“We are proud nation”, možda je najbolji opis jednog od stanovnika lučkog grada Bilbaa sa snažnim baskijskim duhom, najvećeg grada u autonomnoj pokrajini Baskija na sjeveru Španjolske. Tko su Baski - veliki patriote, ponosni na svoje podrijetlo, lokalnu kulturu i materinji jezik. I kako sam naglašava na lošem i tvrdom engleskom, Baskija nije i nikada neće biti Španjolska. Ne osjećaju se, a to kažu mnogi, kao Španjolci. Zato se godinama bore za svoju neovisnost. I nisu Španjolci. Oni su drugačiji narod. Govore španjolski, no njihov materinji jezik je baskijski, izoliran od poznatih jezičnih porodica. Zovu ga još i euskara, a sami sebe na baskijskom nazivaju Euskaldunak.
Jezik je to sličniji mađarskom, nego bilo kojem romanskom jeziku. Primjerice, hvala se na španjolskom kaže “gracias”, a na baskijskom “esskerik asko”. Stoga je prvi sudar s Bilbaom u mojoj glavi, u kojoj je ostalo svega nekoliko osnovnih španjolskih riječi pokupljenih u meksičkim sapunicama, izgledao kao sudar s kineskim. Štoviše, moje znanje španjolskog je gotovo kao njihovo znanje engleskog. Za nekog tko voli sam lutati ulicama grada s kartom u ruci, očeličen voljom i željom da u malo dana upije grad kroz razgovor s lokalnim ljudima i otkrije skrivene ljepote koje nisu naznačene na turističkim mapama, jezična barijera se može pokazati kao otežavajuća okolnost.
Srećom, taksisti imaju pripremljen Google translate u svojim automobilima (a vi budite pripremljeni na cijene, jer je samo start oko šest eura), iako ne bih dala ruku u vatru da ćete se, na kraju, ipak dobro sporazumjeti. Iako srdačni, rijetki su ti koji razumiju i dobro govore engleski jezik i u tome im ne pomaže puno ni Google translate usluga. Govore ga “un poco” (malo). Engleski je, prema kratkom iskustvu u Bilbau, nešto naprednijeg “levela” na aerodromima, turističkim informativnim centrima i hotelima. I, naravno, kod nekog slučajnog prolaznika. No upravo jezična barijera prva daje do znanja da ste stigli u jednu posebnu regiju i u jedan poseban grad.
Za Bilbao je teško pronaći jednu riječ. Dojam se stvara polako. Njihov aerodrom, zgrada neobičnih oblika, koju je projektirao poznati svjetski arhitekt Santiago Calatrava, daje do znanja da ste stigli u moderan i futuristički grad. Od aerodroma do grada autobusom stiže se za 20-ak minuta (za oko 1,5 eura) i u toj vožnji se ta modernost izgubi, pa ponovno pojavi, pa ponovno izgubi. Bilbao je zapravo dualan. S jedne strane mogu se uočiti stare oronule zgrade i zahrđali kablovi koji po njima vise, a s druge strane futuristički mostovi, tramvaji, moderni gradski autobusi i isto takav metro.
Grad je to uskih i slikovitih ulica, pun cvijeća, drveća i kontrasta, mješavine starih i novih arhitektonskih stilova. Svaki njegov kutak je drugačije vizualno iskustvo i svaki je zaslužio nezaboravan prizor u glavi, koji mnogi žele dodatno ovjekovječiti i fotografijom. Za taj nekad neugledan lučki industrijski grad s oko 350 tisuća stanovnika, ukopan među mala brda, zbog čega ga domaći zovu Botxo (rupa), ne može se reći da je sinonim za prirodnu ljepotu.
Zapravo, bio je prilično ružan industrijski grad, unatoč zelenim brdima, s neugodnim mirisima iz rijeke koji se ponegdje još uvijek osjete. No, današnji Bilbao je svakako sinonim za umjetnost i modernu arhitekturu. Ima prekrasan stari dio grada, ali i lijepo uređen novi dio. Vrlo je specifičan, neobičan, suvremen. Brojni mostovi, od kojih su neki čuda arhitekture, šarene zgrade u “trendi” i “funky” četvrti Bilbi, poznatoj po uličnoj umjetnosti, izgrađenoj kraj rijeke Nervión, poznati Guggenheimov muzej sa svojim ortogonalnim oblicima, staklom i plaštom od titanijuma - ono je što Bilbau daju posebnu umjetničku notu.
Čine ga futurističkim, bar za naše domaće pojmove. A kad se bolje upoznate s njegovom poviješću i načinom na koji je odgovorio na krize koje su nas sve šamarale, onda mu morate odati i poštovanje. U posljednja dva desetljeća pretvorio se u uspješan “servis grad” i na promjene na svjetskoj sceni odgovorio procesom estetske i ekonomske preobrazbe. Zahvaljujući viziji gradske vlasti dobio je novo ruho, a 2010. čak i Nobelovu nagradu za urbanizam. Bilbao se transformirao iz grada ružnih pejzaža teške industrije u turistički privlačan, iznimno čist i napredan grad, gastronomsku meku poznatu po nekoliko Michelinovih restorana. Bilbao je svakako - drugačiji.
Nije to bilo teško uočiti, iako su me poslovne obveze dovele u Bilbao, a ne privatni put, pa je i vrijeme za istraživanje grada bilo ograničeno. I, iskreno, iako me nije osvojio “na prvu”, to se brzo promijenilo. Presudili su dugačka šetnja uz rijeku Nervión, koja prolazi kroz grad i ulijeva se u Atlantik, višesatno gubljenje ulicama grada za koji kažu da urbanistički najviše sliči Pamploni, zaustavljanje pogleda na neobičnim prozorima i građevinama te, naravno, sama izložba u muzeju Guggenheim. Kultni simbol i glavna atrakcija grada presudio je i valu promjena koje su Bilbao pretvorile u ono što je danas - prijestolnica kulture i odredište koje mami ljubitelje moderne arhitekture i gastronomskih delikatesa. Poznati su po kulinarskim umijećima, što će gurmani posebno cijeniti.
Svako druženje u Bilbau je povezano s ritualom jedenja pintxosa, koji su temelj lokalne kulture i baskijska varijanta španjolskih tradicionalnih tapasa, samo što su servirani na malom kruhu s mesom, povrćem ili plodovima mora i pribodeni čačkalicom.
Dojam je da je taj ritual važan koliko i nogomet i njihov klub Athletic Bilbao, u kojem ne mogu igrati oni koji nemaju baskijsku krv, što je još jedan pokazatelj lokalnog ponosa, kao i stadion San Mamés - simbol baskijskog otpora i pripadnosti. Njihovi pintxosi se nalaze u mnogim restoranima, a pravi puls grada može se osjetiti u najstarijem srednjovjekovnom dijelu Bilbaa, Casco Viejo, u kojem se nalaze i neki od najpoznatijih pintxos barova.
U tom dijelu “stanuje” i gotička Katedrala Bilbao (Catedral de Santiago) iz 15. stoljeća s prepoznatljivim zaobljenim plafonima i vratima te tržnica Mercado de la Ribera, izgrađena na izrazito povijesno bogatom mjesto. Nekada je to bio prostor na otvorenom koji je bio politički, ekonomski i trgovinski centar Bilbaa. No, s vremenom je izgubio na značaju i dobio ulogu tržnice. Prvo su je natkrili, a onda, davne 1929. podigli novu zgradu u Art Deco stilu. S površinom od 10.000 četvornih metara danas predstavlja najveću natkrivenu tržnicu u Europi, a najbolje je to što osim svježih namirnica nudi i mnoštvo restorana.
Mali Bilbao ima još nešto što je među najvećim na svijetu - spomenuti muzej Guggenheim, “hram” koji se ne viđa svaki dan. Stanovnici Bilbaa u početku su bili protiv gradnje tog muzeja, pričaju nam oni sami, iako se sada više ne bune, budući da ih je upravo on stavio na turističku mapu i donosi značajan novac u gradsku blagajnu.
Iako Bilbao nudi mnogo više od samog Guggenheima, taj je muzej njegova nezaobilazna stanica. Suvremeno remek-djelo za koje je zaslužan kanadsko-američki arhitekt Frank Gehry dio je mnogih muzeja Zaklade Guggenheim, a onaj u Bilbau je svečano otvoren 1997. na površini od oko 25 tisuća četvornih metara. Osim što je sam po sebi impresivan, takav neravan i nepravilan, okružen zelenim vodenim vrtom i mostom, ima i svog “mini” čuvara od 12,5 metara i 16 tona - skulpturu psa od nehrđajućeg čelika i šarenog, živog cvijeća, kojeg zovu Puppy.
Djelo američkog likovnog umjetnika Jeffa Koonsa mami tople osmjehe turistima i postao je omiljena maskota domaćih, iako mu prvotna namjena nije bila da stoji na tom mjestu godinama. Navodno se danas vrijednost tog šarenog cvjetnog psa procjenjuje na više od 50 milijuna dolara. A iza muzeja, odmah do rijeke, “skriva” se isto tako “mini” pauk od gotovo devet metara pod nazivom Maman umjetnice Louise Bourgeois, koji ne mami osmjeh na lice, nego budi čudan osjećaj strahopoštovanja.
S obzirom na lagani oblik arahnofobije, iz osobnog iskustva mogu reći da pauk izgleda predatorski i strašnije izdaleka nego izbliza. U njegovoj se blizini osjeti krhkost, pa čak i neka zaštita - ona majčinska, koja je i dio potpisa umjetnice. Tik do muzeja je i most Puente de La Salve, koji je za desetu obljetnicu Guggenheima od francuskog umjetnika Daniela Burena dobio ogroman crveni luk, što ga čini specifičnim. Okolica Guggenheima zapravo je prava mala umjetnička četvrt. Svi fotoaparati, svi bljeskovi upereni su u Guggenheim, psa, pauka, neobične mostove...
S obzirom na status koji Guggenheim nosi u svijetu, grijeh je ne ući u muzej i razgledati izložbe. No, to može potrajati satima jer se galerije protežu na nekoliko katova. Nije kratak posjet ni ako ste samo laički prolaznik kroz modernu umjetnost koji ne želi stati kod svakog umjetničkog djela i slušati glas iz slušalice koji mu pojašnjava u što gleda. Ulaz u muzej je 13 eura (za djecu i penzionere duplo manje) i ljubitelje dizajna ili poznavatelje moderne umjetnosti brzo će očarati.
Osim dojmljivog atrija i zmijolike čelične skulpture Richarda Serre naziva “The matter of time”, koja je napravljena za inauguraciju muzeja i trajno je ondje ugrađena, unutra se kriju galerije s gostujućom i stalnom postavom. Prostor je bogat svjetlećim instalacijama američke umjetnice Jenny Holzer, djelima umjetnika kao što su Andy Warhol i njegove serije s Marilyn Monroe, koja je, meni osobno, bila najdraža jer sam kao “vrsni znalac” moderne umjetnosti jedino to ime prepoznala.
Osim toga, tu su i djela američkog slikara Clyfforda Stilla i jednog od predvodnika prve generacije apstraktnih ekspresionista, francuskog umjetnika Yvesa Kleina, koji je bio važna figura u poslijeratnoj europskoj umjetnosti te mnogih drugih velikana 20. stoljeća. Bilbao obiluje muzejima i galerijama - on sam je zapravo jedna velika galerija svjetski jakih imena. U toj svojoj nesavršenosti i kontrastima potpuno odskače od očekivanog, viđenog, španjolskog.
A to je samo mali dio osebujnosti Baskije, Bilbaa i njegove okolice (San Sebastiána, primjerice, i drugih mjesta u okolici). Kad se sve to stavi u kontekst, doda kišno vrijeme po kojem je grad poznat, onda jezična barijera nije toliko frustrirajuća. Na kraju krajeva, ponekad je dovoljno samo znati reći ‘una cerveza grande por favor’ (molim vas jedno veliko pivo) i ‘gracias’ (hvala).