Oko nečega se Milazim Salihu, direktor multipleksa Cineplexx Kosovo u Prištini, i Dëfrim F. Puka, njegov šef za marketing i komunikacije, nisu mogli složiti. Salihu je sada već pripadnik starije srednje generacije, sedamdesetih godina studirao je kameru na zagrebačkoj akademiji, profesor mu je bio legendarni Nikola Tanhofer i koristio ga u nekoliko navrata kao model u svojoj knjizi “Filmska fotografija”, poslije se vratio u Prištinu i tamo početkom tisućljeća vodio kino ABC. Ipak, na vrijeme je shvatio da su dvorane sa samo jednim ekranom u tako velikom gradu (300 tisuća stanovnika u užem gradskom području) slijepa ulica, pa je počeo lobirati za gradnju multipleksa i tako je doveo austrijski lanac Cineplexx, koji je ionako već bio prisutan u Zagrebu, Beogradu, Skoplju, Podgorici, na nekoliko lokacija u Sloveniji, pa i Tirani. Smjestili su se na najvišem katu Albi Malla, koji je izgradila moćna obitelj Humolli, tamo je stalo šest dvorana s oko 900 sjedala, što se za početak činilo dovoljnim, no nakon prvih rezultata svima je bilo jasno da je multipleks premalen: ne samo što nema velikog predvorja, poput svih sličnih zdanja, i što su hodnici među pojedinim dvoranama preuski, nego je navala gledatelja tolika da je to postao - u odnosu na broj sjedala - prosječno najposjećeniji kino u regiji.
Salihu nije oduševljen time što se holivudski filmovi igraju pod originalnim engleskim, a ne albanskim naslovima, a i smeta mu što se crtići ne sinkroniziraju na njihov jezik, nego imaju samo albanske podnaslove. Dëfrim F. Puka drukčijeg je mišljenja. 65 posto stanovništva na Kosovu mlađe je od 35 godina i većina njih dobro zna engleski: uostalom, kaže, šestogodišnja mu nećaka bolje govori engleski od njega (a on ga zaista zna izvrsno), mladi se ne skidaju s interneta i društvenih mreža, Facebook, Twitter, Instagram i YouTube njima su svakodnevica, važnija od posla i škole, pa bi holivudski filmovi prevedeni na albanski izazvali samo zabunu. U tu jezičnu zavrzlamu, uostalom, uvjerio sam se i sam. Dok sam se muvao Prištinom, čim bih procijenio da je neka osoba starija od 40 godina, obratio bih joj se na hrvatskom i sve je bilo u redu, no s mlađima je funkcionirao isključivo engleski: govorili su ga svi, pogotovo oni zaposleni u dućanima, restoranima i hotelima.
Problemi na početku
Cineplexx Kosovo suočio se u početku s velikim problemom, softver za rezervaciju ulaznica preko interneta u trenutku otvaranja (kraj studenoga 2016.) nije još bio spreman, pa je posjetitelj morao doći osobno u kino kako bio kupio ulaznicu za taj ili neki drugi dan. Ta se praksa razmjerno dobro uhodala, no bilo je problema kad su na programu bili veliki hitovi kao što je “Pedeset nijansi slobodniji”: taj film zanimao je ponajviše gledateljice, a procjenjuje se da se njih barem tisuću moralo vratiti kući zbog unaprijed rasprodane dvorane. Neki filmovi tukli su rekorde, “Brzi i žestoki 8” ostvario je 27 tisuća gledatelja, i to samo u jednoj dvorani, čime je ostvaren zasigurno najbolji rezultat u regiji. Rekord je i to što se investicija uložena u taj multipleks isplatila za samo 14 mjeseci, što je nevjerojatno brzo kad su ta skupa zdanja u pitanju. Uostalom, 375 tisuća gledatelja u prvoj godini rada prilično je impresivna brojka. Tek za usporedbu, u petak, kad sam posjetio taj multipleks, kroz njega je prošlo 1133 posjetitelja, mnogo više nego u Cineplexxovim dvoranama u Skoplju (455 posjetitelja) ili Tirani (261 posjetitelj).
Šef marketinga i komunikacija Duka postavio je cilj da se Cineplexx Kosovo pozicionira kao brend i agresivno se oslonio na društvene mreže. Na Facebooku imaju 100 tisuća sljedbenika, na Instagramu pola milijuna korisnika prati njihove aktivnosti, a i web stranica multipleksa odlično je posjećena. Za svaki važniji film organizira se posebna kampanja, vrhunac su tzv. eventi na kojima se besplatno dijeli Red Bull, ispod sjedala su nagradni kuponi zahvaljujući kojima možete dobiti besplatan sedmodnevni boravak u Turskoj ili prsten vrijedan 800 eura, a za premijeru “Kralja Arthura: Legende o maču” Guya Ritchieja upriličili su pokusno vađenje Excalibura iz kamene simulacije. Budući da je njihova publika srednje i više klase, koja nije baš siromašna, Cineplexxov marketinški tim bez problema je prodao ulazna vrata u svaku dvoranu kao oglasni prostor proizvoda velikih kompanija. U uskim hodnicima našlo se mjesta za originalne izume posjetitelja (3-D pisač i sl.), ukratko, svi nedostaci multipleksa pretvoreni su u njegovu prednost.
Dolazak modne kuće
Salihu smatra da će se Cineplexx Kosovo, čiji je jedan od dioničara, možda još povećati, gradnja Abli Malla još nije završena, manjka još čitav jedan kompleks u koji će se, između ostalih, smjestiti modna kuća Zara, a to je i prilika da se poveća broj dvorana. Austrijski Cineplexx iznimno je zadovoljan: s obzirom na to da je lani otvorio još jedan multiplex u Banjoj Luci (joint venture s tamošnjim Oskar filmom), sada je pod njegovom kontrolom ukupno 47 tih velikih filmskih prikazivačkih pogona (posjeduje i šest kina sa samo jednim ekranom), kroz koje je prošlo preko 12 milijuna gledatelja. Trenutačno je najjači prikazivač, ne samo u Austriji, nego i na Balkanu, a novih projekata o kojima se pregovara, još je poprilično.
Priština je inače vrlo neobičan grad. Kosovo je postalo republikom 2008. i otad se tamo grozničavo gradilo, čak toliko da ga netko tko tamo nije bio dva desetljeća ne bi prepoznao. Hotel Grand još je na istome mjestu, jednako monumentalno neugledan kao i u vrijeme kada je nastao, a neki su se potpuno preobrazili, poput popularnog hotela Kosovski božuri, koji se sada zove Swiss Diamond, i ugošćava samo elitu. Na novom korzu ima spomenika u socrealističkom stilu, posvećenih borcima koji možda i nisu bili tako važni u borbi za slobodu, postoji i nekoliko decentnih skulptura, no najviše pozornosti plijene nove državne zgrade (jedna od njih je za kosovske akademike), koje baš ne impresioniraju dizajnom. Postoji plan da se sve one presele u posebni dio grada, a centar da se prepusti običnim stanovnicima Prištine, što bi bilo spasonosno, jer se grad ionako doima pretrpano, međutim, postoje i dijelovi Zagreba koji izgledaju još gore.
Korzo i okolni kafići, slastičarne i restorani krcati su mladima, ima i nešto pripadnika starije generacije, ali tu se potvrđuje teza uprave Cineplexxa Kosovo: prevladava prozapadni štih, cure i dečki izgledaju kao da su stigli iz Pariza ili Amsterdama, a islamske nošnje iznimno su rijetke.
Grad Bekima Fehmiua
Salihu me upozorava da je to grad u kojem je dugo živio Bekim Fehmiu, a dio njegove obitelji tamo još uvijek ima kuću. Pokušao je ishoditi kod gradskih vlasti da se ABC kino koje je nekad vodio preimenuje u spomen na veliku glumačku legendu s ovih prostora i definitivno se usmjeri na art repertoar, ali nije naišao na razumijevanje. Doznao sam još nešto. Fehmiuovo samoubojstvo u lipnju 2010. u njegovom beogradskom stanu često je krivo politizirano, da je to bio protest protiv šikaniranja Albanaca na Kosovu, no istina je nešto drukčija. Glumac je pretrpio težak moždani udar, i kad je skupio dovoljno snage, sam se ustrijelio: radije i to nego da vegetira i ovisi o tuđoj pomoći.
U okolici Prištine ima dosta srpskih sela, međunarodna zajednica brine se da ne dođe do novih sukoba, međutim, često ćete tamo zateći natpis “Prodaje se kuća”. Mnogi su se već iselili, a oni drugi čekaju dobru cijenu, koju će teško dobiti, jer bogati Albanci preferiraju kupnju velikih zemljišnih kompleksa, a ne pojedinačnih parcela. Uostalom, na rubu Prištine iznikla su čitava naselja (jedno je upravo nasuprot Albi Malla, a napravila ga je upravo obitelj Humolli), međutim, izgledaju poprilično luksuzno i teško je zamisliti tko si može priuštiti tamo stanovati. Kosovo polje, koje još uvijek podjaruje strasti srpskih nacionalista, izgleda poprilično neugledno, s nizom raštrkanih kuća, u kojima je teško pogoditi tko živi, Srbi ili Albanci: malo toga svjedoči o burnim zbivanjima u protekla dva desetljeća.
Pitaju me zanima li me pogledati Cineplexxov multipleks u Tirani? Zašto ne, u glavnom gradu Albanije nikad nisam bio, a usput se zaustavljamo u Prizrenu, turistički najatraktivnijem gradu na Kosovu, gdje već godinama uspješno funkcionira međunarodno cijenjeni festival dokumentarnog filma Dokufest. Multipleks bi im dobro došao, no tamo je važnije središte grada sa starim kućicama, kafićima i restoranima s nacionalnom ponudom. Za razliku od Prištine, ovdje ima mnogo ljudi u poznoj dobi, dugo ispijaju kavu, drže mjesne obrte i prodavaonice suvenira, njihove su ciljne mušterije stranci, a tu ih zaista ima u izobilju. Sve donekle podsjeća na sarajevsku Baščaršiju, ali u puno većem izdanju, čak i rijeka Prizrenska Bistrica, koja cijepa središte na dva dijela u nekim dijelovima svog toka, sliči Miljacki...
Do Tirane se treba probiti autoputom koji vrluda između visokih brda, za razliku od ravničarskog Kosova, ovdje ste u posve drugoj geografskoj zoni, no kad se nakon dva sata napokon dokopate nizine, ne znate gdje Tirana počinje, a gdje završava, naselja uz cestu protežu se barem nekoliko kilometara. Cineplexx se tamo smjestio u najvećem shopping centru Tirana East Gate (skraćeno TEG), koji je na šest katova podigao najbogatiji Albanac Samir Mane. Centar izgleda impresivno iznutra i izvana, ima dućane s brendovima na kakve nailazite i u Zagrebu, a Cineplexx se smjestio na vrhu sa svojih sedam dvorana i tisuću sjedala. Da je tako napravljen i multipleks u Prištini, svi bi bili zadovoljni, jer je predvorje ovdje vrlo prostrano, uostalom, kao i hodnici između dvorana, oprema je prvorazredna, no tek tu shvatite da lijep izgled nije ujedno i glavni mamac za publiku. Samir Mane je tu spektakularnu zgradu napravio točno na granici sa širim gradskim središtem kako bi plaćao što manje najamnine i poreze, a to se odrazilo i na kino posjet: 2014. Cineplexx je skupio razočaravajućih 120 tisuća posjetitelja, no rad na marketingu i privlačenju publike ipak se isplatio jer su se naredne godine približili brojci od 200 tisuća posjetitelja, a lani su ih imali preko 300 tisuća. Pomoći će im vjerojatno i to što je Dëfrim E. Puka postao savjetnik za društvene mreže u svim Cineplexxovim multipleksima u Istočnoj Europi, a posla će imati na pretek, jer će se na drugom kraju grada uskoro otvoriti još jedna lokacija.
Rita Ora, česta gošća
Zašto ih nema u središtu Tirane? Tamo već postoji Toptani Shopping centar, golemi supermarket na sedam katova, ispod kojih su četiri kata podzemnih garaža. Nisu bili zainteresirani za ugošćavanje multipleksa, a možda je i bolje da nisu: zgrada izvana uopće ne reklamira brendove koji se unutra prodaju, isprva vam se čini da je to nekakav kongresni centar, a ne hrpa dućana koji prodaju sve što vam treba i ne treba. U središtu grada postoji i kino Millenium sa samo jednom dvoranom, lijepo je uređen, ali premalen da prati kinorepertoar kako spada. Nedaleko od njega je gradski trg, golema betonska ploha bez ijednog kafića, tamo se u nedjelju natiskala publika koja je pohrlila na besplatni koncert britanske pop zvijezde Rite Ore. Ona je rođena u Prištini, unuka je poznatog kosovskog redatelja Besima Sahatçiua, no kad je imala jednu godinu, roditelji su joj se odselili u Veliku Britaniju. Stoga je često isticala da o Kosovu i Albaniji zapravo nema pojma, no valjda su je podučili brojni rođaci koji su se doselili za njom. Velike poene stekla je kad je nastupila 2012. - opet besplatno - na koncertu u povodu 100. obljetnice nezavisnosti Albanije, a sad je status superzvijezde iz tih krajeva samo učvrstila.
Odmah do gradskog trga je opera, izgrađena iz mramora, u kojoj je - kažu - repertoar izvrstan, jer Albanci imaju sjajan pjevački pomladak, no često gostuju i proslavljena imena sa svjetskih pozornica, sve odreda albanskog podrijetla. Ipak, kada bih birao objekt koji je na mene ostavio najjači dojam, to je svakako Bunk’Art, također u središtu grada. Dok prolazite autoputom, ne možete ne uočiti da je zemlja pokrivena bunkerima kojima se diktator Enver Hoxha nastojao zaštititi od invazije izvana (Jugoslaveni su mu se činili najopasnijim): uzgred, domaćem stanovništvu jedini prozor u svijet bila je Televizija Crne Gore, zato tako puno starijih Albanaca na ulici razumije što govorite. Ovo je jedan od središnjih bunkera u kojem se možda sam Hoxha namjeravao skloniti u slučaju nuklearnog napada, pa su ga spretni umjetnici krajem 2016. pretvorili u izložbeni prostor. U njemu je elaborirana svojevrsna povijest tajnih službi još od dvadesetih godina, no najzanimljiviji su artefakti iz razdoblja komunizma, uređaji za prisluškivanje i trikovi kojima su se služili vladini špijuni da skupe inkriminirajuće podatke. Da biste došli do tri sobe koje se doimaju nadrealno - u jednoj je prostor za tajnicu, u drugoj vas pregledavaju, a treća je valjda bila namijenjena samom šefu države, jer sadrži krevet i najnužnije predmete za održavanje osobne higijene - treba vam barem sat vremena, a kako tamo baš nema zraka, povremeno se morate odmoriti na improviziranim sjedalima. Iznimno mučno, ali i dragocjeno, iskustvo iz razdoblja kada u Istočnoj Europi nisu ni znali što su to multipleksi i što im sve donosi tranzicija.