Možda nisam posve objektivan kad je riječ o Kivi, hvarskom kultnom baru.
Nalazi se gotovo na rivi, jedva deset metara uvučen u malu ulicu. Subjektivan sam jer sam prijatelj s vlasnikom i voditeljem lokala, jer sam svako ljeto u Kivi barem pet, šest puta. Ali, isto bi bilo i da ne poznajem Darija i Sašu. Jer - ne možeš biti ljubitelj ovog otoka, ovog čarobnog grada, a ne voljeti Kivu. Ne ide to.
Kolika je moć Kive, kakvo je to čuvenje, shvatio sam u Obertauernu pretprošle skijaške sezone. Lako za momka kojem sam kroz raskopčanu skijašku jaknu ugledao Kivinu majicu, dogodi se. Ali nakon moje reakcije pozvao je svoju australsko-američku ekipu - svi su imali majicu iz hvarske Kive! Dakle, u Obertauernu, na 2000 metara visine, usred snježne bjeline. Eto, zato ovaj projekt Najbolji barovi Jadrana nije smio proći bez Kive.
Ako netko doista ne zna, Kiva je zamišljena kao rockersko mjesto. I početak je bio sve samo ne uspješan. Bilo je tu razmišljanja o odustajanju od biznisa, jedva se plaćao najam, domaći konzumenti nisu bili dovoljni da bi Kiva preživjela. I onda se u samo dvije, tri godine dogodio boom, Kiva je eksplodirala. Saša je osmislio koncept s njemačkom kacigom (udaranje šuterima u kacigu), publika oduševljeno prihvatila i mic po mic - Kiva se ugnijezdila u sve relevantne vodiče brazilskih, američkih, francuskih, skandinavskih i inih partijanera.
Da, ovo je ljeto bilo posebno izazovno za Kivu.
Nazvao sam vlasnika u lipnju, bio je prazan. Nazvao sam ga i u srpnju, situacija je već bila malo bolja, nekako se nazirala ona poznata “pozitivna nula”.
- Ako ovako bude do sredine rujna, ja sam zadovoljan - govorio je Darije.
Ne znam konačnu bilancu, nije ni bitna za priču. U Kivi se i ovo ljeto sjajno provodilo, uz bitno manji posjet i pridržavanje epidemioloških mjera. Ali, provodilo se. Jer, to je Kiva.