Sva povijesna događanja i sve pozitivne promjene (za njih pozitivne) koje su nam spominjali osam dana vezale su se isključivo uz predsjednika Kim Il Sunga i generala Kim Jong Ila.
Cijela sadašnjost bila je bazirana na prošlosti i malo je reći da su ovi ljudi za Korejce bili heroji, više bogovi. Ponajviše vječni vođa Kim Il Sung. Svi razgledi bitnih građevina spominjali su broj posjeta vječnih vođa, kao i njihove zasluge za postojanje istih. Jedna od stvari koja mi se urezala jest priča o vodopadu koji smo išli posjetiti i kojeg je, kažu, otkrio sam general Kim Jong Il 2001. godine, pa je u kamenju vodopada uklesana 2001. godina. Cijela država je puna propagande, a na televiziji postoji jedan program koji cijelo vrijeme prikazuje aktualnog maršala Kim Jong Una te njegove napore koje čini za državu. Prikazuju se svakodnevni posjeti tvornicama koje instruira o tome kako treba raditi da bi bili uspješni. Njegovi posjeti se odvijaju u svim vremenskim uvjetima pa tako na jednoj snimci stoji s kosom i odjećom prepunom snijega, bez kišobrana i, naravno, isključivo u funkciji naroda i s ciljem njihova boljitka. U istom i još bitnijem kontekstu se konstantno prikazuje doživotni predsjednik Kim Il Sung pa je bio zanimljiv posjet Kumsusan Palači sunca, gdje leže balzamirana tijela predsjednika i generala. Prilikom posjeta najbitnijoj palači Sjeverne Koreje morate biti svečano odjeveni i potpuno praznih džepova. Ne smijete imati nikakve kovanice, kartice, papiriće i slično, a telefone morate ostaviti na pultu i ugasiti ih, kao i sve uređaje koji mogu sadržavati GPS (npr. satovi). U palači se hoda u redu po četvero i posjet svakoj prostoriji ima određenu minutažu. Kada smo ušli u dio gdje su balzamirana tijela, morali smo također ići u redu po četvero i svi se nakloniti u isto vrijeme i tako sa sve tri strane osim sa zadnje strane glave. U istoj palači se nalaze ordeni i sva priznanja koja su stekli tijekom života i predanosti narodu, a posebno se ističe slika s Josipom Brozom Titom, kao i neka priznanja od strane Jugoslavije.
Brončani divovi
Posjetili smo i poznati Mansu Hill Grand Monument, na kojem se nalaze brončane skulpture predsjednika i generala u visini od 20 metara. Prvo je bio sagrađen kip doživotnog predsjednika 1972. godine, u čast njegova 60. rođendana i bio je obložen zlatom. Nakon smrti generala dodan je njegov kip 2012. godine i sada su oba kipa brončana. Ovo mjesto je često mjesto posjeta tijekom nacionalnih blagdana, ali i tijekom običnih radnih dana. Tamo ljudi dolaze prikladno obučeni, a prije samog pogleda prema statuama polaže se cvijeće i naklanja se pa se onda ide ispred “velikih vođa”. Iza njih se nalazi planina Mount Paektu, a sa strane skulpture radničke klase koje predstavljaju besmrtnu povijest revolucionarne borbe korejskog naroda koji je pod mudrim vodstvom “velikih vođa” zabilježio samo pobjedu i slavu. Grad je prepun slika, skulptura i plakata Kim Il Sunga i Kim Jong Ila, dok trenutnog maršala Kim Jong Una zasad možete vidjeti samo na malim slikama unutar građevina ili na naslovnicama novina. Vodič nam je rekao da je to zato što on služi kao sluga narodu i tek se nakon završetka njegova vladavine gradi njemu u čast ovisno o postignućima za narod. Sve građevine i trgovi posvećeni su uglavnom Kim Il Sungu pa je tako i toranj Juche sagrađen u čast njegovu sedamdesetom rođendanu i iz tog razloga je visok 170 metara, i količina granitnih blokova je bila u simbolici broja 70, po jedan blok za svaki dan njegova života, dok je dizajner bio njegov sin Kim Jong Il. Svaka priča je nalik ovoj i, kao što sam rekao, za sve dobro i za postojanje cijele nacije i svega zaslužna su ova dva čovjeka i njihove “nadnaravne” moći.
Unutar osam dana često smo viđali lokalce u pauzi od posla u velikim skupinama kako plešu, pjevaju, jedu i piju zajedno. Unatoč iscrpljenosti, svi su bili nasmijani i druženja su izgledala puno prisnije nego naša. Ovdje nema telefona i interneta, a sport je nešto što svakodnevno prakticiraju i gledaju kao odmor.
Državni internet
Mali broj lokalnog stanovništva ima pametne telefone, a Intranet je njihov internet, samo s ograničenim informacijama koje vlada dopusti. Zanimljivo je da nam je vodička rekla kako je Sjeverna Koreja nekoliko puta bila svjetski prvak u nogometu, a tko smo mi da se suprotstavimo onome što Kim Jong Un kaže svom narodu. Zaista je teško procijeniti što je izrežirano samo za turiste, a što je stvarna Sjeverna Koreja. Ono što zasigurno znam jest da ljudi ovdje nisu slobodni, a ni jednaki, kako tvrdi naša vodička. Restorani u koje smo mi išli bili su isključivo za turiste i elitni sloj stanovništva jer prosječni/siromašni Korejac meso jede jednom mjesečno, dok ljudi na selima žive isključivo od onoga što im majka zemlja podari, dok maršal određuje gramažu riže koju dobiju ovisno o usjevu. Koliko god su se trudili srušiti predrasude zapadnih medija, pogled na jednog čovjeka koji pije vodu iz lokve s ceste ili oči ljudi koji postavljaju asfalt bez ijednog stroja i na žene koje miješaju beton i dodaju ciglu svi ovi izvana lijepi, a iznutra šuplji neboderi padaju u vodu. Jedna od građevina koja svojoj pojavom zaista oduševljava je hotel Ryugyong, visok je 330 metara i ima 105 katova, a počeli su ga graditi 1987. godine te s gradnjom stali 1992. godine jer je Koreja ušla u ekonomsku krizu. Sve do 2008. godine hotel je bio samo beton, a onda su ga počeli dovršavati i najavili njegovo otvorenje 2012. godine na Kim Il Sungov rođendan. Naravno da se to nije dogodilo, ali hotel je dovršen izvana. Cijela priča gradnje počela je kao reakcija na gradnju najvišeg hotela na svijetu u Singapuru i da je gradnja dovršena na vrijeme, Sjeverna Koreja bi ovim hotelom nadmašila Westin Stamford. Hotel se sada nalazi u Guinnessovoj knjizi rekorda kao najviša nenaseljena zgrada na cijelom svijetu. Godine 2018. napravili su LED display na jednoj strani na kojoj se i dalje vrte propaganda slike. Upravo su mi se tako šuplje učinile i ostale zgrade u kojima žive lokalci, a naša vodička nam je rekla da svaka obitelj od države dobije opremljen stan od minimalno sto kvadrata. Zasigurno je istina da stan dobiju jer beskućnika nema i apsolutno svaki potez je pod nadzorom države, više u glavnom gradu nego na selu jer je protok informacija ipak malo veći. Ono što je vidljivo kada sam se malo bolje zagledamo jest da je unutar nekih zgrada samo žbuka bez ofarbanih zidova i vjerujem da nisam bez veze mnogo puta pročitao da ostaju bez struje i vode.
Ono što će mi se zauvijek urezati u sjećanje svakako je najmnogoljudniji performans na svijetu, poznatiji kao Mass Games, koji se održava na stadionu s najvećim kapacitetom ljudi na svijetu (stane oko 150.000 ljudi). Čaroliju i snagu ovog ljudskog performansa zaista je teško dočarati riječima, ali ovo je u meni izazvalo divljenje ljudskim mogućnostima. Toliko preciznosti, vještine i složnosti među 100.000 sudionika teško je i zamisliti ako ovo ne doživite na svoje oči. Ovaj 60-minutni performans, naravno, ističe i snažnu političku poruku, a nevjerojatan je i najveći ljudski mozaik, slike koje stvaraju studenti u pozadini mijenjajući boje stranica. U jednom nastupu stvore više od 170 “stranica knjige”.
Masovna gimnastika
Prema Kim Jong Ilu, filozofija koja stoji iza događaja bila je sljedeća:
Razvijanje masovne gimnastike važno je za osposobljavanje školaraca da budu u potpunosti razvijeni komunistički ljudi. Potpuno razvijen komunistički čovjek treba steći revolucionarnu ideologiju, poznavanje mnogih polja, bogata kulturna dostignuća i zdrav i jak stas. Ovo su osnovne osobine potrebne čovjeku komunističkog tipa. Masovna gimnastika igra važnu ulogu u obučavanju školaraca da steknu ove komunističke kvalitete. Masovna gimnastika njeguje posebno zdravu i snažnu tjelesnu građu, visok stupanj organiziranosti, discipline i kolektivizma kod učenika. Učenici, svjesni da bi jedan pomak u njihovoj akciji mogao pokvariti masovne gimnastičke performanse, poduzimaju sve napore da sve svoje misli i postupke podrede kolektivu.
Ulaznice za Mass Games plaćali smo 100 eura po osobi, dok je za lokalno stanovništvo ulazak gotovo besplatan.
Jedan od posjeta koji bih svakako izdvojio bio je posjet agronomskom fakultetu u gradu Wonsan. Cijelo dvorište bilo je prepuno profesora koji su izgledali kao loši glumci. Svi s istom knjigom u ruci, gledali su zbunjeno u nas, kao i mi u njih. Rečeno nam je da na tom fakultetu studira oko 3000 studenata i predaje oko 300 profesora, od kojih je svih 300 bilo u dvorištu taj dan bez obzira na to što nema nastave. Na pitanje što rade tu subotom, rečeno nam je da rade program i razmjenjuju iskustva. Kada smo pitali možemo li zaviriti u učionice, odgovor je, nažalost, bio negativan.
Jedan od sumnjivih posjeta, da se tako izrazim, bio je i posjet modernoj farmi koja je izgledala netaknuto. Nije izgledalo kao farma na kojoj se bere povrće, nego kao farma za izložbu.