U Kini jedu pse. Istinita je to, ali ne i presudna informacija za putnika namjernika koji je nakon smrzavanja po sibirskim vukojebinama sletio u Peking. Postoje važniji detalji, koje ne možeš ne primijetiti. Peking je generalno čist, ali Kinezi obožavaju pljuvati na ulici. To ovdje dođe kao neki nacionalni sport – pljuvanje u dalj, pljuvanje u vis, pljuvanje s preponama…
Kinezi imaju bilijardu vojnika i čuvara, koji stalno nad nekim vragom stražare. Prvog takvog mučenika sam spazio čim sam izašao iz hostela. Ozbiljna faca, zelena uniforma, strogi gard, i što je najbolje, siroti čovjek stoji na nekakvoj kutiji, da bi valjda odozgo, što superiornije, nadzirao situaciju. Pomislio sam da sam valjda naletio na zgradu nekog ministarstva ili instituta, toliko je, naime, mrko i zabrinuto izgledao. Ali onda sam shvatio da se smjestio između praonice rublja i brijačnice.
Batelis, batelis, memoli kalds, memoli kalds...
Kinezi ne mogu izgovoriti slovo 'r', pa stoje ispred dućana tehničke opreme i viču – batelis batelis, memoli calds, memoli calds!!! Kinezi su vrlo pristojna nacija. Uvijek se prave da vas razumiju, čak i onda kad nemaju pojma što ih pitate.
- Mogu li dobiti juhu? – pitam konobaricu.
- Može, sir.
Donijela mi je žlicu i nož.
- Juha.
Nasmiješila se i donijela tanjur riže.
- Juhu molim.
Donijela je čaj.
Nama zapadnjacima svi Kinezi izgledaju jednako. Bez brige, i svi mi njima izgledamo jednako. Otišao sam u banku razmijeniti novac. Simpatična službenica mi je objasnila da ne mogu mijenjati novac ako kod sebe nemam putovnicu. Otrčao sam do hostela i nakon tri minute sam opet stajao ispred njenog šaltera.
- Evo me, sad imam potrebne dokumente.
Samo je tupo zurila u mene ne shvaćajući da je to isti onaj Europejac od prije nekoliko minuta.
Nebo iznad Pekinga je puno smoga. Zrak je toliko zagađen da su znanstvenici izračunali da u jednom danu, običnim disanjem, postižete efekt kao da ste popušili sedamdeset cigareta. Kinesko pismo čini otprilike deset tisuća znakova. Prosječan Kinez služi se sa tri ili četiri tisuće. Pisci i novinari su nešto bolji od toga. Vjerojatno imaju i nekakvog lokalnog Re-na-ta Ba-re-ti-ća koji je vješto opleo po svih deset somova znakova da napiše osmog povjerenika politbiroa. Da ne pričam kakve bi ubojite križaljke ovdje sastavljao lokalni Ro-bert Pa-u-le-tić.
Gomila kineskih curetaka
Ako čovjek hoda centrom Pekinga, pogotovo tamo negdje oko Zabranjenog grada, ili sličnih turističkih meka, svakih će ga deset metara zaustaviti novi kineski curetak:
- Vi tako zgodni, sir. Odakle ste? Mogu li pričati s vi?
Prvi ili drugi put se ufuraš da si neka velika faca, ali brzo pokopčaš koliko je sati – cure žele lovu. Što se putnika namjernika tiče, u Pekingu se sve vrti oko Zabranjenog grada, Hrama sunca, Laminog hrama i obližnjeg Kineskog zida.
Zabranjeni grad je impresivna nakupina osam stotina hramova u kojima su obitavali carevi. Ako vidiš prve dvije tri zgrade, to je kao da si vidio sve. Ali ako si pravi fanatik, a ti onda brate jaši dalje i broji do osamsto.
Najveći trg i najveći zid na svijetu
Preko puta se smjestio Tian'anmen Square, najveći trg otvorenog tipa na svijetu. Golema je to ploha nad kojom se nadvila fotografija Maoa, surova pustopoljina nadzirana tisućama kamera i očima generalštaba, da se slučajno ovdje ne bi ponovile one scene iz 1989-te… kad se onaj siroti student nikako nije želio maknuti u stranu, i pustiti tenk da prođe… a vjerujem da ga je tištilo mnogo veće breme od ljetnih kolokvija… U obližnjem mauzoleju se može pronaći balzamirano Maoovo tijelo. Kada je veliki vođa 1976. otišao na vječna lovišta, Kinezi su htjeli izvesti sličnu foru kao i Rusi ili Vijetnamci, koji su preparirali drugove Lenjina i Ho Chi Minha. Ali Maov osobni liječnik, čovjek imena Li Zhisui nije bio siguran hoće li eksperiment s balzamiranjem uspjeti. Pa je za svaki slučaj napravio i jednu lutku koja izgleda identično kao Mao. Legenda kaže da i dan danas čovjek ne može biti siguran gleda li pravo tijelo velikog vođe, ili samo vosak.
U Lama Templeu se čovjek malo divi golemom, osamnaest metara viskom Budi od bijele sandalovine, a onda… onda je najbolje uskočiti u kakvo prometalo i odvesti se do Kineskog zida. I kad sam se dovezao do velikog kamena, ostao sam grdo razočaran. Valjda dobrih milijun turista je marširalo po zidu… a ja sam želio pronaći dio na kojem ću se osamiti. A ništa gospon pročelnik – mislim si – nema ti druge nego da se penješ i penješ, sve do točke gdje više nećeš vidjeti ljude.
Pa sam se penjao oko sat i pol vremena. Umalo sam ispustio dušu, ali situacija je postajala bolja. Oko mene je bilo sve manje i manje turista. Na kraju sam ostao gotovo sam… još samo ovaj zavoj, još samo malo… Iza zavoja sam ugledao zadnju postaju žičare, i novih pola milijuna ljudi. Pa sam hodao još dobrih sat vremena, i konačno uhvatio komadić zida samo za sebe. Posjetio sam i Silk Market, čuvenu tržnicu svile, na kojoj vješt pregovarač za cijenu od stotinu dolara može kupiti odjeće dostatne za omanji hrvatski gradić u zimskom periodu.
Prodavačice su agresivne u ponudi. Jedna me štipnula za nogu, zgrabila za rame i počela me vući prema svom štandu. Toliko me jako zabolio da mi je došlo da joj zveknem šljagu. Ali kao prvo, šamaranje napasnih Kineskinja nije baš neki gospodski čin. A kao drugo, vjerujem da bi me njena braća, a i ostali lokalni kung fu majstori rado podučili sve o problematici pisanja putopisa sa slomljenim rukama i nogama.
Provod s Njemicama
Onda sam upoznao dvije simpatične Njemice. Pa smo izašli provjeriti kakav je noćni život Pekinga. Odvezli smo se do nekog jezera zapadno od Zabranjenog grada, mjesta gdje su se stacionirali barovi i klubovi. Toliko samo dobro provjeravali kakav je noćni život Pekinga, da sam ulovio sam sebe kako pred jutro stojim na bini na kojoj neka kreštava kineskinja u leopard tajicama izvodi svoju karaoke točku. Kako i kada sam se vratio u hostel ostat će jedna od tajni Zabranjenog grada.
A jutro… jutro je bilo pravo apokaliptično 'gonzo jutro', jedno od onih koje će se često događati na ovoj 'majci svih putovanja'. Nekako sam se izvukao iz kreveta. Bilo mi je muka i u glavi su mi još uvijek udarali karaoke basovi. Otišao sam do hostelskog kafića, naručio kapučino i zapričao se s nekim australskim momkom koji je, izgleda, bio u istoj situaciji kao i ja… ako ne i goroj.
Prepričavali smo jedan drugome sinoćnju večer, jadali se kako nam je obojici zlo. I on i ja putujemo oko svijeta, samo u različitim pravcima. Iznosili smo planove kretanja, a onda, nakon dobrih pola sata pita me on:
- Hej, odakle si tu uopće?
- Ma iz jedne male europske zemlje, nećeš sigurno znati ako ti kažem – odgovorim ja.
- Ma reci slobodno…
- Iz Hrvatske.
- Drago mi je, ja sam Antunović – kaže dečko na dobrom hrvatskom i pruži mi ruku.
Uto mi zazvoni telefon:
- Gospodine Šalković – začujem muški glas – nadam se da niste zaboravili da naš poziv da nas posjetite na kineskom radiju.
- Nisam, eto me, krećem.
Pozdravim se s Antunovićem, uskočim u taksi i odvezem se do predgrađa Pekinga, gdje se smjestila zgrada radija. Još uvijek mi je tutnjalo u glavi kad sam ušao u redakciju.
Gonzo po Kini širi istinu o Hrvatskoj
A unutra me dočekaju nevjerojatno simpatični Hrvat Ilija, njegova dražesna supruga i još desetak Kineza koji svi odreda govore hrvatski.
- Dobro došli – kažu mi Kinezi. – Mi sada idemo u studio napraviti intervju s vama.
- Kakav intervju? – pitam ja.
- Intervju na hrvatskom jeziku koji će slušati kineski narod.
Odveli su me u studio, a ja sam se putem pokušao sjetiti koju sam ja to milu materinu cugao sinoć… sanjam li ja, kakvo je ovo ludilo? U karijeri sam dao na stotine intervjua, svim mogućim medijima u regiji (jedino me Glas koncila nekom čudom izbjegava)… ali još se nikad nisam obratio kineskom narodu.
I zaista smo napravili intervju. Kinez me ispitivao na dobrom hrvatskom – kako vam se sviđa Kina? Kamo putujete? Zašto putujete?
Ako se dobro sjećam, trabunjao sam o Institutu za akciju i o mojoj funkciji pročelnika za gonzo pitanja… poslati jasnu poruku dragom kineskom narodu – dobro zamišljeno, ali teško izvedivo u zajebanim okolnostima mamurnog gonzo jutra u Pekingu, ljeta gospodnjeg 2010-te…
Natrabunjao sam toliko gluposti da vjerujem kako će lampe u kancelarijama politbiroa večeras gorjeti do kasno u noć…
A ja sutra rano ujutro gibam za Seul…