Čas vrući, čas prohladno-kišoviti lipanj koji je iza nas, a koji je uglavnom bio obilježen Svjetskim nogometnim prvenstvom, reporter i putopisac Miro Aščić proveo je u istočnom Kongu. Odsjeo je u selu Kinbulu, nedaleko od grada Butembo, u samostanu kod fra Ilije Barišića, 68-godišnjeg duhovnjaka, intelektualca i asketa.
- Fra Barišić je preporodio to selo. Sagradio je nekoliko škola, uveo struju i vodu. Zauzvrat, lokalni su nam ljudi donijeli nekoliko koza, pijetlova i jaja - kroz smijeh kaže Aščić.
Ples počne u tren oka
Sa starom, rasklimanom Toyotom fra Barišića obišli su sela i osjetili onu pravu, iskonsku Afriku: ljude koji žive u kućicama od blata, lokalne kopače zlata, djecu koja jedu manioku (tropsku biljku vrlo loše hranidbene vrijednosti od koje se napravi palenta koja im onda napuše male trbuhe, pa ih stranci fotografiraju), ples seljana koji počne u tren oka, kamione s vrećama po kojima “vise” putnici, UN-ove vojne baze koje “uglavnom parazitiraju”, pijane muškarce koji se “ubijaju pivom od banane”, silovane djevojčice i žene koje rađaju u kolibicama, antilope, majmune i mirise šuma na dvije tisuće metara nadmorske visine, odakle se redovito čuju pucnjevi pobunjenika ...
Stanje u Kongu trenutno je između rata i mira. Razne pobunjeničke skupine malo miruju, malo se aktiviraju. U brdima je, kaže Aščić, trenutno desetak tisuća Hutua izbjeglih iz Ruande. Solidno naoružani, zaposjeli su neke rudnike zlata i spremni su za nove sukobe. Zemlja je jedna od bogatijih u Africi, ali uglavnom u korist korumpirane političke elite.
- Zlata, kobalta, dijamanata, urana i ostalih vrijednih sirovina ima u izobilju. Zbog toga svjetske sile i potiču nesigurnost kako bi svatko od bogatog Konga ugrabio svoj dio kolača - kaže Aščić.
Unatoč bogatim prirodnim resursima, u Kongu vlada siromaštvo. Samo trećina djece ide u školu. Infrastruktura je nikakva.
- Butembo je grad od pola milijuna stanovnika, a nema ni struju, ni vodu, ni metra asfalta. Ništa. Država je izrazito neorganizirana, fućka se državi - objašnjava Aščić.
Pokoja riječ svahilija
Kongo su i prekrasni krajolici: na rubu ekvatorijalne prašume sve buja. Nema velikih zvijerki, međutim. Potjerao ih je rat.
- Nema više nilskih konja. To je sve pojedeno u ratu. Gotovo da nema ni gorila. I one su pobjegle u ratu, a ostatak su pokrali Ruanđani. Prebacili su ih u Ruandu jer su im gorile dobar turistički proizvod. Petsto dolara stoji dnevni posjet nacionalnom parku s gorilama - kaže Aščić.
Ljudi su, dodaje, dragi. Napaćeni, istrošeni od ratova, bolesti, teških fizičkih poslova i loše hrane. Srdačni i neinformirani. Desetak milijuna stradalo ih je još u doba belgijske uprave. Ali ne vraćaju se oni na jučer. Imaju previše sadašnjih problema.
- S njima sam izmijenio pokoju riječ na svahili jeziku. ‘Jambo. Luna fańa nini?’ Bok, što radiš? Oni bi me pitali ‘Una toka vapi’, odakle si?
Kad bih rekao iz Hrvatske, samo bi slegnuli ramenima i nasmijali se. Što će? Većina ih nikada nije bila u zapadnom dijelu, u glavnom gradu Kinshasi - iznosi Aščić koji je, nakon brojnih skitnji, napisao knjigu “Afrika - misija na Crnom kontinentu”.
U Kongo će se, kaže, vratiti.
- Taj svijet ili te usiše ili ispljune. Mene je defintivno usisao - zaključio je putopisac.