Nakon 40-ak sati vožnji, presjedanja, prelazaka granica i povremenih stajanja radi policijskih kontrola autobus je naposljetku stao. Domogli smo se Calarce, u daljini se nazirao grad Armenia. Krajnje odredište bio je pola sata udaljeni gradić Salento, no ova je etapa puta konačno završila. Nas troje ili četvero izmigoljilo je iz autobusa.
“Oprostite, znate li gdje stoji autobus za Salento”, upitala sam, još snena i zbunjena, jednu od suputnica koja se također iskrcala.
“Hm, nije daleko. Ali, pričekaj, po mene dolazi rođak, mi ćemo te odvesti”, odgovorila mi je kao iz šuba.
Sunce je tog ranog jutra bilo jarko, kao i zelenilo posvuda oko nas. Ovo izgleda kao raj, pomislila sam još prije dok smo se truckali u autobusu i kad sam prvi put doživjela krajolik kojim smo milili:...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....