Svira glasno “Heroes” Davida Bowieja, isprobava se razglas. Govori se nekoliko jezika, češki, njemački, engleski.
Na ulazu u građevinu stoje dvije barokne skulpture, dva anđela s krilima. Briše se prašina, pa je ponovno nanosi užurbana ekipa, pa se ponovno briše. Nekoliko je desetaka ljudi, svaki sa svojim zaduženjima. Tako izgleda atmosfera uoči otvaranja upravo preuređenog franjevačkog samostana na Lopudu. Otvaranje je predviđeno za danas, pozivnice su poslane na adrese 150 ljudi. Želja im je, kažu, da dođe i lokalno stanovništvo otočića koje broji dvjestotinjak ljudi. Nekadašnji franjevački samostan Gospe od Špilice sagrađen je 1483. godine, utvrda uz njega stoljeće kasnije. Posljednji franjevci ovdje su živjeli početkom 19. stoljeća, posve je napušten već 1840. Nakon toga je izbio požar i samostan je dobrim dijelom stradao.
Obnova je počela 2002. Nakon šesnaest godina, prvi put se predstavlja široj javnosti.
Mjesto okupljanja
Francesca von Habsburg savjetnica je pri renovaciji. U medijima je pisalo da su franjevci dali njoj prostor u najam, no od 2002. godine u najmu je grupe Arcus Dalmatia, čiji je sada direktor Zdenko Ivan Jereb. Nismo dobili odgovor koliko su novca uložili, no vjeruju da će investicije vratiti iznajmljivanjem prostora, primjerice za simpozije ili vjenčanja te od prodaje karata za izložbe. Ipak, naglasak je, kažu, na tome da bude prije svega mjesto okupljanja zaljubljenika u kulturu, umjetnika, intelektualaca.
Obnovljena unutrašnjost
Unutar samostana je prostor predviđen za međunarodnu izložbu posvećenu oceanima, izlažu poznati suvremeni umjetnici. U dijalogu sa starim kamenim zdanjem, prenose svojim radovima, neki od njih, i zvukove i mirise oceana, drugi, pak, izlažu fotografije, crteže, instalacije. Kontrola klime koja je potrebna zbog umjetnina ugrađena je u podove prizemlja. Na katu su sobe za spavanje. Donja i gornja etaža svaka ima otprilike 800 četvornih metara. Iz hodnika su vidljivi dijelovi pjevališta i propovjedaonice koji vode prema crkvi. Na stranicama Župe Rožat može se pronaći podatak da je crkva izostala iz ugovora o najmu te da i danas služi kao župna crkva. Čitav se golemi kompleks vidi i kad dolazite brodom, s mora. Zvonik drže skele, na njemu se još radi.
Pogled s tvrđave.
Francesca von Habsburg za Jutarnji se prisjeća prvih susreta s Lopudom: “Mislim da je jedan od mojih prvih dolazaka bio kad je ovdje boravio arhitekt Frank Gehry 1994. godine. Gehry je, što je malo poznato u široj javnosti, došao vidjeti dubrovačku sinagogu.
Požar
Odvela sam ga na otok da vidi samostan koji je tada bio uništen i bio je i na svjetskoj listi najugroženijih spomenika. Rekao mi je da ne smijem skakati u takav projekt, da za njega treba vremena jer ima toliko slojeva. Je li to bila sudbina ili Gehryjev projekt, uistinu je trebalo vremena. Na taj me trenutak podsjetio Marin Ivanović, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, koji mi je pokazao jednu fotografiju. Snimao nas je inače Juergen Teller, koji je danas svjetski poznato ime na umjetničkoj sceni. Dugo sam potom razgovarala s franjevcima kojima je bilo važno da se samostan obnovi, da nakon požara iz 19. stoljeća dobije svoj život. Najteži je rad bio sačuvati autentičnost zgrade i istodobno joj zamisliti novi život i svrhu”.
Nije se uvijek gledalo blagonaklono na obnovu samostana, dapače, 2013. godine izdano je priopćenje da je “rekonstrukcija završne terase prvotnog bastiona izvedena bez prethodnog odobrenja Konzervatorskog odjela u Dubrovniku izvedbom armirano betonske konstrukcije”, nakon čega su radovi stali. Prethodno su ih zaustavili i iz Ministarstva kulture nakon snimki rušenja dijela ograde, kroz koju je prošao rovokopač. U međuvremenu su, kažu nam, našli zajednički jezik, i svi su radovi izvedeni uz odobrenje Konzervatorskog odjela Dubrovnik.
Kamin iz 16. stoljeća
Na lokaciji smo zatekli i Rujanu Bergam Marković iz tvrtke Arhitekti, zadužene za obnovu. Oni na projektu obnove i rekonstrukcije samostana i utvrde rade posljednje četiri godine, nakon što su pozvani na natječaj: “Odani smo objektu, želimo mu nježno pomoći, ušli smo u projekt bez ega”, kaže. Radovi su trajali dugo, dodatno objašnjava, jer među ostalim “na otoku je rad teži. Ako ti fali šaraf, primjerice postoje tri broda dnevno, pa ako si ih propustio, taj dan nema šarafa”. Jedna od zona na kojima su minimalno intervenirali, kako ju zove ova arhitektica “no touch zona” je klaustar samostana koji je u donjoj etaži: “konzerviran je na temelju pažljivo obrađenih studija. Radila se kemijska analiza svega što je uništavalo kamen, od mahovine do bakterija, i uslijedilo je temeljito čišćenje. I bunar je ostavljen u izvornom obliku, no unijeli smo inteligenciju 21. stoljeća, pumpu koja kontrolira vodu”. U kuhinji je kamin iz 16. stoljeća koji je još u funkciji. Neposredno uz kuhinju mala su vrata kojima se može izići na more, ujedno i jedini izlaz izravno na more iz samostana. - Postojala je naznaka da su ovdje prije postojala vrata - govori arhitektica.
Obnovljena unutrašnjost.
Na katu nas prvo vodi u prostoriju u kojoj su, kako kaže, “po svojoj prilici najstariji zahodi na Balkanu”. Otvoreni su, moglo se sjediti na njima, jedan pokraj drugog, i eventualno razgovarati tijekom nužde. Tu je i maleni prozorčić, koji vodi do kanala kojim se slijeva voda, i koji vodi van u more.
Sobe za franjevce bile su vrlo uske, svaka je imala po jedan prostor. Sada su za pojedinu sobu spojena tri prostora i, naravno, ima i tri prozora. Staklena stijena odjeljuje kupaonicu. Po jedna je slika na zidu iz TBA21 kolekcije suvremene umjetnosti koju ima Francesca von Habsburg, poneka renesansna komoda koju je naslijedila iz obiteljske kolekcije, obitelji Thyssen Bornemisza, i suvremeni namještaj koji potpisuje znamenita talijanska dizajnerica Paola Lenti. - Paolu Lenti voli Francesca von Habsburg, a nama se svidjela jer smo željeli minimalnim dekorom stvoriti maksimum, a rad je ove autorice pogodan za to - kaže arhitektica. Božuri su u vazi, za one koji će spavati u sobama, u kupaonici je i izbor mirisnih krema znamenite francuske kuće.
Panorama samostana.
U vrtu su betonske kocke koje se po potrebi mogu prenositi po prostoru, a sagrađena je i pergola. Zasađene su biljke za sljedeću godinu, pravilno redovi lavande i ružmarina, loza na pergoli, ravne linije “sačuvana je memorija prostora, nekad su tu bili povrtnjak i voćnjak”, kaže Rujana Bergam Maković dok nas vodi na utvrdu. Utvrda je također, govori, “no touch zone”. Sitni otvori, puškarnice, ostavljeni su kakvi su bili. S krova puca pogled na Lopud. Angažirali su i arheologa. Što je pronašao? “Ostatke keramike i kosti životinja, i to je to”. Na otoku je dvjestotinjak stanovnika, reakcije su vrlo različite, no ravnodušnih nema. Francesca von Habsburg vjeruje da je zajednici potreban kontinuitet da bi se bilo tko dokazao: “Morate razviti povjerenje sa zajednicom, a za to je potrebno vrijeme”. Viziju, kako kaže, kulturnog centra na otoku objašnjava: “Lokacija je važna za ekološku osviještenost, ljudi će osjetiti veću povezanost s morem. Mnogima treba prostor na kojemu mogu otvoriti um za nove ideje, a to je upravo ova lokacija”.
Uređenje okoliša samostana.
Prva u nizu izložbi koju organizira njezina zaklada nosi naziv “Ocean: Pogled na svijet kroz dijalektiku plime i oseke” i može se pogledati na dvije lokacije, u sklopu netom obnovljenog franjevačkog samostana na Lopudu te u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku. Kustosica je Stefanie Hessler, a među izlagačima su Doug Aitken, Newell Harry, Lisa Rave, Jana Winderen, Ariel Guzik, Darren Almond i sl. Većina je radova nastala u sklopu projekta koji organizira fondacija Thyssen-Bornemisza Art Contemporary, TBA21, u sklopu projekta TBA21-Academy, koji omogućuje umjetnicima i znanstvenicima putovanja Islandom, Grenlandom, Tihim oceanom, otocima Polinezije i Melanezije i sl. - Oceani se često prikazuju kao najljepši dio planeta, s druge su strane snimke svijet obišle zastrašujuće snimke zagađenja oceana. Vjerujem da umjetnici mogu senzibilizirati javnost na ovaj problem - kaže. Među izlagačima su i Armin Linke, koji je pratio vodeće morske znanstvenike u njihovim laboratorijima, i održavao sastanke s aktivistima za okoliš u Papui Novoj Gvineji, potom instalacija Greenfota koja se sastoji od instalacija sa živim meduzama i videozapisa koje je snimio na ekspedicijama i sl.
Paviljon
Francesca von Habsburg nasljednica je poznate obitelji industrijalaca Thyssen Bornemisza. I njezin pradjed i djed su skupljali umjetnine, npr. Augustea Rodina, no njezin je otac onaj koji je proširio zbirku na jednu od najvećih privatnih zbirki na svijetu, prema nekim informacijama i najveću. Njegova udovica, peta žena Carmen Cervera, inače bivša miss Španjolske, zbirku je prodala kasnije nakon njegove smrti španjolskoj državi za popriličnu svotu. Otac se pet puta ženio, Francesca je dijete iz njegova trećeg braka, majka joj je bivši model, ljepotica Fiona Campbell-Walter. Osamdesetih je godina bila it djevojka londonske, njujorške i losangeleske scene, među ostalim spominjala su se druženja s Iggy Popom. Zatim se udala za Karla von Habsburga i rodila mu troje djece, no ne žive zajedno. U Dubrovnik se zaljubila devedesetih godina, tada se njezino ime spominje i uz restauraciju nekih umjetnina. Kasnije je počela skupljati djela suvremene umjetnosti a neke je radove i sama producirala. Na Lopudu je i paviljon “Your Black Horizon” koji zajednički potpisuju arhitekt David Adjaye i umjetnik Olafur Eliasson, a datira od 2007. godine. : “Bila je to moja prva avantura u kojoj sam kao kolekcionarka spojila dvije discipline zajedno. Lopud je dodao treću dimenziju, kao i temu horizonta, mornara. U svim se brošurama za jedrenje spominje kao mjesto koje se mora vidjeti. Željela sam doći do publike koja ne ide uvijek u muzeje, do šire publike”.
Luksuzne sobe.
Francesca Habsburg.