Roditelji koji odluče posvojiti dijete, najčešće prolaze kroz birokratsko i psihološko čistilište i gotovo ih ništa ne može zaustaviti u namjeri da osnuju obitelj, no dio tih naizgled sretnih slučajeva završava neuspjehom. Što to natjera roditelje da vrate dijete pod skrb institucije u kojoj je bilo?
BBC donosi priču o roditeljima u Velikoj Britaniji koji nažalost nisu mogli pronaći zajednički jezik s usvojenim sinom zbog čega su oboje doživjeli emotivne slomove i bili prisiljeni na koncu ‘vratiti’ dijete.
Roba (ime je izmijenjeno zbog zaštite privatnosti) i njegovu ženu je socijalna služba upozorila da dječak kojeg žele usvojiti može biti težak, no nitko ih nije mogao pripremiti na ono što je uslijedilo. ‘Bio je iznimno nasilan prema mojoj ženi, lupao ju je i udarao. Bilo je i emocionalnog zlostvljanja, i to od četverogodišnjeg, peterogodišnjeg djeteta. Moja žena sad ima simptome poput osobe koja je pretrpjela obiteljsko nasilje’, rekao je Rob koji sa surpugom ima svoje djece, no imali su želju i usvojiti.
Psihološka pomoć
U razgovoru za BBC-jev program Victoria Derbyshire rekao je da bi stvari možda bile drugačije da su imali snažniju obiteljsku potporu te da je on na koncu obolio od dosta teškog oblika depresije zbog koje je gotovo izgubio posao, jer je uzeo dosta dugačak dopust. Situacija je jednostavno postala neizdrživa i dječak je vraćen na skrb institucije.
Rob je rekao da je to najteža stvari koju je u životu morao napraviti: ‘Nama se to činilo kao neuspjeh. Kao da smo iznevjerili to dijete. I kako to možete napraviti vlastitom sinu kojeg doista volite? Od toga vam se mora slomiti srce.’
U Velikoj Britaniji postupak posvajanja djeteta može trajati od šest mjeseci do dvije godine, no nemaju sve priče očito sretnan kraj. Statistika na nacionalnoj razini ne postoji, no pretpostavlja se da u prosjeku 3 do 9 posto svih posvajanja iz nekog razloga propadne pri čemu se dijete ili vrati u instituciju ili jednostavno napusti roditeljski dom. Udruge procjenjuju da se oko četvrtine svih udomiteljskih obitelji nalazi u krizi i treba profesionalnu pomoć.
Julie Selwyn, profesorica na odjelu socijalnog rada pri Sveučilištu Bristol, napisala je izvještaj o problemima obitelji s posvojenm djecom. Rekla je da mnogima treba dugotrajnija profesionalna terapija. ‘To bi trebali biti nešto ustaljeno i često će biti jako skupo’, komentirala je i zašto rijetke obitelji dobivaju pomoć.
Dodala je i da će sa starijom djecom, koja se smještaju u novu obitelj, puno vjerojatnije imati više problem: ‘Radi se o tome žele li ta djeca uopće usvojenje i koliko dugo nisu imali nkakvu stabilnost u životu. Često otkriju da odrasli nisu toliko brižni i da ne zadovoljavaju njihove potrebe pa im je teško vjerovati novim roditeljima.’
Na cijene terapije požalila se i jedna žena koja je htjela ostati anonimna, a koja je rekla da dvoje djece koje je usvojila pati od posttraumatskog stresnog poremećaja: ‘Kad smo saznali za nova financiranja i subvencije, otkrili smo da to neće pokriti ni inicijalnu psihološku procjenu. Psihoterapija za naše dvoje djece procjenjena je na 30.000 funti (oko 260.000 kuna). Potpuno smo shrvani.’
Sukob s novim roditeljima
Svoje je iskustvo podijelila i Liz (ime je izmijenjeno) koja je posvojila dvije sestre. Starija je imala devet godina i nikad se nije pomirila s tim. ‘Njezina ljutnja bila je van svake pameti. Izgubila sam posao zbog stresa i na neki način osjećala sam ogorčenost, ali ne prema kćeri nego prma sustavu’, rekla je Liz.
Staija kćer joj je imala 16 godina kad je odselila, a sa 18 je i sama postala majka. Još uvijek je u kontaktu s posvojiteljima, ali kaže da se jako borila prihvatiti ih: ‘Bilo je jako teško zbog promjene, pogotovo jer sam imala devet godina. Bilo je jako neobično imati nove roditelje, a posebno mi je bilo teško s novom mamom. Sukobile smo se uglavnom zato jer ja nisam mogla zaboraviti ono što sam prošla s biološkom obitelji’, rekla je kćer.
U Velikoj Britaniji oko 87.000 djece smješteno je po institucijama i čeka posvajanje, a oko 5.500 ih godišnje pronađe novu obitelj. Radi se najvećim dijelom o djeci koja su najranjivija i koja nemaju šanse vratiti se u biološke obitelji.
Premda se Vlada hvali povećanjem budžeta za ministarstvo nadležno za ovaj postupak, no roditelji smatraju da terapiji treba pristupiti mnogo ranije.
O Robovom posvojenom sinu sad brinu dva socijalna radnika na veliki trošak lokalne zajednice. Rob kaže da su stvari mogle biti puno bolje da su ranije dobili pomoć: ‘Tako smo se nadali da mu možemo pružiti puno, a najgore od svega je što smo dali apsolutno sve što smo mogli, ali ljudi od kojih smo očekivali podršku - jednostavno ih nije bilo.’