'Jenom davno, ovo je bila pustinja, samo obična cesta prema zapadu, a onda je Bugsy Siegel ovdje osnovao grad. U čitavom jebenom Vegasu ne možeš mu pronaći spomenik, a on je bio čovjek s pravom vizijom. Jednog dana mu je netko prosvirao metak između očiju. Jesam li bio ljut? Jesam. Jesam li uradio išta? Nisam, jer to nije imalo nikakve veze s poslom'
Hyman Roth (Lee Strasberg) u Kumu II, kada viče na Michaela Corleonea (Al Pachino)
'Vegas, to je sve ono što bi šminkerski svijet radio subotom navečer da su, onomad, kojim slučajem, nacisti dobili rat. Ovo je sedmi raich…'
Hunter S. Thompson
'Imamo tigra u kupaonici…'
Dečki iz Hangovera
Višemjesečno putovanje oko svijeta ponekad zna biti usamljeni posao. S vremena na vrijeme nabasaš na kakvu interesantnu bitangu koja će s tobom pozatvarati šankove Jakarte ili Sydneya. Ali uglavnom sam samcat bezglavo juriš planetom. Pa kada prođe više od dva mjeseca, ako zaista znaš što je dobro za tebe, onda sazoveš redovnu, godišnju skupštinu Instituta za akciju, i preostala dvojica kolega pročelnika se momentalno nacrtaju tu, na stripu. Odjeneš se poput pauna i potpuno siđeš s uma.
Vegas, čisto silovanje trulog američkog sna, ili onoga što je ostalo od njega. Ukliješti guzicu na rotirajućem stolcu black jack aparata i do besvijesti udaraj po dugmadi. Priključi se svoj ostaloj nacionalnoj white trash čeljadi, uđi u kockarnicu, osvoji glavni dobitak i riješi sve svoje životne probleme. Zarada na brzinu, bogaćenje preko noći, zašto da ne? Čuda su moguća, to će potvrditi armija očajnika koja krajem vikenda pakira kofere i počinje plaziti prema aerodromu. Čekaj čekaj, hoće li?
Kockarnicama mile različite nakaze. Kauboji pod čijim čizmama škrguću mamuze, razni punoglavci sa njegovanim fudbalerkama, veterani afganistanskog rata, zaljevskog rata, korejskog rata, drugog svjetskog rata, prvog svjetskog rata…. Pola tone teške crnkinje, bradati patuljci, otpadnici, dileri, kurve, ološ i polusvijet.
Kojeg bi vraga napravili s lovom da im se slučajno i posreći kakav jack pot, to nitko uistinu ne može znati.
Kockarnice se nalaze posvuda. Na aerodromu, u hotelima, na stripu, pored stripa, u barovima, klubovima, pivnicama i restoranima. Najveće i najposjećenije nalaze se u hotelčinama na stripu. U njima nema prozora, niti satova. Tu vrijeme stoji, ponedjeljak ujutro ili subota navečer, sasvim je svejedno, slike su uvijek iste, crveno-crno, manja-veća, tris ili par devetki, povlači polugu na aparatu, udaraj, grizi, tuci, nadaj se, siluj američki san do krajnjih granica… pa nije valjda Bugsy Siegel uzalud dobio taj metak ravno među oči…
Vegas je grad u koji se najviše isplati doći na dva dana. Prvog se jutra osjećaš odlično (pogotovo ako si prethodne noći odradio plejadu gonzo aktivnosti), kad da si se probudio pored kakvog zgodnog komada. Drugog se jutra osjećaš kao da si se probudio pored vlastite žene… to je znak za paniku… ako znaš što je dobro za tebe, tada ćeš momentalno napustiti grad. Trećeg se jutra osjećaš kao da si se probudio pored stare krezube kurve. Vegas lomi živce i um.
Mi iz instituta smo ostali pet prokletih dana.
- Kao tvoj doktor, savjetujem ti da smanjiš na dvije kutije Ronhilla dnevno, smanjiš cuganje na pola litre viskija dnevno, i probaš koji put odspavati barem pet sati u komadu – rekao mi je moj doktor nakon što je odradio kratki sistematski pregled.
Obećao sam mu da ću ga poslušati i u potpunosti promijeniti životne navike. Ali u Vegasu, to je nemoguće. Ovdje svi vole pijance, jer oni su lake žrtve. Dok bjesomučno promatraš kako se kuglica okreće na ruletu (uvijek kada netko počne ozbiljnije dobivati nekoliko puta u nizu se zaustavi na nuli), stara prsata konobarica ti donosi besplatni viski.
Na stripu nije dozvoljeno nauditi nikome. Ne smiješ pljačkati, niti se tući, ali svaka vrsta nasilja nad vlastitim tijelom i novčanikom ovdje je dobrodošla. Za razliku od ostatka putene Amerike, ovdje pušiš gdje ti se prohtije, cugaš na pločniku bilo koje avenije, a mislim da se nitko ne bi uzbuđivao da kakav džanki nasred stripa zavrne rukav i ufura si u venu sve što treba. Sve su opcije dozvoljene, dokle god si voljan u obližnjem kazinu investirati u vlastitu propast.
U MGM-u putujuća skupina 'Kauboji' održava redovnu godišnju konferenciju. Nekoliko stotina momaka sa šeširima i kaubojskim čizmama vrti laso, jaše elektronskog bika i pleše na taktove country hitova. Još uvijek me nejasno, poput sablasti, progoni razlog zbog kojeg smo se tamo zatekli te večeri. Osjećao sam prijeteće vibracije kada sam prolazio pored njih odjeven u havajsku košulju i naočale sajgonke.
Mislim da bi oni teško razumjeli moj životni stil. Evo ovdje priprostog kauboja iz Omahe, koji u ovoj pitomoj dvorani MGM-a uživa u hitovima Toma Jonesa, kad se odnekud pojavi kreatura koja mu pomrsi čitav sustav vrijednosti ove divne zemlje u kojoj živi. Nekoliko njih je pokušavalo komunicirati sa mnom, ali intuicija me tjerala na šutnju. Mogu li oni pojmiti da sam prije dva dana u oceanu pored Galapagosa ronio sa morskim psima? Mogu li pojmiti olujni vjetar iznad Antarktika? Ne, bolje je da šutim. Nemoj momcima iz El Pasa kvariti viziju američkog sna. Ne razbijaj im iluziju o mirnom životu u prikolici u predgrađu i subotnjoj večeri uz dvokrak uz taktove džuboksa. Pusti ih neka okrenu glavu na drugu stranu i prave se da to nisu vidjeli.
Pobjegni u Sapphire, ili kakvo slično zgodno mjesto gdje su cure dobronamjerne i vješte u okretanju oko štange. Ili zabij nos u XS ili Tao, fine klubove u kojima se okuplja šminkerski svijet. Istraži kulturnu ponudu grada. Posjeti Crazy Girls ili jedan od sličnih teatara cica i guzica.
A onda, u zoru, nazad u predvorja Ceasers Palacea, Bellagia ili Venetiana. Redovna godišnja skupština Instituta za akciju, usred Vegasa. Osamdeset godina nakon što je Bugsy Siegel dobio metak među oči. Četrdeset godina nakon što su Hunter S. Thompson i Oscar Acosta paradirali svesaveznim seminarom kotarskih javnih tužitelja. Četrdeset godina prekasno, četiri desetljeća u kojima su razni malograđanski buzdovani do kraja zatukli ideju o američkom snu.
Jedne bolne zore, u povratku u hotelsku sobu (uvijek bih bio previše smušen da naciljam pravi lift prema Venetian Toweru), učinilo mi se kako me iz dna zadimljene dvorane kazina promatra dobri stari Hunter. Zakleo bih se da mi je u jednom trenu i namignuo. Kucam sada ove retke pored prozora sobe na devetnaestom katu i promatram svjetla Vegasa. Sunce zalazi, i u daljini se vide obrisi onog legendarnog brda, nad kojim se slomio val.
'A to je, rekao bih, bilo ono što nas je nosilo – taj osjećaj neizbježne pobjede nad silama Starog i Zlog. Ne u bilo kojem zločestom ili vojnom smislu, to nam nije trebalo. Naša energija će jednostavno prevagnuti. Nije imalo nikakvog smisla tući se – ni s naše ni s njihove strane. Sav je zamah bio u nas, mi smo jahali na vrhu visokog i predivnog vala… Pa tako sada, manje od pet godina poslije, možete se uspeti na strmi brežuljak u Las Vegasu i pogledati na zapad, pa ako imate odgovarajuću vrstu očiju, skoro možete vidjeti crtu visoke vode – ono mjesto gdje se val napokon slomio i otkotrljao natrag.'
Laka ti zemlja dobri moj doktore Gonzo.