Dress code - frak ili smoking u kombinaciji s leptir-mašnom za gospodu, a večernje ili koktel-haljine s obaveznim visokim petama za dame, piše na mojoj ulaznici za Kaffeesiederball, što bismo u slobodnom prijevodu mogli interpretirati kao 'bal vlasnika kavana'.
Vrijeme radnje: prošli vikend, mjesto radnje: dvorac Hofburg u Beču. Riječ je o jednom od najekskluzivnijih od 400 balova koji se godišnje održe u Beču: balovi su Bečanima, ali i gostima koji pristižu sa svih strana svijeta, i u 21. stoljeću jedna od omiljenih prigoda za druženje.
Osobno sam do posljednjeg trenutka bila u dvojbi u vezi s outfitom. Jer taj bal je na glasu kao jedan od umjereno formalnih - drži do tradicije, ali je ipak opušten - što me navelo da pomislim da bi bilo sasvim u redu da umjesto duge večernje haljine odjenem nešto ležerniju i kraću verziju. Na to me potaknula i frizerka, igrom slučaja Hrvatica koja već godinama živi u Beču, zadužena za uređivanje dama prije bala u našem Grand Hotelu.
Dolazak debitanata
- Reci mi, je l’ nužno da to bude baš sasvim duga haljina - pitam je u nadi da će me njezin odgovor poštedjeti cjelovečernjeg boravka u lijepoj, ali prilično neudobnoj toaleti. - Ma, neke žene obuku i kratke haljine. Važno je samo da bude svečano - utješila me, pa sa mnom podijelila još nekoliko zanimljivosti o vezi Bečana i balova.
- To ti je ovdje veliki hit. U sezoni cijeli grad bude u balskoj groznici. Puno ljudi se odlučuje na odlazak na bal umjesto da, recimo, odu za vikend na izlet. Na početku ceremonije debitanti plešu kvadrilju. Mladima je to odlično jer ne moraju platiti kartu da bi ušli na bal, ali, s druge strane, opet nije besplatno jer se sami moraju pobrinuti za bijele haljine, frizure, šminku... A ples uvježbavaju mjesecima prije, tako da trebaju uložiti i vrijeme - tumači mi djevojka, inače rođena u Slatini.
Krinoline
Vrata dvorca otvorila su se u 19.30 sati. Sreća da nisam poslušala savjet svoje frizerke o haljini i što sam se ipak odlučila za meni mrsku verziju zaista svečane haljine jer me na ulazu u dvorac uz službenika zaduženog za pregled karata dočekao i drugi, koji je samo stajao i odmjeravao goste na ulazu. Pretpostavljam da je on bio svojevrsna 'policija za stil'. Kad smo ušli, postalo mi je jasno da bih u kraćoj haljini poljubila vrata - sve su žene nosile raskošne krinoline i toalete, do komičnih razmjera - bilo je urnebesno, recimo, vidjeti snimateljicu kako hoda s gigantskom kamerom na ramenu odjevena u dugu svečanu haljinu.
Balska sezona obično počinje krajem studenoga, a traje do kraja ožujka, tumače nam naši domaćini iz Julius Meinla dok večer prije elitnog eventa jedemo bečku šniclu u Café Landtmannu, jednoj od najsofisticiranijih bečkih kavana. Iako bi Café Landtmann sam mogao biti tema za članak, treba natuknuti nekoliko stvari o najpoznatijoj svjetskoj šnicli koju su nam tamo poslužili - iako se kod nas 'bečkim' nazivaju i odresci od svinjetine, po originalnoj recepturi riječ je o teletini, a poslužuje se uz krumpir i džem od brusnice.
Kao vodeći proizvođač kave u zemlji i ambasador kulture bečke kavane, Julius Meinl jedan je od glavnih partnera elitnog Kaffeesiederballa. Objašnjavaju nam da se balovi uglavnom vežu uz određena zanimanja ili imaju tematske okosnice. Sezonu obično otvaraju Rotkreuzballoom (balom Crvenog križa), a onda se nižu ostali - Jägerball (bal lovaca), Ärzteball (bal liječnika), Juristenball (bal pravnika), Ball der Wiener Philharmoniker (bal Bečke filharmonije), Bonbonball (bal proizvođača slatkiša)...
Kaffeesiederball je jedan od najvećih i najraskošnijih, okupi oko 6000 ljudi, a karte su rasprodali još u siječnju. Na glasu je kao jedan od najatraktivnijih, među ostalim i zbog ekskluzivne lokacije - gosti mogu istražiti gotovo cijeli dvorac Hofburg, koji je više od 600 godina bio glavna rezidencija austrijskih vladara. Predvorje dvorca krase velebne dekoracije na temu Alise u zemlji čudesa, koja je, uz moto 'Kaffee im Spiel', bila inspiracija za ovogodišnje izdanje bala. Na desetak metara dugom stolu poredane su torte, njih tridesetak - od onih s motivima kavenih šalica do onih u obliku biljarskih kugli, šahovske ploče, simbola s igraćih karata, ruleta...
Nakon otvaranja vrata dvorca, špica je upravo u predvorju, gdje se svi naslikavaju na crvenom tepihu, ćakulaju, minglaju. Do središnje dvorane u kojoj se održava ceremonija otvaranja, a u kojoj sam, uz novinare iz Rumunjske, Velike Britanije, SAD-a i Rusije i ja imala sjedeće mjesto, ide se stepenicama, duž kojih stoje momci u odijelima koji damama dijele lepeze, što ih je oslikala jedna austrijska umjetnica. Lepeza je tu iz dva razloga - kao uspomena, ali i za hlađenje jer 6000 ljudi doista zagrije atmosferu bez obzira na to što je dvorac gigantsko zdanje.
Mi sretnici sa sjedećim mjestima u dvorani iz prvoga reda slušamo fanfare, polonezu i marševe koje svira veliki orkestar i kojima se otvara bal, a ostali sve prate s ekrana iz drugih, manjih dvorana. Nakon austrijske i europske himne, slijedi spomenuta kvadrilja koju plešu debitanti pa nastupa baletni ansambl te se izvode operni ulomci. Sve ih izvode njihovi veliki operni pjevači, baletani i drugi umjetnici. Potom i gosti dolaze na podij, počinje se plesati valcer, a tročetvrtinski taktovi ne prestaju do ranih jutarnjih sati.
Dekoracije
Kad je službeni dio prošao, većina ljudi kreće u obilazak dvorca, idući od dvorane do dvorane i tražeći mjesto koje im najbolje odgovara. Program je na svakom mjestu drukčiji - negdje se svira jazz, negdje se zadržava na klasici, a postoji čak i disco kutak. Julius Meinl imao je i svoj lounge, riječ je o svojevrsnoj chill zoni u koju se dame i gospoda dolaze okrijepiti - čime drugim nego kavom. U ostatku dvorca pije se većinom pjenušavo vino ili prošek iako se neki posebnoj prigodi unatoč nisu libili ni potegnuti pivo iz boce.
U nekim dvoranama poslužuje se i hrana. Od ekskluzivnijih jela nude se, recimo, kamenice, a u mirnijim dijelovima dvorca koji imaju stolove za večeru u miru prilično nas je šokiralo to što se u tanjurima najčešće mogao vidjeti par hrenovki, odnosno kobasica, posluženih sa senfom i kajzericom. Prilično neotmjeno, no u Austriji, čini se, ništa ne prolazi bez slavnih kobasa. Uz raskošne dekoracije po cijelome Hofburgu, spektakularnu rasvjetu, kristalne lustere i oslikane stropove, zanimljivo je bilo promotriti i osoblje, koje je bilo spremno na apsolutno svaki scenarij. Tako je u blizini jednog toaleta dežuralo dvoje vizažista, a u predvorju su bila postavljena i dva stola sa šivaćim mašinama ako slučajno koja dama štiklom drugoj zapne za haljinu ili ako se dogodi kakva druga “katastrofa”.
Bal je bio baš onakav kakvog biste ga i zamislili. Pompozan, svečan, luksuzan, veleban, svjetlucav. Ali ne i uobražen, bahat ili razmetljiv kao što sam očekivala. Velik dio sredstava prikupljenih od ulaznica i tombola koje su se održavale otišao je u humanitarne svrhe. Riječ je o istinskom doživljaju Beča, koji je pompozan, rojalistički, ali istovremeno topao i prijateljski, romantičan, zanosan i nekako opušten.
Tradicija balova
Tradicija svečanih balova u Beču počela je još u 18. stoljeću. Pokrenuo ju je Josip II, sin Marije Terezije. Rojalistička tradicija odjevena u suvremeno ruho življa je no ikada – u ovoj prijestolnici visoke kulture godišnje balovi privuku oko 300 tisuća ljudi.
Iako je predrasuda da se radi o događajima rezerviranima samo za plemstvo, tradicija grada 'na lijepom plavom Dunavu' počela je upravo sa suprotnom namjerom, da na dvoru može boraviti i običan puk.
Tako je i danas, dovoljno je da u džepu imate sto do 150 eura viška, koliko je potrebno izdvojiti za kartu, no nitko vas neće upitati za vaše obiteljsko stablo.