Galovca i Okrugljaka. Iz Galovačkog jezera odjednom se voda podigla i počela prelijevati preko pećine velikom silinom. Narod je opet zvao u pomoć Crnu kraljicu. Zrakom se tada prolomila munja, vjetar i kiša su se stišali, a na Vodopadu Galovica pojavilo se čarobno svjetlo, a onda i moćna kraljica. Umiljatim glasom obratila se narodu i rekla im ovako: “Vi ste vrijedni i dobri ljudi. Čuvajte svoje hladovite gajeve, plodne doline i ova lijepa jezera s umilnim i srebrenim potocima što teku unaokolo. Mnogo će vojski proći ovim krajem, i mnogo ćete krvi i suza proliti, ali ja ću doći opet, i mojim dolaskom sinut će vam sunce ljepše budućnosti. Onda neće biti zapušteni hladoviti gajevi i lijepe doline; onda će k tvojim divnim Plitvičkim jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta”.
Tako otprilike glasi legenda o nastanku Plitvičkih jezera. No, nije jedina. Ovaj istočni dio Like, između Male Kapele i Ličke Plješivice, ljudi su promatrali s velikim poštovanjem, ali i strahom. Izolirani močvarni kraj, bogat florom i faunom, bio je plodno tlo za još nešto - za priče o vilama jezerkinjama, kršnim gorštacima i šumskim zvijerima. O tome koliko su ljudi bili uvjereni u mističnost Plitvičkih jezera, najbolje govori podatak da su ih zvali Vražjim vrtom, i to ne samo u predaji. Primjerice, kao mjesto smrti hrvatskog bana Petra Berislavića rođenog u Trogiru, u povijesnim knjigama ostalo je zapisano ovako: Vražji vrtal ili Vražja gora, kraj Korenice, 20. V. 1520.
Znanost je rekla da su Gornja jezera nastala od Bijele i Crne rijeke, koje se južno od Prošćanskog jezera spajaju u jedan tok. Donja jezera nastala su urušavanjem svodova nad podzemnim šupljinama kroz koje se gubila voda Gornjih jezera. Nakon posljednjeg vodopada Sastavci te potoka Plitvice, koji im se pridružuje nakon pada s visine od 76 metara, one čine rijeku Koranu. Gornja jezera odijeljena su jedno od drugoga dolomitnim pregradama, koje stvaranjem sedre rastu u visinu i širinu, praveći barijere.
FOTOGALERIJA: Plitvička jezera kakva nikad nećete vidjeti
Modro-zeleni biser
Mađarski botaničar i kemičar Pál Kitaibel i austrijski prirodoslovac i istraživač Francisci Waldstein, istraživali su plitvički fenomen, i svoja zapažanja objavili 1805. godine. Bilo je to prvo znanstveno istraživanje Plitvica pa se taj fenomen od tada prati u znanstvenim krugovima. Prvi hotel izgrađen je 1861. godine, 1949. godine Plitvička jezera proglašena su Nacionalnim parkom, a UNESCO ih uvršćuje u popis Svjetske prirodne baštine 1979. godine. Močvara se pretvorila u modro-zeleni biser, i sve se nekako više činilo da je ono tamo prije Božje, a ne vražje djelo. Unatrag dvjestotinjak godina, dakle, Crna kraljica i vile jezerčice sve su više odlazile u legendu, a sve više ljudi dolazilo se diviti ovim jezerima uokolo kojih živi 1400 vrsta i podvrsta biljaka i brojne životinjske vrste, među kojima je 259 kralježnjaka i, primjerice, čak 321 vrsta leptira. U prošloj godini tome se divilo više od 1,7 milijuna ljudi. Onda se dogodio koronavirus, i odjednom je stalo sve, i to baš u trenutku kada je čitava priča nanovo trebala oživjeti u punom sjaju, na prvi dan proljeća. Od tada do danas ljudska noga nije kročila na Donja jezera, koja su i u cičoj zimi otvorena do Velikog slapa, a mir na Gornjim jezerima produžen je od kasnih jesenskih dana.
Tko zna kada se posljednji put tako nešto dogodilo? Mi ne znamo, a ne znaju ni u Parku. Vjerojatno nikad. No, to je istraga kojom se nismo bavili. Svu smo energiju uložili u trenutak koji će jednako tako ostati jedinstven u našim životima, jer tko je ikad imao čitav ovaj raj samo za sebe (još od Crne kraljice)? Krenusmo s Gornjih jezera i onoga nazvanoga prema kapetanu Galu, koji je na tome mjestu poginuo u junačkoj borbi protiv Turaka - Galovcu. Dan je sunčan pa se jutarnja hladnoća topi brzo, tako izgleda dok se zrake ljeskaju u kristalnom jezeru. Staza nas vodi prema bezbroj malih šuštajućih slapića pokraj kojih ćemo proći do Velikog prštavca, drugog najvećeg slapa, koji je svojom širinom vjerojatno atraktivniji od puno poznatijeg Velikog slapa Donjih jezera. Jedan slapić igra se s drugim, a drugi je glasniji od trećeg. Mjesto gdje je taj sklad najljepši nazvali su Malim Prštavcem. Ispraćaju nas dvije patke koje se nezainteresirano brčkaju.
Cvjetovi maslačka
Između kestenovih planjki na stazi izbijaju žuti cvjetovi maslačaka. Zahvaljujući Covidu-19, prvi su put i oni postali dio čarolije, jer inače bi bili ugaženi prije nego što bi procvali. Proći ćemo Galovačkim bukom, 16-metarskim slapom, koji će nadglasati sve svoje male prijatelje. Nismo vidjeli nijednu pticu, ali čuli smo ih barem sto. Njihova pjesma prati nas iz dobrano olistalih krošnji. Trstika i drugo vodeno bilje oblijeću stotine kukaca. Priroda se budi u svojemu miru. Teško se oteti dojmu da je čovjek ovdje potpuni višak. Prštavac će nagovijestiti njegova simfonija. Od šetnice udaljen je dobrih pedesetak metara, ali njegove sitne hladne kapljice svejedno nekako dospijevaju do obraza. Odatle mu valjda i ime. Okružili smo ga i popeli se stazom iznad njega, desno gledamo Galovac, dolje još uvijek čujemo prštanje, a lijevo nam se otvara panorama na Kozjak. Tamo su usidreni turistički brodovi. Lijevo od mola na tisuće je ribljega mlađa na muljevitoj obali. U blizini je ugostiteljski objekt. U “normalnim” vremenima ovdje se ništa ne bi čulo od ljudskog žamora, a sada se čuje sve, mir ponajviše.
Na Donja jezera ušli smo preko Ulaza 1, najpoznatijeg u ustanovi jer je odmah na njegovu početku vidikovac i pogled na Veliki slap. Nevjerojatan je osjećaj sjesti na drvenu klupicu i gledati ga, znajući da si u tom trenutku jedini čovjek na planetu koji ima tu čast. Strahopoštovanje, ne samo divljenje prema njemu, tim je veće. Uskoro će park otvoriti vrata posjetiteljima, prema najavama, 11. svibnja. Ravnatelj Tomislav Kovačević kaže nam da se djelatnici, koji su bili na godišnjim odmorima, pripremaju za sezonu, a petstotinjak sezonaca neće angažirati sve dok ne vide što će se događati s turizmom. Svjesni da će prvi gosti biti isključivo domaći, cijene će biti više nego popularne, 50 kuna po osobi. Tradicija je to “promotivnog tjedna” svakog proljeća, samo što će ona na Plitvicama ove godine ostati sve dok se ne otvore granice. Koronavirus koštao ih je 10 milijuna kuna samo u prvom tromjesečju, a pitanje je kolika će bilanca biti na kraju godine. No, svaka kuna ima svoje lice i naličje; kakvo je ono na Plitvicama?.
- Uvijek se može reći kako je priroda puno opuštenija tamo gdje čovjek ne zagazi svojim korakom. No, NP obuhvaća 300 kvadratnih kilometara i zona za posjetitelje manja je od dva posto, nema novog zadiranja u prirodu. Ne možemo stoga reći da se nešto posebno dogodilo u tih posljednjih mjesec dana - kaže nam ravnatelj Kovačević.
Godišnje se u njihovim restoranima pojede oko tisuću janjaca, pa se može izračunati da ih je Uskrs preživjelo jedno lijepo stado. Njih stotinjak, vjerujemo, također neće imati ništa protiv ove proljetne turističke pauze.