Prije posljednjeg godišnjeg odmora čitala sam malo po stranim novinama o destinaciji u koju odlazim, pa sam u New York Timesu pronašla sljedeći uvod:
“Prvo loša vijest: Marseille nije Pariz.
A sada dobra vijest: Marseille nije Pariz”.
Tek po povratku iz “francuskog Splita”, na koji Marseille neopisivo podsjeća, shvatila sam koliko je neobično puno točnosti sadržano u ove lukave dvije rečenice, koje je sastavio američki putopisac Seth Sherwood.
Trebam prvo iskreno priznati da sam godinama odgađala taj susret s glavnim gradom francuske Provanse, destinacijom koja mi se proteklih desetak godina barem negdje pet, šest puta nametnula kao jedna od opcija za godišnji odmor, ali sam je uvijek nekako zaobišla, opravdavajući to činjenicom da nisu uzalud mnoge druge europske destinacije redovito razvikanije nego što je to drugi po veličini grad Francuske.
Pokazalo se, međutim, kao i nebrojeno puta dosad, da će me oduševiti baš ono na što sam najmanje računala, a kamo sam se, budimo iskreni, putovati odlučila prvenstveno zbog cijene.
Ryanairom je iz Zadra, naime, do Marseillea s jednim komadom ručne prtljage moguće stići za kakvih 350 kuna po osobi (riječ je o povratnoj karti), a kad se u cijelu priču uključi još i trošak hotela s tri zvjezdice u samom centru grada, cijene cestarine, benzina i ostavljanja automobila na parkiralištu zadarskog aerodoroma, petodnevno putovanje koštalo nas je dvije tisuće kuna po osobi, što je cijena za koju nije bilo moguće pronaći doslovno nijedan bolji aranžman turističkih agencija.
Pokazat će se kako je svaka kuna bila i više nego isplativa, a Marseille će nas iznenaditi doslovno već od slijetanja, prilikom kojeg ću, sigurno nekih dobrih desetak sekundi, biti uvjerena da će se cijeli zrakoplov stropoštati u more, da bi se u posljednjoj sekundi odnekuda stvorila vrlo kratka pista, jedva dovoljna da avion zakoči i iskrca putnike.
Izuzev nekolicine avanturista, većina suputnika ipak će biti Francuzi, jer se u Marseilleu sezona još nije zahuktala, a gradski će štekati, suncu i ugodnom povjetarcu usprkos, preko tjedna većinom zjapiti prazni, no zato vikendima biti prepuni lokalaca koji će na njima ispijati alkohol do ranih jutarnjih sati.
Da je grad sav u pripremi sezone vidi se po građevinskim radovima zbog kojih je centar doslovno preplavljen skelama i zaštitnim ogradama, ali ništa od toga ne ometa uživanje u proljetnom Marseilleu, u kojem se pet dana godišnjeg odmora bez problema može ispuniti mnoštvom sadržaja.
Unutrašnjost bazilike Notre-Dame de la Gard
Jedna od omiljenih meta turista svakako je bazilika Notre-Dame da le Garde, smještena na brdašcu 149 metara poviše Marseillea, do koje će nam prvog jutra našeg boravka trebati kakvih 20 minuta laganog hoda (za one koji preziru cipelcug, postoji i autobusna linija), a s kojeg je moguće snimiti neke od najljepših panorama ovog grada.
Osim dvije kripte uređene u različitim stilovima, posjetiteljima se u sklopu crkve pruža i mogućnost razgleda crkvenog muzeja, a prema službenim marseilleskim statistikama, ova je bazilika najposjećenija gradska znamenitost čija povijest seže u početak 13. stoljeća, kad je na brdu iznad Marseillea sagrađena kapelica posvećena Djevici Mariji.
U vrijeme našeg posjeta, najbrojniji turisti u bazilici bili su uglavnom oni s istočnjačkih podneblja, oboružani fotoaparatima te u nesmiljenoj borbi da ulove najbolje mjesto za snimak marseilleske panorame.
S brda se nakon kakvih sat vremena obilaska spuštamo prema centru grada, u luku Vieux Port, u kojoj od ranih jutarnjih sati na dotrajalim štandovima francuski ribari svakoga dana prodaju najbolje primjerke ribe iz marseilleskog mora.
luka Vallon des Auffes
Glavna ribarnica, ona na kojoj se danas odvija veleprodaja, preselila se iz centra, no u luci je ipak ostala maloprodaja ribe, za koju nam se čini da je ondje više kao turistička atrakcija, nego što bi se lokalci doista tamo spuštali u kupovinu.
Ima svega, a najinteresantnije nam je promatrati cijene koje dosta variraju u odnosu na hrvatske.
Neka riba, poput orade, koja se prodaje po cijeni od 25 eura za kilu, dosta je skuplja nego u domaćim ribarnicama, no u Marseilleu su zato jeftinije školjke brbavice, kanjci...
Općenito, cijena ribe u restoranima nije ništa skuplja od onih u domaćim ugostiteljskim objektima, no treba reći da je Marseille, u gastronomskom smislu, više okrenut talijanskoj kuhinji, iako većina turista, kad nogom kroči u ovaj grad, traži neku konobu u kojoj će moći kušati provansalski specijalitet bouillabaisse.
Osobno ga nismo kušali - iskreno, u većini restorana u kojima se naprasno reklamirao, bouillabaisse nam je uglavnom djelovao poput klasične turističke prevare, a potraga za autentičnom verzijom ovog jela, u kojem je sigurno negdje moguće uživati, učinila nam se besmislena za tako kratko putovanje.
To je neka vrsta riblje juhe, odnosno brodeta napravljenog najčešće od pet vrsta ribe, često uz dodatak školjaka i hobotnice, kao i različitih vrsta povrća, a jelo uglavnom dolazi s umakom rouille, odnosno mješavinom maslinova ulja, krušnih mrvica, češnjaka, šafrana i kajenskog papra.
Ipak, čini se da umjesto bouillabaissa Francuzi u Marseilleu radije konzumiraju pizzu, zbog čega je grad doslovno preplavljen pizzerijama, jelom koje su u Marseille donijeli Napolitanci i pod čijim je utjecajem cjelokupna marseilleska gastronomija.
Doista, u Marseilleu ćete lokalca prije vidjeti da uživa u pizzi nego u tipičnoj provansalskoj kuhinji, a u ponudi restorana, među kojima uglavnom prednjače talijanski, na meniju su najčešće cannelloni sa sirom i špinatom, lazanje, razne pašte s bolonjez ili napolitana umacima.
Pod utjecajem Talijana, osim kuhinje, definitivno je i marseilleska arhitektura, koju karakteriziraju niska gradnja, zgrade s velikim prozorima i venecijanerima, zbog čega nerijetko podsjeća na Siciliju, iako je ipak puno poznatiji po objektima koje je za sobom ostavio veliki francuski arhitekt Le Corbusier, poput zgrade Unite d’habitation, jedinstvenog primjera moderne stambene arhitekture, stvorene u suradnji sa slikarom Nadirom Afonsom, čiji je prvi ogledni primjerak nastao baš u Marseilleu.
Taj se marseilleski kompleks zove Cité radieuse, a danas ga smatraju začetnikom njegova stila brutalizma zbog čega je objekt, inače zgrada sa 337 stanova, jedna od češćih meta europskih i svjetskih turista.
U zgradi danas uglavnom obitava francuska viša klasa, no objekt ima i brojne javne sadržaje, hotel, komunalnu krovnu terasu, na kojoj se često odvijaju predstave, kao i dječju školu slikanja.
U samom centru grada, u vibrantnoj luci Vieux Port, nalazi se i poznati Muzej europske i mediteranske civilizacije, poznatiji naprosto kao MUCEM, sagrađen 2013. godine kad je Marseille proglašen europskim gradom kulture.
Pristup do muzeja moguć je s nekoliko točaka, a mi ćemo se zaputiti metalnim mostićem koji ravno iz luke vodi do muzeja preko utvrde Saint-Jean.
Muzej je također arhitektonski vrlo zanimljiv te svakako odudara od klasične, stare marseilleske arhitekture. Riječ je zapravo o modernoj kocki, koja se prostire na 15 tisuća četvornih metara, u kojoj se ugošćuju razne privremene izložbe, kao i stalni postav.
Misao vodilja muzeja jest promovirati mediteransko naslijeđe, no među čak 350 tisuća predmeta u fundusu, posebna se pažnja posvećuje suvremenom aspektu Europe i Mediterana koji se miješa s povijesnim naslijeđem, izložbama posvećenima povijesti europske poljoprivrede, ritualima i sličnom.
Također, jedna od nezaobilaznih točaka Marseillea jest palača Longchamp, impresivno zdanje u 4. arondismanu, čija je gradnja počela 1839. godine, a na čijim zelenim livadama danas lokalci, jednako kao i turisti, s košarama i dekama dolaze na piknik.
Park ispred Longchampa imao je i zoološki vrt, koji je u međuvremenu ugašen, no pažnju turista danas zato zaokupljaju raskošne fontane iz kojih se voda u nekoliko nivoa slijeva prema zelenim tratinama, zatim skulpture te stabla lješnjaka, sibirskog brijesta ili platana.
Prostor je kao stvoren za uživanje na ugodnom proljetnom marseilleskom suncu, naravno, uspijete li se opustiti uz ciku djece i mladeži, s obzirom na to da je prostor parka omiljeno okupljalište obitelji, a u pozadini objekta nalazi se i veliki dječji park koji je u vrijeme našeg posjeta bio dupkom pun.
Ta slika opuštenih marseilleskih obitelji nametnula se kao priličan kontrast uobičajenom doživljaju Marseillea kao iznimno opasnoga grada, na što su nas, uoči putovanja, upozoravali brojni kolege i prijatelji.
Doista, francuske i europske novine redovito su izvještavale o ubojstvima i razbojništvima koja su se u Marseilleu događala kao posljedica okršaja narko klanova, a tome ćemo posvjedočiti i tijekom našeg boravka kad ćemo u lokalnim novinama pročitati kako je večer prije, dok smo na terasi nekog lokala ispijali crno vino, iz kalašnjikova usred grada ubijen 19-godišnji mladić.
pogled pri silasku s utvrde Saint Jean
Nasreću, osim tog događaja nije bilo nikakvih ružnih situacija, pa smo poprilično opušteno obišli i ostatak marseilleskih atrakcija, poput umjetnih plaža, trga Place Castellane, avenije Prado, a jedan dan bio je rezerviran i za izlet u 30 kilometara udaljen gradić Aix-en-Provence, u koji smo za manje od deset minuta stigli najbržom europskom željeznicom, TGV-om.
Iako ga ironično opisuju “destinacijom za starce”, Aix je zapravo najpoznatiji kao grad Paula Cézannea, u koji turisti uglavnom hrle razgledati njegov bivši atelje, a u samom centru grada većina će udariti fotografiju pored jedne od statua koja prikazuje poznatog slikara.
Gradić koji danas broji oko 143 tisuće stanovnika dom je brojnih kulturnih događanja i festivala, muzeja i galerija, no jednodnevni posjet najbolje je provesti u šetnji njegovim povijesnim ulicama krcatima turistima, barovima i restoranima, uživati u kavi i madeleine kolačićima, razgledati poznatu ulicu Cours Mirabeau te se slikati ispred još uvijek živuće gostionice Les Deux Garçons u koju su svojevremeno zalazili Cézanne, Zola i Hemingway.
Posljednji dan našeg boravka u Marseilleu po treći se put pokušavamo ukrcati na brod za Château d’If, ali opet nemamo sreće.
Riječ je o poznatoj utvrdi udaljenoj 20 minuta vožnje brodom od grada, koja je poslužila kao kulisa poznatom romanu Aleksandrea Dumasa “Grof Monte Cristo”.
Dvorac koji je nekada služio kao zatvor danas je poznata turistička atrakcija, no budući da je na otočić moguće pristati samo u idealnim vremenskim uvjetima, ispada da za vrijeme našeg boravka brod uopće neće voziti za Chateau d’If, zbog čega ćemo ovu atrakciju morati ostaviti za neki drugi put.
Što skoriji, nadam se, jer u Marseille se itekako isplati vratiti.