U Dubrovniku čak i putnik bez prebite pare koji si ne može priuštiti da ode na Festival može barem uživati u veličanstvenoj paradi nožnih prstiju, koja je u neprestanoj mijeni. Mazanje nožnih prstiju nešto je što hrvatske žene rade vrlo dobro i čime mogu posramiti čak i turistice iz zemalja koje su poznatije po eleganciji... Poštedjet ću vas opisa nožnih prstiju Francuskinja koje sam vidio penjući se po stepenicama gradskih zidina...
Ništa od skupe plaže
Ujutro, na putu prema starom gradu, pokušao sam otići do lijepe plaže u obliku polumjeseca koja se vidi izdaleka ispred hotela Bellevue, gdje sam se nadao da ću vidjeti mnoge trendi i zavodljive vlasnice noktiju posutih zvijezdama, ali mi je rečeno da trebam platiti ulaznicu, pa sam umjesto toga otišao na Bužu, ispod gradskih zidina, gdje se plebejci poput mene prže na stijenama.
Ja sam siromašni rumunjski turist koji pazi na svaki novčić i koji si na plaži ne može priuštiti ni split-bananu, za što pretpostavljam da je igra riječima na račun toga grada. Volio bih navečer otići na Festival i ekstatično slušati klasičnu glazbu zajedno s tim elegantnim ljudima. Umjesto toga, proveo sam jučerašnju večer u kafiću, slušajući depresivnu konobaricu koja mi nije prestajala govoriti o tome koliko mrzi sve u ovom gradu. Vjerni čitatelji ove kolumne znaju za moju sklonost dobrom mojitu. Ipak, pio sam samo jeftino pivo i slušao argumente te djevojke.
“Mrzim”, kaže, “kako turisti naglas, jedni drugima, na ulici čitaju opise zgrada iz svojih vodiča, umjesto da ih jednostavno gledaju”. Kada su neki ljudi u narodnim nošnjama prošli ispred terase pjevajući monotone hrvatske narodne pjesme, rekla je podrugljivo: “Ne mislim da postoji narod s manje raznolikim, manje uzbudljivim narodnim pjesmama od naših”. “Možda Švicarci?” kažem negodujući. Znam da je depresivna. Vidio sam u kakvom su joj stanju nožni prsti, i to je sve otkrilo.
Odustao od škrtosti
Danas sam si priuštio obilazak gradskih zidina, iako sam se na početku smrznuo kad sam vidio koliko stoji.
Sedamdeset kuna, gotovo polovicu karte za trajekt od Hvara do Dubrovnika! Revoltiran, platio sam i potom obišao zidine dvaput, za svaki slučaj. Trebala su mi tri sata, dok me gunđavi redari nisu primijetili i postali sumnjičavi. U svakom slučaju, jednom kada se uspnete na zidine, možete tamo ostati zauvijek.
Na kraju, ekstremno umoran, a i jer je ovo bio moj zadnji dan u Dubrovniku i Hrvatskoj, odustao sam od svoje rumunjske škrtosti i odlučio sve što sam još imao u džepu spiskati na pristojne restorane, i za ručak i za večeru. Nisam htio pizzu, ali nisam si mogao priuštiti ni jelo kod Gila. Nebesa, pročitao sam da imaju čak i vino koje stoji 100.000 kuna za bocu!
Iskreni konobar
Tako sam otišao u Arsenal, u luci. Evo ga. Prvo dobijem posve bezukusnu hobotnicu i o njoj ću šutjeti zauvijek. Pitam konobara o kvaliteti dagnji, a on je dovoljno iskren da nabaci sumnjičav izraz na kojemu sam mu zahvalan. Naravno, ne možete svagdje u gradu poput Dubrovnika naći svježe dagnje. Nije ovo Rovinj.
U Rovinju sam na vlastite oči svakog dana vidio kako se svježa riba i dagnje ujutro donose u restorane. Aaa, sočne dagnje iz Rovinja. Ali ovdje, u Dubrovniku, gradu toliko lijepom da ne izgleda stvarno, naravno da je većina restorana turističke zamke... Pretpostavljaju da se nikad nećete vratiti, i što se nekih od njih tiče, mogu u to biti i sigurni.
Ipak, nešto kasnije, moj iskreni konobar iz Arsenala iste dagnje na koje je mene upozorio servirao je nekim turistima koji nisu govorili hrvatski.
Što se mene tiče, predložio je lignje na žaru. E, sad, kako bih pobogu mogao vjerovati da su one svježe ako dagnje nisu? Bile su tako slane da ih se nije moglo jesti, a da bih izbjegao bilo kakva osporavanja nakon objave mog izvještaja, kakvih je već bilo, pozvao sam konobara da mu to i kažem. Na moje iznenađenje, pun je razumijevanja. Zna što se dogodilo. “Držimo ih u soli”, kaže. “I pretpostavljam da ih momak u kuhinji nije dobro očistio”. I, na moje iznenađenje, odnosi ih i one se ne pojavljuju na računu. Da bi me udobrovoljio, prijateljski nastrojen konobar nudi “domaći konjak” na račun kuće. Bože, namjera je zasigurno bila dobra, ali ni jedna kap tog pića nije bila domaća...
Metalni okus
Rekao bih: turisti, ako putujete jeftino, ne idite u Arsenal. Isti magični pogled na more dobit ćete nekoliko metara dalje u Lokandi Peskariji, gdje male lignje na žaru (i manje slane) stoje 75 kuna.
Potom sve stavljam na posljednji test. Navečer odlazim u fini restoran Proto i odlučim jesti u velikom stilu... ali riblji pjat kao predjelo je razočaranje. Naplaćuju128 kuna za predjelo u kojem, uz ostalo, dobijete istu bezukusnu hobotnicu. No, boca ohlađene malvazije je dobra i odlučim nastaviti s rižotom s plodovima mora... ali tu od početka osjećam da nešto nije u redu, da u pozadini tog jela vreba metalni okus. Što je to? Pa, naravno, znam: za rižoto koriste industrijske kocke za pileću juhu.
Pa, zaboga, mogli bi napraviti vlastiti temeljac. Vegeta u Protu?! Moj vodič (iz kojeg ne čitam naglas) kaže da su u prošlosti ovdje jeli kraljevi... Očito se magija iz prošlosti nije dugo zadržala u loncima.
Ponovno, kažem im to i ovdje također bez uzrujavanja odnose tanjur, ne stavljaju ga na račun i nude mi bocu vina! Na račun kuće. Aha! Dvaput u jednom danu, to nije jako vjerojatno. Odjednom shvaćam da je moj paravan probijen i moj pravi identitet otkriven. Vrijeme je da odem. Na vršcima prstiju.