U ovoj loptometačkoj ludoriji zvanoj World Cup Gonzo pustolOVIne, pročelniku je preostalo odraditi samo još jednu stvar – Cape Town. Šećer dolazi na kraju.
Ne kažem da je sve ostalo bilo gorko, to nikako… bilo je sjajnih trenutaka u Johanesburgu, Pretoriji i Rustenburgu.
Dogodila se i jedna istinska gonzo dionica, koja je podrazumijevala sasvim nenadani izlet u Swaziland i Mozambik, sa svim elementima i zakonima koje nalaže statut Instituta za akciju… ali Cape Town je ipak Cape Town, tako su barem svi tvrdili prije nego što sam odletio prema jugu.
Probudio sam se u rano jutro, ali kako baš nemam povjerenja u točnost jo'burškog aerodromskog reda letenja, a ne da mi se bez svrhe i razloga čamiti na aerodoromu, aktivirao sam svoj mili i dragi Ovi Maps sustav pomoći putnicima namjernicima.
Potegao sam aplikaciju Stream Thru, i provjerio kako stoje stvari s redom letenja. Ne bi čovjek vjerovao, sve je teklo prema planu i programu.
Zavalio sam se u avion, odrijemao dobra dva sata, i konačno se dogodio u Cape Townu.
A grad… grad je nešto najljepše što sam vidio u posljednjih nekoliko godina. Uzeo je najbolje elemente San Francisca, Osla, San Diega, Nape i Austina pa sve to viktorijanski pomiješao, začinio afričkim ritmom i plesom na ulicama, i sve je ispalo apsolutno sjajno.
Koji me vrag tjerao da tri tjedna čamim u onom ćumezu zvanom Johannesburg? Koji me vrag tjerao, uz svu ovu ljepotu na obali atlanskog oceana?
Čim izbiješ na čuveni Waterfront, prekrasni dio luke krcat barovima, restoranima i suvenirnicama, odmah ti je jasno da Svjetsko prvenstvo ovdje zaista stanuje, za razliku od pregolemog Jo'burga, u kojem se stvar totalno razvodnila od samog početka nogometne fešte.
Zagledam se u Atlantik, opalim nekoliko fotki, a onda uključim Ovi Maps navigaciju i provjerim kako stoje stvari s vremenskom prognozom. Pametna sprava pokazuje sunce i 23 stupnja po gospodinu celzijusu. Ovo će biti najljepši afrički dan – mislim si.
A onda na Ovi-ju aktiviram Lonely Planet i počnem kuckati po zaslonu mobitela. Odredim marš rutu i krenem u akciju.
Najprije treba ispitati Downtown, a tu čovjek zaista ima posla, taman za dobra tri ili četiri dana. City Hall, Zgrada suda, Kongresni centar, trajektno pristanište od kuda se polazi za Robben Island, zloglasni otok na kojem je veliki Nelson Mandela odgulio svojih dvadeset i sedam godina.
Pa onda Long Street – žila kucavica noćnog života grada. Tu je kultni restoran Mama Afrika, koju ne preporučuje samo Lonely Planet u sklopu moje Ovi navigacije, nego i svaki putnik namjernik koji je ikad zabio nos u Cape Town.
Long Street izgleda identično, i ima isti hip okus kao isto tako kultna 5th Street u teksaškom Austinu. Waterfront izgleda kao Seeworld u San Diegu. Sve je apsolutno čisto, skockano na šarmantan način kao u Oslu. A arhitektura neodoljivo podsjeća na viktorijanske Painted Ladies u San Franu.
Za prste polizati.
Pomisliš da si sada već nešto vidio od grada, da imaš generalnu ideju… ali šipak.
Prave stvari tek dolaze, a nalaze se u gradskoj okolici. Prvo i osnovno, tu su vidikovci, smješteni na četiri ključne uzvisine. Prvu čini Table Mountin, odrezana ravna stijena do koje se može doći automobilom ili gondolom. Drugi se vidikovac nalazi na stijeni imena Lion's Head, koja izgledom zaista podsjeća na lava.
Treće mjesto s kojeg puca veličanstven pogled zove se Noon Cannon, i s tog brda zaista svakog podneva opali top, nešto slično kao u našoj priči s Lotrščaka. Treća prekrasna uzvisina zove se Signal Hill, i s nje možda puca čak i najljepši pogled. Udaljeni otok Robben Island vidi se kao na dlanu.
Sad kad ste fino razgledali grad s prekrasnih vidikovaca, mislite da ste nešto vidjeli. Vraga… tek slijedi juriš na plaže. Najpoznatija se zove Camps Bay, i tu se ljeti okupi pola grada. Preko puta zlatnog pijeska nalaze se rezorti, okićeni uglavnom sa pet zvjezdica. Čovjek se potpuno zbuni, jer ne može ovakvu divotu povezati sa onim ružnim dijelovima Jo'burga…kao da si otišao u neku drugu državu.
Sljedeća lijepa plaža zove se Llandudno, a o tome koliko je lijepo selo koje se nadvilo nad nju govorio podatak da je Robert de Niro slučajno ovdje stigao na ljetovanje, pa se toliko zaljubio u naselje da je momentalno kupio jednu kuću. A stari Robi je šmeker koji se ne zaljubljuje samo tako.
Vozeći prema jugu, čovjek nailazi na sve ljepše i ljepše plaže, prepune kite surfera koji niti malo ne mare na podatak o velikom broju napada velikih bijelih psina.
A dolje, na samom jugu, nalazi se legendarni Rt dobre nade. Za njega znam valjda od drugog razreda osnovne škole. Uvijek sam ga zamišljao kao mjesto na kojem se sudaraju dva oceana, pa tvore valove visoko barem dvadeset metara. Valovi nisu veliki, ali količina vjetra, buke i energije koja tutnji iz samog srca svijeta tjera te da se naježiš.
Na povratku prema gradu preporučeno je obavezno zaustavljanje u Simon's Townu i razgledavanje goleme nastambe pingvina. U tom prekrasnom gradiću svojevremeno je boravio i Charles Darwin. Povijesni fakti kažu da je samo na Galapagosu proveo više vremena nego u Simon's Townu, u fazi u kojoj je stvarao epohalno važnu teoriju evolucije.
Sad zaista misliš da si vidio dosta toga.
Ali vraga… Lonely Planet u Ovi Mapsima vrišti – još još još…
Gdje je još poznata promatračnica kitova. Gdje je obilazak svjetski poznatih vinograda, u kojima se degustiraju neke od najboljih svjetskih sorti.
Cape Town je grad u koji se ne smije doći na manje od deset dana.
Jedan pametan pisac je napisao da nitko nema toliko vremena i novca da dva puta odlazi na mjesta na kojima mu je bilo lijepo.
Ali ja se u Cape Town vraćam, definitivno.