Četrdeset dana dugi blitz krig gonzo juriš na Aziju ulazi u posljednju fazu. Tamo negdje daleko iza ostala je prašina Mongolije, japanski vlakovi, korejski hramovi, noćni klubovi Šangaja, odvratno bijelo smeće filipinskih ulica i uspavana Malezija.
Pred pročelnikom se nalazi Singapur, a iza njega i Indonezija, izlaz prema dalekom jugu, prema zemljama klokana i Gandalfa.
Nekako se uspijevam držati s budžetom. Poput kakve reinkarnacije pokojnog Georgea Westa, 95% love trošim na cugu… ostatak spiskam bez veze.
Spavam isključivo u hostelima. Em što noćenje košta deset dolara, em što unutra obitavaju kreature slične meni… em što ionako jako malo spavam. Obično sobu dijelim sa četiri ili šest putnika namjernika, ali u Singapuru sam piknuo spavaonicu sa dvadeset i osam duša.
Stvar je prilično zabava. Po zadatim zakonima sudbine, od dvadeset i osam spavača, obično najglasnije hrče onaj koji spava odmah do tebe. Ali niti to ne smeta puno, odlično sam se snalazio. Jedino što sam čitavo vrijeme imao osjećaj da ponovo služim vojsku. Trzao sam se noću, očekujući pet sati ujutro, kada će ludi zastavnik Vidulin zapovjediti postrojavanje, a ja ću se krmeljav smrzavati na jebovjetrini zvanoj Fižela.
Singapur je oblikom mala, neozbiljna država, skutrena na poluotoku, koji je, ne bi čovjek vjerovao, manji čak i od Slovenije. Ipak, unutra se uguralo skoro pet milja stanovnika, a po tome tuku i nas Hrvate.
Tuku nas i po standardu, i to debelo. Istina, recesija se i ovdje malčice osjeća, ali jebi ga, Ameri već odavno kubure sa budžeti, a ne cvate cveće ni u naše preduzeće… sve u svemu Singapurćanima ide dobro.
Ono što najprije primijetiš kad pružiš noge ovim gradom-državom je čudesna arhitektura. Kinezi su u obližnjem Šangaju napravili gotovo pet stotina metara visok neboder u obliku otvarača za boce. Vidjeli to Singapurćani, pa napravili tri nebodera od pedeset katova i na krov sva tri zdanja parkirali monstruozni betonski brod, pa da vidimo, jelte, čija mama crnu vunu prede.
Niti na Manhattnu, niti bilo gdje drugdje nisam vidio bolje posložene glazure čelika i betona. U jednom od sljedećih pedeset života koji me očekuju želim biti arhitekt na privremenom radu u Singapuru.
Po čemu je grad poznat?
Najprije po shoppingu. Glavna se ulica zove Orchard road, i tu su se smjestili dućani, uglavnom dizajnerski. Ima ih na stotine, ali interesantno, niti jedan ne prodaje cipele veće od broja 43. Već tjednima pokušavam kupiti pošten par cipela, ali Azija nema milosti prema razvaljenim pročelničkim tabanima.
Druga stvar po kojoj je Singapur poznat je cuganje. Špica se nalazi uz rijeku, u četvrti imena Clarke Quay. Tu se svake večeri sjati nekoliko stotina turista, mahom Australaca, pa se opijaju i love ženske. Stvar je vrlo plastična i ja nemam živaca za takvu vrstu problematike. Čudnim slučajem facebook sudbine dočekala me Indijka imena Shammi, pa me utrpala u svoj Mercedes i provozala gradom. Odvela me na kraju u četvrt Little India i nahranila me svim onim ukusnim, ljutim čudima koja se tope u ustima, i koja kasnije peku danima kad odlaziš na ono mjesto.
Oprostio sam se sa Shammi i sa Singapurom i ukrcao se na avion za Jakartu, za koju sam negdje pročitao da je najbolje čuvana tajna svijeta.
Možeš si misliti – dumam si ja – istu su stvar mogli napisati i za Bedekovčinu. Jednom sam čak i popušio sličnu foru, pa sam posjetio bangladešku ambasadu, izvadio vizu i odletio za Dhaku. Dva sam dana pokušavao opaliti barem jednu dobru fotku, ali uzalud vam trud svirači – nemaš što fotkati. Onda sam, trećeg dana, satima pokušavao pronaći birtiju gdje se cuga alkohol. Na kraju su me poslali na vrh nekog nebodera, gdje sam, oko ponoći, zatekao dvadeset muškaraca odjevenih poput Borata, kako cuclaju mlako pivo i plešu ruku visoko podignutih u zrak. Ujutro sam šetao tržnicom, netko me pogodio glavicom kupusa u potiljak, i to je bilo to… odi ti, dečko, lijepo kući… i zaboravi te gluposti o najbolje čuvanim tajnama svijeta…
Ali što je tu je, letim u Jakartu, po novu glavicu kupusa u potiljak. Odsjeo sam u rupi od hostela koja se, igrom slučaja, nalazi u sklopu trgovačkog centra. Tu sam našao novog prijatelja nizozemca s kojim sam neko vrijeme tumarao gradom. Za razliku od Dhake, u Jakarti zaista imaš što fotkati. Jalan Jaksa, National Monument, Old City i čuvena Cafe Batavia, pa onda treća najveća džamija svijeta imena Mesjid Istiqlal. U navedenu će džamiju sljedećeg tjedna kročiti i predsjednik Obama, zdanje je puno CIA-inih informatora poslanih po zadatku ispitivanja terena. Mora da ih je jako zbunila pročelnička kreatura u havajskoj košulji sa luđačkim naočalama sajgonkama na nosu.
Naputovao sam se zemljama trećeg svijeta, ali nikada, čak niti u Indiji nisam vidio toliko klasnih razlika kao ovdje, u Indoneziji. U siromašnim zemljama postoje ljudi koji voze skupocjene limuzine i odlaze u skupe restorane. I u La Pazu, i Caracasu i Salvadoru i Maputu postoje četvrti u kojoj zatekneš skupocjene viletine. Ali stvari su ipak, koliko toliko odvojene. A u Jakarti… iznad deset metara visine, tamo negdje oko trećeg kata, tamo počinje luksuz, plaza na plazi, draguljarnica jedna do druge, otmjeni restorani… a dolje na ulicama, dolje živi sirotinja. Ali ne u centru, ne u nekoliko četvrti, nego u čitavom gradu veličine hrvatskog zagorja, gradu u kojem živi petnaest milijuna duša.
U Moskvi u jedan kadar možeš staviti Mercedes i Moskvića. U Jakarti, gdje god okreneš glavu spaziš autobus na čijem krovu čuči stotinjak nesretnih odrpanaca, a iza njih betonske blokove luksuznih plaza.
Uživao sam u čitavom tom kaosu, ali i dalje nisam mogao razumjeti tvrdnju o najbolje čuvanoj tajni svijeta. A onda mi se predvečer, ponovnim čudom facebook sudbine, javio Miro, kako će se kasnije pokazati – totalni kralj Indonezijskih noći. Po danu radi u hrvatskom veleposlanstvu, po noći ugošćuje pročelnika namjernika.
- Ne razumijem tu priču sa najbolje čuvanom tajnom – rekao sam svojem novom prijatelju, kad smo oko osam navečer kliznuli u bar i naručili prvu turu pića.
- Ništa ne brini – tješio me on – nisam je mogao razumjeti niti ja. Do jutra će ti sve biti jasno.
Prebacivali smo se iz plaze u plazu, od jednog luksuznog bara do drugog. Luksuznog… da, po svemu osim po cijenama, duplo manjim od onih zagrebačkih…
Oko ponoći sam razmišljao kako bi sada bilo idealno vrijeme da se poberem kući. Ali vraga… u priču je ušetao izvjesni Indijac, koji je suludim tempom pijanog Rusa kojeg trese svjetska bol naručivao nove i nove ture pića, usput tumačeći kako je zaljubljen u Plitvička jezera.
Oko dva ujutro sam razmišljao kako je sad zaista vrijeme da odem… ali nisam otišao… niti sam više razmišljao… Sjećam se da smo ušli u klub imena Dragonfly, koji glasi za najbolje i najrazuzdanije mjesto u gradu. Indijac je ponovo mahnuo konobaru, još jedna kocka leda preko jezika i – TRAS!!! To je bilo to, eto me ponovo u apokaliptičnom gonzo svijetu, bez prave ideje o smislu ovog putovanja. Ovo na što sam nalakćen, to je šank, ovo smiješno čudo preko puta mene je razuzdani Indijac, a ove žene koje hodaju mramornom pločom iznad moje glave, tu su valjda nekakve manekenke… trudi se ne zavirivati ispod suknje… a ako već zaviruješ, onda pazi da te ne vide, nikad ne znaš koja je od njih Dragonflyjeva ženska…
Mili Isuse, gnjili valovi paranoje putnika namjernika koji je izgubio tlo pod nogama. Kako je ovo moguće, koje su to čudne sile dozvolile da u ovoj pobožnoj, muslimanskoj zemlji niču ovakva zla mjesta? Bauljam sada po klubu i vidim kako vani sviće. Hvata me stvaralački nagon, pa konobaru maznem olovku i salvete i kreiram gonzo papers….
čuvana tajna… glavica kupusa… Polančecovi reflektori… obavezno javiti lokaciju na Komodo… - pisalo je na salvetama, koje sam drugog jutra pronašao pored hostelskog kreveta.
Teorija o najbolje čuvanoj tajni svijeta postala mi je skroz jasna, jedino što je nisam imao kome ispričati.
S tom sam se spoznajom ukrcao na avion i odletio na Bali, posljednju azijsku stanicu prija odlaska u 'dolje ispod'.
Bali je opće mjesto hrvatske scene novokomponiranih bogataša. Za njega smo svi čuli krajem devedesetih, kad je svaka šuša koja je uzela kakvu pinku, pa iz opanaka uskočila u Gucci, za žute novine izjavljivala kako će odmor provesti na Baliju.
Istina, za pet dana provedenih ovdje nisam sreo niti jednog Hrvata. Ali sam vidio na stotine ruskih tranzicijskih parajlija. Osim njih, otok su okupirali Australci, kojima je Bali relativno blizu. Pijanče po Kuti (najvećem gradu) i nisu mi previše simpatični.
Bali je, generalno, zanimljiv. Viđao sam i ljepša mjesta (što se tiče palma-plaža-sunce kombinacija). Ne može se mjeriti s Maldivima, niti sa Belizeom, niti sa meksičkim Isla Mujeresom… ali generalno je simpatičan.
Ako znaš što je dobro za tebe, onda unajmiš motor, pa se vozikaš od jedne plaže do druge. Obiđeš nekoliko hramova, izbaciš iz sebe sve otrove Jakarte, i nakon nekoliko dana opet si u dobitnoj kombinaciji.
Kute se treba kloniti jer je plastična i nezanimljiva. Prave se stvari nalaze na plaži Geger. Uživaš u plićaku kristalno čistog mora, dok mještani pored tebe iznose alge i svježe ulovljenu ribu. Na jugozapadu otoka smjestila se skrivena plaža Uluwatu, na kojoj dane gube surferi bez ikakvih životnih ambicija osim onih da starost dočekaju jašući krijeste valova.
A ako želiš vidjeti zaista najljepši zalaz sunca na svijetu (tuče čak i Cres, i Beirut i Filipine) odvezeš se nešto sjevernije, do Seminyaka, okreneš se prema zapadu, iščupaš prsten na limenki pive, pa gledaš u crvenu loptu kako radi samoubojstvo bacajući se naglavce ravno u vodu.
Kad malo bolje razmislim, nisu te novokomponirane parajlije niti blesave. Premda, čisto sumnjam da je itko od njih unajmio motor i otkrivao prave čari Balija. Njima na dušu…
Pročelnik sutra leti prema Sydneyu. Iza njega je četrdeset dana Azije, četrdeset dana suludog gonzo ritma, bez odmora i pravog sna. Vrijeme gibanja, vrijeme stjecanja novih prijatelja. Dragi Alex s kojim sam tumarao Mongolijom. Luis, Argentinac iz sibirske dionice. Natalie, moja draga pekinška pratilja. Belgijanac iz Seula, draga draga Indijka Shammi. Nizozemac iz Jakarte i Miro – kralj indonezijskih noći… ne znam gdje su, ne znam što rade, ali nadam se da su dobro…
A ja… ja sam negdje na pola puta, na 95 proputovanih zemalja svijeta… I sve bih ponovo, svaku zemlju, svaki grad, svako lice… svaki dan i minutu, pobjedu i poraz, kišne dane i one kada sam plesao i pjevao… i razočaranja i smijanja s prijateljima, i kad me netko slomio i kad nam je bilo lijepo… i svaku minutu ispočetka, jer život je lijep i moj i samo moj… i samo jedan…
I jedan je sva što mi treba…
Ol rajt
Shale, Bali, AD 2010