Ja sam ipak jedan tipični gradski dečko. Volim jahati konja po mongolskoj stepi, taman toliko da razbistrim misli i shvatim da je putovanje zaista započelo. Volim se popeti i na uzvisinu iznad nacionalnog parka, leći u travu, staviti dlanove ispod potiljka, pa sat ili dva zuriti u nebo. Ali ipak, nakon nekog vremena počne mi nedostajati beton i čelik.
Pa uskočim u auto i vratim se u Ulan Bator, koji barem donekle podsjeća na kakav ozbiljan grad.
Iz Ulan Batora čovjek može otići u četiri smjera:
Prvi smjer vodi prema istoku – vlakom do Pekinga.
Drugi smjer fura prema zapadu – vlakom prema Sibiru.
Treći način napuštanja Ulana vodi do aerodroma, pa ravno u nebo.
Četvrti način vodi prema groblju, za slučaj da zasereš motku, pa se zamjeriš onim štakorima koji noću vrebaju u mrač...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....