Sinoć sam baš pričao na telefon Anđeli o tome kako je sve što mi se događa nekako taman podnošljivo. Svaki dan imam puno izazova, ali taman jedan po jedan. Nikad više toga odjednom. Kad prestane jedan, počne drugi. Taman da ne bude nikad dosadno. Iako sam objektivno u vrlo ekstremnim uvjetima, sve nekako doživljavam lagano, zato jer sam očekivao i spremao se za gore. Očekivao sam i jači vjetar i veće hladnoće i teži teren i veće mentalne izazove… Pa zato ne radim neku dramu od uvjeta u kojima jesam i izazova koji mi se svakodnevno pojavljuju.
Antarktika kao da me čula i zato mi odlučila pokazati i svoju žešću stranu. Probudio me jak vjetar, snIjeg koji leti na sve strane i koji mi je zatrpao predvorje šatora, iznutra. I temperatura -27, odnosno windchill rekordnih -5...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....