Blatnjava šetnja na 12 stupnjeva Celzijusa kroz jedini rudnik ugljena otvorenog za javnost u Hrvatskoj - onoga u malom mjestu Raša u Istri - zbilja je specijalno iskustvo. Rudnik konačno nakon šezdeset godina otvara svoja vrata, ali ovaj put posjetiteljima, i to od 17. srpnja. Riječ je o rudniku koji je otvoren davne 1928. godine, a zatvoren sada već daleke 1966. godine.
Od tada se nije koristio, a najveći je dio hodnika potopljen. Posjetitelji će u Raši, koja je i osnovana tridesetih godina prošlog stoljeća po naredbi Benita Mussolinija upravo kao naselje rudara, moći obići 1,5 kilometra starog rudnika. Kuriozitet je da je od 1928. do 1966. rudnik Raša zapošljavao više od 10.000 rudara koji su kopali tzv. crno zlato – ugljen, koje je othranilo generacije. Velik dio Istrana tamo je zarađivao svoj kruh, a potom i mnogi radnici iz bivše Jugoslavije.
- Te 1966. godine, kada se rudnik zatvorio, u njemu je bilo par stotina rudara. To je bio rudnik koji je bio dosta mokar, ali je imao i puno prašine. Počelo se raditi u 7 sati ujutro, a izlazili smo u 15 sati. Radilo se u tri smjene. Ovaj potkop, koji će biti otvoren za posjetitelje, vodi od ulaza u rudnik do izvoznog stroja gdje se ugljen dizao s viših i nižih razina, objašnjava nam Drago Rajković, rudar iz Raše koji je nekada radio u tom rudniku. Emocionalan je kao i svi ostali u ovom mjestu oko njegova otvaranja i još dan danas sjeća se svih tunela kojima su rudari prolazili.
Kaže nam da su rudari u Raši radili do 500 metara ispod razine mora te 219 metara iznad razine mora. Otkriva nam da je ovaj rudnik imao oko 400 kilometara tunela, a gotovo sve je potopljeno. Podzemne vode i priroda su nakon zatvaranja učinile svoje. Inače, ovaj je rudnik zatvoren jer je ugljen u Raši imao velik udio sumpora i to je bila jedna od njegovih mana.
Sada je prohodno i sigurno 1,5 kilometara tunela koji je osvijetljen i opremljen senzorima, a rudnik je ostao u izvornom obliku. Ruta obilaska traje dva i pol sata. Kroz dva potkopa - Raša i Karlota, koji su međusobno spojeni, stiže se do velike galerije koja je najzanimljivija.
Posjetitelji će moći osjetiti kako je to bilo rudarima ući u podzemlje, kako su gacali po blatu, kuda su se kretali do dizala koje ih je spuštalo u podzemlje gdje su nekada radili i ležećki. Vođenje kroz rudnik zvat će se Kova Experience, a nudit će i dodatne sadržaje. Kroz razgled rudnika posjetitelj će proživjeti jedan dan u životu raškoga rudara: od oblačenja za posao i preuzimanja radne opreme, šetnje kroz tunele i podzemne hodnike rudnika do dolaska u rudarski stan Kovarske kuće „Arsia“ gdje mogu zaviriti u rudarsku svakodnevicu.
Zanimljivo je da ovdje možete vidjeti, kako nam je pojasnio profesor Mario Dobrilović s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, strojeve stare preko stotinu godina, ali i ugljen.
- Najzanimljivije u ovom rudniku je to da je ostao izvorno očuvan kakav je bio. Iz njega se ništa nije izvlačilo kada se zatvorio, pa unutra imamo stare izvorne strojeve, vagonete, kaže nam ovaj profesor. Ovo je kapitalni projekt male Općine Raša koja već godinama radi na tome.
- Svi mi Rašani smo veoma emotivni kada je rudnik u pitanju. I sam sam emotivan oko toga jer su oba moja djeda radila u njemu. Mnogo ljudi je bilo skeptično, a posebno rudari da će se rudnik ikada obnoviti za turističke posjetitelje. I nakon godina i godina mukotrpnog rada, došli smo do kraja projekta. Ovo puno znači za nas budući da je Raša polazište rudarstva na Labinštini, kazao je prilikom otvorenja rudnika direktor Turističke zajednice Raša Jasmin Mahmutović. Dodao je da će se uz ovaj projekt razviti puno dodatnih sadržaja.
Načelnica općine Raša Glorija Paliska tom je prigodom kazala da se ovaj projekt pripremao šest godina, a da su radovi u rudniku trajali godinu i pol. Puno je trebala priprema dokumentacije zbog strogih hrvatskih propisa.
- Općina Raša provela je radove vrijedne 870.000 eura na prenamjeni nekadašnjeg rudnika ugljena u turističke svrhe. Nakon radova koji su trajali godinu i pol dana, prohodan je 1,5 km dug pothodnik Karlota koji sada može primiti prve avanturiste, kazala je Paliska. Dodala je da je naselje Raša nastalo 1937. godine na tekovinama rudarstva te da je izgrađeno u 547 dana.
- To je planski izgrađeno naselje za potrebe rudara i ta se priča izučava na mnogim fakultetima urbanizma i arhitekture. Imamo nešto što su nam naši preci ostavili, a to je bogata rudarska baština koju želimo istaknuti, kazala je raška gradonačelnica. Rekla je da je ovo tek početak revitalizacije ove baštine. Već su stavili su funkciju mali muzej rudarstva - Rudarsku kuću - koja pokazuje maketu rudnika i rudarskog stana. Ona pokazuje kako je izgledao svakidašnji život raških rudara.
Uz Rajkovića još su dva rudara - Rasim Čaušević iz Labina te Izudin Frizić iz Raše iz prve ruke ispričala kako je to nekada bilo raditi u rudnicima na Labinštini.
- Kada se jednom naučiš na rad u zatvorenim prostorima kao što je rudnik, to ti je isto kao da ideš na tržnicu, kaže nam kroz smijeh Rajković.
Njegovi kolege ističu da je ono što ih je najviše mučilo, dok su radili u rudnicima na Labinštini, bio strah. No, vrlo brzo nakon što su počeli raditi, on ih je napustio. Kako kaže Frizić, koji je u Rašu doselio zbog posla u rudniku kao mladić te je tu zasnovao obitelj, rudnik u Labinu slovio je kao jedan od najopasnijih među rudarima. Glavni razlog je bila eksplozivna prašina, i ako s pažnjom nisi rudario, došlo bi do katastrofalnih posljedica. Inače, u rudniku Raša je u dvije velike rudarske nesreće za vrijeme Italije i nakon Drugog svjetskog rata poginulo oko 700 rudara.
- Nije ti svejedno kada to čuješ jer se pitaš što će se dogoditi. A kada počneš raditi, onda je situacija drugačija. Netko te na početku vodi po rudniku jer bi vrlo lako mogao zalutati. Inače, jama Labin se smatrala jednom od najopasnijih u Europi, iako je bilo puno uređaja koji su ispitivali razinu otrovnih plinova. No, svejedno su se događala nesreće, kaže nam Frizić. Neugodno je bilo i prvi put ući u dizalo koje te spušta u utrobu zemlje.
- Svaka smjena imala je 300 do 500 ljudi, a labinski rudnik je usprkos svemu bio jedan od najsigurnijih jer se puno ulagalo na prevenciji i ventilaciji. I mjere su bile stroge. Nije se moglo raditi što si i kako si htio. No, najveći problem je bio gorski udar koji je mogao pobiti pola smjene. To je kada su ostajale šupljine sa zrakom među rudačom koje, ako bi naglo otvorio krampom, izazivale eksplozije, vele nam dalje ova tri rudara. No, iako je posao bio zahtjevan i težak te iznimno opasan, rudari ga nisu tek tako napuštali.
- Teško nam je bilo čuti kada su se zatvorili rudnici na Labinštini. Mnogi su se pitali gdje će sada raditi. Nisu htjeli ići raditi u građevinu. To valjda postane dio tebe. I dan danas sanjamo rudnik, zaključili su labinski i raški rudari.
