Japan je zemlja naprednih tehnologija, tu ću konačno pohvatati sve putopisne zaostatke. Dragi čitatelju, ne smiješ zaboraviti da sve što ti pročitaš, ja pišem s lica mjesta. Nije uvijek jednostavno pronaći wireless u bangladeškoj ili mozambiškoj nedođiji, pa slati fotke i tekstove u redakciju. Ali u Japanu… ma to će proći bez greške.
Čim sam sletio u Tokyo, crkla mi je baterija na mobitelu. Još u transibirskom vlaku mi se raspao mobitel koji sam ponio iz Zagreba, u Pekingu sam kupio novi, i eto, sad mi se raspala baterija. U hostelu sam shvatio da mi ne funkcionira odašiljač mailova na laptopu (japanskom). iPod mi je počeo preskakati, pa ako želim slušati muziku, moram kažiprstom pridržavati prokletu žicu.
Popravio sam bateriju, ali sada shvaćam da moj mobitel ne radi u Japanu, jer nije u 3G sustavu. Tumaram Tokyem hvatajući krivinu u kojoj ću se nekom dobrom Japancu nakačiti na wireless. Obilazim desetke kafića i restorana – šipak. Konačno nailazim na Starbucks, opa… moj sretan dan, u Starbucksu je, u pravilu, wi-fi besplatan. Naručujem kavu, spajam se, ali interneta nema.
Vraćam se u hostel, provjeravam je li mi netko ubacio gremlina u torbu… koji se vrag događa, koja me zla duša proklela? Pošaljem k vragu i mobitel, i internet, i wireless i Japance i japansku tehnologiju, i počinjem skitati gradom.
Djedica taksist koji se skoro ubio
U Tokyu se taksijem vozi samo ultra bogat svijet, za sve ostale smrtnike postoji metro. U taxi sam sjeo samo jednom, u trenu kad sam se iskrcao iz vlaka na relaciji aerodrom – centar, i kad sam procijenio da sam od hostela udaljen ne više od jednog kilometra. Promatram svoje torbetine teške 35 kilograma i donesem odluku da zaustavim taksi. Pa neću valjda bankrotirati zbog tog jednog kilometra?!
Povezao me japanski djedica. Dao sam mu adresu hostela, on se samo nasmiješio, pa ubacio u brzinu i opalio po gasu. Vozili smo se nekoliko minuta, a onda sam shvatio da se izgubio i da nema pojma gdje je moj hostel. Onda je i on shvatio da se izgubio i da nema pojma gdje je moj hostel. Bilo mu je neugodno i počeo se preznojavati. Okrenuo se polukružno u smjeru za koji smo obojica pretpostavljali da bi mogao voditi do mojeg prenoćišta.
Hvatala ga je sve veća neugoda, pa sam se prepao da ne isuče sablju i da se ne ubije. Zato sam ga malo tješio. Nakon desetak minuta vožnje konačno smo pronašli hostel. Naplatio mi je četrdeset dolara. Od tada više nisam ulazio u taksije. Ali u metro sam ulazio svaki čas. Funkcionira savršeno, vlakovi su novi i čisti. Vozni red nije pjesnička figura, nego fakt. Pa kad na semaforu piše da ginza linija za Shibuyu dolazi u 16,37h, onda nema majci da zakasni makar sekundu.
Inače slijedi svojevoljna penetracija čelika u predio abdomena, a to i nije baš neka bajna sudbina mladog tokijskog vlakovođe. Nazivi tokijskih kvartova zvuče kao kobasice, kao da ih je smišljao Gavrilovićev sektor marketinga – Shibuya, Odaiba, Shinjuku, Roppongi.
Shibuya je valjda najčuveniji tokijski kvart. Tu se nalazi najprometnije pješačko križanje na planeti. Svake tri minute pali se zeleno svjetlo, a onda se tisuće ljudi krene gibati u svim smjerovima. Japanci su nevjerojatno disciplinirani i cestu prelaze isključivo u trenu kad se upali odgovarajuća signalizacija. Naravno, ja sam balkanska somina, pa na drugu stranu pretrčavam kad se meni hoće, a ne kad pokazuje glupa signalizacija. U tim slučajevima vozači počinju kočiti, prepadnu se, misle da sam možda kakav ludi samoubojica… jednostavno, ne mogu shvatiti zašto bi itko prelazio cestu kada je upaljeno crveno svjetlo.
Osim najprometnijeg križanja na svijetu, u Shibuyi se nalaze mnogi fensi shopovi. Po njima ordiniraju mlade fesh cure i isto takvi dečki. Inače, tokijske cure su toliko ludo dobro zbigecane da imaš osjećaj kao da hodaš po modnoj pisti, a ne po gradu. Stara je istina da Japanke mogu isfurati bilo što, da mogu staviti na sebe bilo kakav odjevni predmet, a da to izgleda super i cool… mogu čak navući i japanke na noge, i opet će izgledati cool.
Čudesne WC školjke
U Shibuyi postoji lokal za pušače. Ne, ne mislim na lokal u kojem se cuga i usput puši. Postoji prekrasno uređenih stotinjak kvadrata na glavnoj ulici u koji ljudi ulaze i puše, ne radeći ništa drugo. Momentalno sam lokaciju upucao na unlimited portal, čisto kao preporuku za moju braću po duhanu zalutalu u Tokiju gradu.
Svako javno mjesto u Tokiju ima WC, a svaki je WC pametan, uglavnom marke Toshiba. Ionako ne sjedam na WC školjke (osim na onu u vlastitom stanu), ali na ovu se zaista ne bih usudio sjesti, sve i da moram. Naime, naprava je puna gumbića, tipki i lampica. Valjda računa opseg guzice, istisninu neželjenih tvari, zagađenost čestica, analizira prehranu, pa sve podatke ekspresno šalje prema glavnom serveru u zavode za udare gromova u Yokohami.
Najbolje je ne petljati se puno s time. U Japanu konobar, taksist, niti itko iz sektora uslužnih djelatnosti ne uzima napojnicu. Pokušaš mu uvaliti koji jen, on ih vraća. Na to se čovjek lagano navikne. Ali malo se teže saživjeti s jezičnim barijerama. Jednog sam jutra pronašao zgodan kafić u kojem ću nešto fino popapati i trgnuti kavu da mi da snage za hopsanje po Kyotu.
S obzirom da Japanci ne pričaju bajan engleski, pažljivo izgovaram narudžbu:
Razumijete li engleski? – pitam. Cura se smješka i kima glavom. - Naručio bih sljedeće: pod 1. kapučino (usput pokazujem prstima), pod 2. kolač od čokolade, pod 3. koka kolu i pod 4. čašu vode. Kimnula je glavom kao da joj je sve jasno. Sjeo sam za stol, pričekao nekoliko minuta, a onda se pojavila noseći poslužavnik. A na njemu moj kapučino, dva fina kolača od čokolade, tri limenke koka kole i četiri plastične čaše s vodom.
Osim u Shibuyi, vrijeme sam provodio i u Shinjuki. Tu se smjesti Hayatt hotel, a na njegovom 52-gom katu čuveni New York Bar, u kojem je sniman Lost in Translation. Odozgor mi bilo fino promatrati grad… jedino mi bilo čudno kad su mi dvije pive naplatili dvije stotine kuna. Poznato je da su Azijati neotporni na alkohol. Daš Japancu nekoliko piva, i on je ubrzo u fazi zemlja-zrak. Da mi je nekako instalirati u svoj organizam taj njihov biološki sklop, bio bih bogat čovjek…
U Tokiju se najbolje tulumari u kvartu Roppongi, a najromantičnije mjesto za odvesti damu u šetnju je Odaiba. Kad se čovjek nauživa Tokija, sjedne u bullet-train, famozno 400 km/h jureće čudo, i za nešto više od dva sata dođe do Kyota. Tu se nalazi više od dvije stotine hramova, a najviše se isplati posjetiti Golden Pavilion i hram Kiyomizudera.
Iz Tokija za Kyoto
Ono što me naviše začudilo, u Kyotu, modernom japanskom milijunskom gradu, u 95% dućana i restorana ne primaju kreditne kartice. Uzalud sam im mahao Dinersom ispred nosa, samo su tupo zurili u mene. Već sam se prepao da ću prvu večeru otplatiti ribajući zdjele ili glumeći gejšu, ali odnekud sam izvukao taman onoliko kovanica koliko je trebalo.
Unajmio sam bicikl, pa sam se vozikao od hrama do hrama. Kako to obično bude, svaki važan hram nalazi se na vrh brda. Nakon nekoliko sati sam ispustio dušu, vratio bicikl dobrom klanjajućem Japancu, pa obilazak nastavio pješice. Raspala mi se tenisica. Potplata se skroz odlijepila i više se nisam mogao vratiti do hostela. Možda jedino bos, a to nije imalo nikakvog smisla. Obišao sam nekoliko prodavaonica obuće i vrlo brzo shvatio da muškarci u Japanu uglavnom nose brojeve od 37-41. Nikako da nađem nešto što će mi bar donekle pristajati. Kupio sam tenisice broj i pol premale i vratio se u hostel hodajući poput gejše.
Sada kucam ove retke, mislim o lijepom Kyotu, i mislim o protokolu. Prošla su tri tjedna od kada sam krenuo na ovu majku svih putovanja. Kretao sam se luđačkim, gonzo tempom, avionima, vlakovima, autobusima, rikšama, tuk tukom, biciklom, metro-om i pješice – polako, kasom i galopom, kao prava pročelnička kljusina.
Spavao sam u sedam različitih hostela (uvijek u višekrevetnoj spavaonici), što znači da sam spavao sa četrdesetak različitih backpakera. Bilo ih je svakakvih, mladih i starih, muških i ženskih, Azijata, Europljana, Amerikanaca… bilo ih je zabavnih i šutljivih, čudnih i smrdljivih. U Pekingu je oko ponoći neka Španjolka iz Barcelone toliko jako prdnula da je probudila pola sobe (čuo sam je preko solidno pojačanog iPoda).
Dok ovo kuckam, ispod mene, na donjem ležaju bucmasta Tajvanka hrče sve u šesnaest. Stekao sam i nove prijatelje, s kojima sam jahao dio puta… a onda smo se razdvojili. Ne znam gdje su sada, ali nadam se da su dobro. A ja… ja sam valjda na nekom križanju prodao vragu dušu, pa se ludim tempom gibam ravno naprijed.
Slijedi Šangaj
Ali tu, u Kyotu, sam sa sobom sam potpisao protokol o smanjenju isupuha vodke, sakea, viskija, pive, rakije i vina u moje ždrijelo… i protokol o tome da barem jednu večer ostanem u hostelu i uhvatim malo sna… jer sutra u pet ujutro letim za Shanghai… A što me tamo čeka… to će mi šapnuti moje dobre vile ceste…
Ol rajt.
Shale, Kyoto, AD 2010