Razgovarali smo kratko nakon što je stigao u hotelsku sobu u Katmandu. "Kad sam se vidio u hotelskom ogledalu, prepao sam se sama sebe, šokirao... Izgubio sam dvadeset kilograma." U tom je trenutku upravo tražio kartu za povratak kući. U Hrvatsku se, kaže, vraća 28. svibnja ujutro. Na zagrebačkom aerodromu bit će mu organiziran doček.
Na završni uspon, na sam vrh, iz visinskog logora 4 krenuli su u subotu, 22. svibnja, oko 21.00.
"Visinski logor 4 je ledina na 8000 metara, između Lhotsea i Everesta, to je zadnji visinski kamp i tu vjetar strašno brije neprestano", objašnjava Mario Celinić, šesti Hrvat koji se do sad popeo na Mount Everest.
U grupi ih je bilo petorica, uz Celinića bio je i indijski penjač Akash koji živi u Americi. Svaki od njih dvojice imao je svojeg Šerpu, a cijelu je grupu vodio glavni Šerpa Big Tendi. "Prezadovoljan sa s timom, bili su izvrsni. Dvojica Šerpa su Akashiju i meni nosili rezervne boce kisika, za svakoga po dvije, rezervne maske za disanje, regulatore... Moj Šerpa je bio Nima Tseri."
Vjetar je kad su krenuli bio snažan. "Puhalo je toliko da, ako se nisi za tih udara čvrsto držao, bacio bi te na stranu. A, penješ se gotovo cijelo vrijeme vertikalno."
Bilo je timova koji su na vrh krenuli i po nekoliko sati ranije.
"Kad smo krenuli Big Tendi mi je rekao da tad nitko ne kreće, ali da mi, ipak, idemo. Meni je to dalo nekakav polet..."
Obično se na završni uspon kreće oko 22:00 ili 23:00, ne bi li na vrhu bili ujutro, uhvatili svitanje i do mraka se stigli spustiti do logora 2, na 6 500 metara. "Mi smo mislili krenuti i prije 21:00, već oko 19:00, ali je vjetar bio tako jak da ne znam ni kako je taj šator preživio tamo gore.", govori pa dodaje: "Imali smo dvije opcije: prva je bila krenuti po tom vjetru, a očekivalo se da će drugi dan, za spusta, taj vjetar se smiriti. To se na koncu i dogodilo, iako tek nakon što smo se mi spustili do logora 4.
Deset sati penjanja
Zapravo je prestalo puhati tek kad sam se spuštao do logora 2. Druga je opcija bila odustati taj dan od uspona na vrh, spustiti se nazad u kamp 3 ili čak do kampa 2. Jer, ne može se dvije noći za redom spavati u kampu 4, ta visina poputno iscrpljuje. Znači opcija dva je bila spustiti se nazad, čekati bolje vrijeme pa se ponovo penjati i tek onda krenuti na završni uspon..."
Na vrh su stigli u nedjelju, oko sedam ujutro, nakon deset sati penjanja. Unatoč relativno lošem vremenu, prvi završnom je dijelu bila gužva. "Neki su ranije krenuli, popeli vrh prije nas, a kod Hillary Stepa je bio zastoj, čekali smo oko deset ili petnaest minuta, što zapravo nije loše, uzevši u obzir da tamo znaju zbog gužve čekati sat vremena", trezveno će.
Na tom dijelu godinama leži više tijela penjača, ljudi koji su tamo tragično stradali, odavno se smrznuli.
"Praktički leže na samoj stazi, za mimoilaženja s penjačima koji idu iz suprotnog smjera moraš jako paziti da ne padneš na čovjeka, ti ljudi su kao lutke, leže obučeni u penjačku opremu, izgledaju kao da ih je netko nedavno ostavio tamo. Zadnje tijelo je iz 2019., čovjek se sam zavezao da ne padne niz provaliju, sjeo je pored puta i umro."
Kako je to na Celinića psihički djelovalo?
"Nisam puno mislio o tome, ali nije mi bilo ugodno..."
Što mu je za uspona bilo najteže? "... kad sam vidio Južni vrh, South Summit, a iza toga znaš da još slijedi i Hillay Step. Jer, popeti se na Južni vrh pa se onda provući na Hillary Step je zahtjevno, konopi jesu postavljeni, ali moraš dobro paziti kud ćeš proći, kako ćeš proći gore, još kad se sjetiš da si na 8000 m i hodaš po vrhu ledenjaka... I sam vrh Mount Everest je pokriven ledom. Tamo je zapravo jedan prevjes, strši i ispod njega nema ništa. Ne znaš gdje bi stao, bojao sam se da poda mnom ne pukne, ako odeš malo više desno na samom vrhu jako je opasno, padaš dolje, a gore na vrhu nema konopa... Tendi Big me gore upozoravao gdje stati."
Veliki uspijeh
Što mu je prolazilo glavom kad je stao na vrh? "Iskreno, uopće si nisam dao oduška za veselje. Znao sam da je to tek pola puta, da sam u zoni iznad 8000 metara i da treba dolje. Dogodilo se i da sam na samom vrhu morao mijenjati bocu kisika. Samo pet minuta kasnije počelo bi mi se vrtjeti u glavi, još ako nemaš nekoga da pomogne, ako nešto zapne dok to mijenjaš brzo si gotov. Jedna greška oko regulatora ili boce može biti kobna, jer ako se jednom navikneš na kisik nema više bez njega... Nismo imali prostora ni sjesti niti se fotografirati. Osim što je gužva, gore je i hrpa zastavica koje ljudi ostavljaju, pa se to sve petlja u dereze, samo što se ne posklizneš na to... Na vrh po mojoj procjeni komotno stane petoro ljudi, a nas je tamo bilo možda i petnaestak. Bilo je problem naći si prostora za popiti vode, promijeniti bocu kisika..."
Vidljivost je na vrhu bila dobra: "No, bilo je jako hladno. Kamera mi se smrznula u džepu.
Cijelo vrijeme sam bio u nekom strahu dok se nismo spustili do logora 4, ali i tu si još na 8000 metara, to je zona smrti. Dok nisam došao na kamp 2 nisam bio miran, gotovo ni posve svjestan da sam popeo vrh. Tendiju nije bilo dobro pa mi je i to remetilo mir, jer on je taj koji mi je cijelo vrijeme ulijevao sigurnost. Tendi je dobio planinsko slijepilo na desno oko. Kad smo krenuli na završni uspon kratko smo bili bez naočala, vrlo brzo je rekao da obavezno stavimo skijaške naočale, ja sam stavio na vrijeme, ali on nije. Ubrzo potom nije vidio ništa na desno oko, cijelo vrijeme mu je bilo muka, povraćao je, ali i u takvom stanju dao je sve od sebe, meni je u dva navrata čistio masku, nisam mogao disati jer mi se led skupio na otvoru za disanje."
Putem su sretali i timove koji su se okrenuli, odustali, nisu došli do vrh.
"Ali, Big Tendi je rekao: 'Sve je OK. Mi to možemo.' Nije bilo hladno, imali smo dobra odjela, doduše meni su prsti na nogama cijelo vrijeme bili hladni, ali malo ih kreneš savijati i osjetiš ih. Još uvijek ih pravo ne osjećam niti sad, ali nisu to smrzotine. ", pripovijeda detalje uspona Celinić pa kaže: "Znao sam da je to strašna planina, ali tek sad znam koliko je strašna."
Komercijalne ekspedicije znače da čovjek koji se penje na Everest mora platiti golemi novac, no novac, ipak, nije dovoljan. "Kad mi ljudi kažu 'K'o ima para može platiti i Šerpe da te nose...' to ne stoji. Ako sam nisi u stanju jako povući to nije za tebe. Taj zadnji dio je stalno penjanje, led i kamen. Sad i nije bilo puno leda, da je bio čisti led bilo bi lakše, jer po stotinjak metara se praktički vertikalno penješ, dereza lovi po kamenu i klizi. Ta mješavina leda i stijene je puno otežala."
Fizički i psihički iscijeđen
Pri silasku, nedaleko visinskog logora 4 se poskliznuo. "Izvrgnuo sam gležanj na lijevoj nozi i osjetio strašnu bol u koljenu. Trebali smo svi ostati na 4 odmoriti se, ali mi je kroz glavu prošlo da ne smijem pustiti da se noga ohladi. S takvom nogom nema šanse da se drugi dan spuštam dolje, jer je nagib od logora 4 do logora 2 oko 70 stupnjeva. Taj dio praktički da možeš apsajlati, ali ne ideš tako, motaš konop oko ruke i lagano hodaš naprijed.
U visinskom logoru 4 ispružio sam se, ali brzo me je sve jače počela boljeti ta noga, rekao sam Tendiju da idem dok je to još svježe, dok je toplo i moj Šepra i ja smo krenuli dolje."
Čim se spustio u logor 4 javio se kćeri.
"Ali, ona je već znala da sam se popeo, jer Tendi Big je radio stanicom javio vlasniku agencije da smo popeli vrh, a agencija je objavila na svojim stranicama."
U logor 2 stigao je nakon ukupno gotovo 24 sata hoda, ne računajući ono kratko odmaranje u logoru 4.
"Krenuli smo na vrh u 21.00 u subotu, a ja sam u 21.00 u nedjelju došao do logora 2. Legao sam na spužvu u šatoru, nisam imao madrac na napuhavanje, osjetio sam svaki kamen tamo, ali nije smetalo, samo sam se ugasio... Probudio sam se sutradan čim je svanulo, oko pet."
Što mu je prolazilo kroz glavu u trenucima kad je konačno po prvi put mogao opustiti se?
"Zapravo kao da i nisam bio posebno uzbuđen radi svega toga ni tad kao ni sad, ali znam da sam napravio veliki posao.
Prihvaćam čestitke, popeo sam svakakve planine ali Everest je poput muholovke, privuče te, zove: 'Dođi, vidi!' i onda te totalno iscijedi, fizički, psihički, na sve moguće načine, izjede do kraja... Sad kad sam se pogledao u ogledalo - ne prepoznajem se..."
Od visinskog logora 2 do baznog logora sutradan su ga prebacili helikopterom, jer zbog ozlijede na nozi nije mogao hodati.
"U baznom kampu dočekala me ekipa penjača i organizatora, oko vrata su mi stavili svileni rubac kojega dobiju samo oni koji su stigli na vrh. Bilo je lijepo."
Sumirano: iz baznog su kampa krenuli su u ponedjeljak 17.5., u bazni kamp se nakon uspona na vrh vratili jučer, u ponedjeljak 24.5.
Penjački put po visinskim logorima opisuje ovako: "Tri smo noći spavali visinskom logoru 2, dvije noći u visinskom 3 na 7 300 metara. Potom smo krenuli u četvrti logor, tamo smo stigli u subotu oko 14.00, odmarali smo se do 20.00. Ja sam čak i uspio odspavati dva sata. U 20.00 smo počeli pripreme i u 21.00 krenuli prema vrhu."
Na koncu kaže: "Imao sam čvrstu volju cijelo vrijeme, pogotovo pred kraj, na završni uspon, gotovo da sam jedva i čekao da to više završi. Jer, samo da spavaš dva mjeseca u šatoru bude ti već dosta."
Uskoro na Aljasci
Do sad je ispenjao Kilimandžaro (5 895 m), najviši afrički vrh, Mont Blanc (4810 m), Elbrus (5642 m). 2019. se popeo na Aconcaguu (6 960 m), najviši vrh Anda i najvišu točku Južne Amerike. U prosincu iste godine bio je na Vinsonu (4 892 m), najvišem vrhu Antarktike. Nije bio na Kavkazu, niti na drugim osamtisućnjacima Himalaje. Uzimajući u obzir svoje penjačko dosadašnje iskustvo kaže: "Mislim da je Everest u usporedbi s Aconcaguom dva puta teži, i po penjačkoj težini i po raznim drugim stvarima.
Aconcagua je možda jedno dobro zagrijavanje za Everest, ali zapravo sad kad usporedim to nije ništa posebno, iako je meni na Aconcagui bilo jako teško. Ali, sad tek vidim što je ustvari Mount Everest."
Za par tjedana namjerava otputovati na Aljasku i popeti Denali. "To mi je sad prilika jer sam aklimatiziran i cijeli taj uspon može trajati najviše desetak dana, ne moram ponovo prolaziti aklimatizaciju."
Ne napravi li to sad morao bi vjerojatno čekati do lipnja 2022., jer je lipanj mjesec kad je vrijeme za uspon na Denali najbolje.
"Nisam još ništa definirao, ali sam se već raspitivao, imam neke informacije, mislim da ću ići na Aljasku." U rujnu namjerava na Puncak Jaya (4,884 m) u Indoneziji, najviši vrh Oceanije i Australije. Pođe li mu to za rukom popeti će se na najviše vrhove svih sedam kontinenata.
Još uvijek ponešto umoran, više puta ponavlja da mu je bitno - zahvaliti se.
"Zahvaljujem se od srca na tim silnim porukama podrške koje su mi stizale cijelo vrijeme i od meni bliskih ali i od meni posve nepoznatih ljudi. To mi je jako puno značilo i jako mi puno znači. To mi je davalo motivaciju i u najtežim trenucima.
Posebno hvala Stipi Božiću mi je bio velika moralna i tehnička podrška, konstantno smo se čuli za svih bitnijih promjena, njemu sam i iz logora 4 javio kad krećemo prema gore..
Zahvaljujem se prijateljima i poslovnim suradnicama na financijskoj podršci: Marodi tjestenine, Cafe Allegri, HPD Sveti Jure Zagvozd, Ronilački centar Zaron, MK Prigorje, Biberon, Bajka na dlanu iz Zagorja, Tomurad vina, Pekara Mal pek, Rusan Hunting, Maer, Vuger Sesvete, Auto Centum, Japanparts Pegas, Cepelin, Roto, Franck, Hidra Iso, GNK Dinamo, Trgocentar, Oprema Špoljar, Viličari Vili iz Zaboka, Svijet Medija, Tokić, Maxsimus media, Metal beton, Mountain - fit, Raimpex, Labora, Viva Tip, Sekra, Frizerski salon Elegant iz Popoveca."
