Ako se fokusiramo na bitno, onda nema značajne razlike između galilejskog ribara Šimuna i ogulinskog nastavnika Ratka. Dok prvi sada kao sveti Petar čuva ključeve od nebeskog raja, drugi drži one od zemaljskoga, na logičnoj adresi - Ključ 1A. Mjesto se nalazi u Karlovačkoj županiji, negdje na pola puta od Slunja do Ogulina. Pogrešno bi ga bilo smjestiti u Gorski kotar, još je manje u Liku, jer je bliže Kordunu, a opet, kao da ga se nijedna od ovih regija ne želi olako odreći.
Pišemo o mjestu, no zapravo opisujemo trenutak, onaj u kojem će Mrežnica na putu iz Slunja preko 8-metarskog slapa Sastavci naglo zakrenuti udesno pobirući pritom sa sobom Tounjčicu na njezinom putu iz 300-metarske špilje ispod brda Krpel u obližnjem Tounju.
Stručnjaci tvrde da je Tounjčica ponornicama povezana s ogulinskom Zagorskom Mrežnicom, a Ratko nam kaže da putem kupi pritok Rudnicu. Ovoj čaroliji Ratko svjedoči svakodnevno jer se događa na pola metra od njegove mlinice, mjesta gdje spava i sniva, ovisno o dobu dana.
Objekt je kupio 2003. godine, kasnije i okolna zemljišta na kojem je izgradio čitav jedan etno park i kamp robinzonskog turizma te ga nazvao Slap. U etno kući prikupio je starina kojima može vjerno dočarati život ovoga kraja u prošlosti, jednako tako i s obližnjim ambarom. Ima dvije kolibe u kojim nudi smještaj zatvorenog tipa (plus u potkrovlju ambara) i livadu kraj rijeke namijenjenu šatorima.
Putnik će dobiti i hrpu prekrasnih Ratkovih životnih priča o slapovima i mlinicama, vožnju lađama, splavarenje, rafting i kanu izlete, obilazak Šušnjarevog slapa, najvišeg na Mrežnici, te šetnju do ostataka staroga grada Ključa iz 15. stoljeća.
Za koji tjedan će biti točno 10 godina kako Ratko sebe i sve što ima nudi gostima doslovno za šaku kuna te je pionir robinzonskog turizma na širem karlovačkom području, a možda i dalje u kontinentalnom dijelu Republike Hrvatske.
No, nije do njega lako doći, kako 5-kilometarskim makadamom do kojega vas vodi cesta kojom nikad prije niste prošli, tako ni modernim komunikacijskim pomagalima - telefona nema, za mobitel nema signala, a na mail odgovara kada se do njega probije.
Tehnički uređaji su na vrhu brda, obiđe ih jednom dnevno, pa onda odgovori na ono što je u međuvremenu pristiglo. No Ratko potpuno namjerno i naoko neobjašnjivo za svoj kamp nikad nigdje nije imao reklamu, nije napravio web stranicu, nije otvorio Facebook profil, a o Instagramu da i ne govorimo.
Baš čudno, bavi se turizmom, a ne želi da se za njega zna?! Nije baš tako, ali nije daleko od istine. Zadovoljan je s ovih petstotinjak gostiju iz Češke, Mađarske, Poljske, Francuske koji su za njega čuli jedni od drugih, pa zato navrate.
Znaju za njega, dakako, i brojni domaći pustolovi, ljubitelji prirode, gorski spašavatelji, kajakaši koje spusti Mrežnica i sva trojica stanovnika u selu na brdu iznad, od kojih su Đurađ i Nikola 92-godišnjaci. Nekim čudom do njega se još nisu probili ni političari ni turistički djelatnici, čak ni oni s lokalne razine.
Nije da Ratko previše žali, ali šteta zbog njih, u ovoj ljepoti mogli su si priskrbiti vrlo dobar marketing. Evo, sada će za sve ovo doznati i šira publika, odnosno čitatelji Jutarnjeg lista, jer smo mi prvi novinari s kojima je Ratko odlučio podijeliti svoju životnu i poslovnu priču. Sjedimo u debeloj hladovini naslonjenoj na mlinicu, pa se moramo nadglasavati sa šumom najvećega slapa s ovog čarobnog ušća.
- Je li vam ikad dosadilo ovo šuštanje - pitamo nastavnika Ratka?
- Odrastao sam uz Zagorsku Mrežnicu u Oštarijama, kuća nam je bila tik uz rijeku, u mene je takav šum urođen. Do problema može doći jedino kada ga ne čujem - odgovara on.
Otac Milan mu je bio istaknuti ogulinski antifašist tijekom Drugog svjetskog rata, a on, izuzmemo li dvije godine predavanja hrvatskog jezika na školi u Hrvatskom zagorju, dobar dio mladosti je proveo kao djelatnik u lokalnoj ogulinskoj upravi, sve do Domovinskog rata u koji se uključio kao časnik i kao dragovoljac, da bi se potom vratio u školske klupe.
Iako je mlinicu i imanje kupio prije petnaestak godina, u taj se kraj zaljubio prije više od pola stoljeća, jer je još kao dječak s ocem ovdje dolazio u ribolov. Kupnja imanja za njega je zapravo bio lijek za strašnu obiteljsku tragediju u kojoj je izgubio jednoga od dvojice sinova.
- Meni je nakon toga trebao mir i krenuo sam tragom djetinjstva, tražeći mjesta i mlinove na kojima sam bio kao dječak. Došao sam ovdje, područje je još bilo minski sumnjivo i zaraslo u džunglu. Zato sam zamolio jednog lokalnog čovjeka da me provede kroz minsko polje. Vjerovao sam mu, iako je bio izgubio jednu nogu ranije jer je stao na minu zaostalu u ratu.
U svakom slučaju, kada sam sve to vidio, i u tome mlinicu koja je iziskivala potpunu rekonstrukciju, kazao sam - to je to, ovdje želim biti. Onda sam to pokazao supruzi Elizabeti. Kada je sve to vidjela, ona je pomislila da sam prolupao, da sam dobio ratni PTSP i da mi nema pomoći - prisjeća se Ratko.
Prvo je krenuo u potragu za vlasnicima kojih više nije bio u Hrvatskoj. Mještani su mu rekli da je mlinom upravljao Mihajlo Vidović - Mile zvani Zmaj. Ratko je uspio doći do njegova sina nasljednika i dogovoriti kupoprodaju, a potom je uz pomoć stručnjaka krenuo u razminiravanje, odnosno pregled terena. Ispostavilo se da taj dio ipak nije bio pod minama, pa je mogao krenuti s krčenjem, čišćenjem i uređenjem.
- Prisjetio sam se bio priča iz mladosti o tom čovjeku Zmaju, koji je bio nadljudske snage, nosio je gredu od 12 metara sam na ramenu, spuštao se u vrtače sjekao drva i sam ih vukao van. No, bio je silno dobre duše.
Tako su jednom pekli rakiju u selu Mrežnica, na drugoj obali. U društvu je bio jedan učitelj Joža iz Male Kose. Jako su se napili, toliko da je Joža uzeo škare s kojima se striže ovčja vune i odrezao Zmaju jedan brk. Svi stali i čekali što će biti, no Zmaj nije burno reagirao. Štoviše, zamolio je Jožu da mu odreže i drugi brk - prepričava nam Ratko anegdotu.
S obzirom na to koliko je Zmaj obilježio mlinicu, ali i čitav kraj dok je njime upravljao, Ratko je zamolio njegove unuke da mu ustupe jednu djedovu fotografiju koja je potom zauzela važno mjesto u mlinu. Uživanje u ovom komadiću prekrasne prirode za Ratka nije značilo samo gledanje i slušanje slapova, već je stalno nešto radio. đ
Često je imao društvo, jer bi navraćali zaljubljenici u prirodu, ali samo oni koji bi došli rijekom, kajakaši i kanuisti, jer mjesnim putem mogao je doći samo netko tko bi zalutao, ignorirajući putem brojne table s upozorenjem za mine. Takvih je uistinu bilo malo. Ratko bi ih rado primao, počastio, pa ih otpratio dalje rijekom. S vremenom se saživio s prostorom, a upoznao je i njegove druge stanovnike.
Znao je kuda idu divlje svinje, gdje prolazi srneća divljač, kako žive vidre, gdje točno ima kornjače, a gdje najviše vole biti žabe te je tako postao dobar vodič predstavnicima raznih udruga i ekologa i pomagao im u proučavanju flore i faune. "Zahvaljujući" minama, ovaj je kraj godinama bio netaknut i očuvan, vrvio je životom te je postao prava meka ljubiteljima prirode.
- Jednom sam tako kosio na obali. Odjednom doplovi 15 kanuista, a jedan od njih poviče: Ovo je moja zemlja. Po naglasku vidim da nije naš, ali razumije hrvatski. Ja sam im poželio dobrodošlicu na imanje Ivčević. On je odgovorio: 'Ovo je sada moj dom'. Tada sam shvatio da se radi o skupini Čeha, a taj jedan od njih se upravo bio zaljubio u to što je vidio.
U skupini je bio čovjek koji se zove Robert Kazik, koji je na Mrežnicu dolazio i prije rata, pa je dobro poznavao teren i njegove ljepote. On me tako upitao zašto se ne bih bavio turizmom. Zaintrigiralo me to, ali nisam puno dalje odmakao jer ni ja ni članovi moje obitelji nemamo neku turističku "naobrazbu", pa nam je sve to bilo daleko. Prošlo je još nekoliko godina, a takvih putnika bivalo je sve više.
Oni bi došli, ja bih ih počastio, neki bi čak i prespavali pa otišli dalje. Onda sam shvatio da ovo jest turistički potencijal, ali nisam htio previše zadirati u prirodu te se odlučio da ovo bude neka robinzonska grana turizma, pa nek dođu samo oni koji vole prirodu - priča nam Ratko.
Ipak, nije dozvolio da pustolovi odu a da im ne prezentira i ljepotu života kojim je ovaj kraj vrvio, nudi im i razgledavanje etno cjeline koju je u međuvremenu izgradio.
- Sve to se može razgledavati za 10 kuna, koliko košta jedan sat, ili 20, koliko naplaćujem dulji boravak. U cijeni je piće dobrodošlice. Noćiti se može u dvije kolibe i ambaru te u kampu u šatorima ili pod vedrim nebom, po želji. Ujutro kada se probudimo, goste nalazim posvuda, na klupama, ispod klupa, uz rijeku, kod ognjišta, u lađi. Rekao bi čovjek da su se noć prije svi ponapijali, ali nije tako, već si svatko pronađe neki svoj savršeni kutak - priča nam Ratko, dodajući da ih je više od 90 posto stranaca.
Cijene smještaja gotovo su simbolične, noćenje u kolibama košta 79 kuna, a na otvorenom 43 kuna te su u tim cijenama uključene i turističke boravišne pristojbe. Godišnje nema više od 500 gostiju, ali više ih ne želi.
- Ne idem na masovnost, jer je ne želim, a i ne bi mogli sami sve to raditi. Tu smo uglavnom Elizabeta i ja, kad stignu dođu sin Milan i snaha Marina, a ponekad pomognu i sami gosti. Zato se nikada nigdje nismo oglasili niti smo imali potrebe. Mojim prijateljima nikako nije jasno odakle mi svi ti gosti. A ja kažem ovako: ne trebam ja tražiti njih, jer oni nađu mene. Oni koji dođu prepoznaju ovu ljepotu i našu dobrotu, a dalje sve ide usmenom predajom. Pa kakve mi više reference trebaju od tih? - pita se Ratko.
No, gosti, kako rekosmo, uz sve to dobivaju i Ratkove priče. U jednoj zakrpanoj kanti zanitanoj aluminijem krije se priča o oborenom njemačkom avionu. Jedan je mještanin od materijala trupa zrakoplova pravio razne predmeta koji bi završili u svakodnevnoj uporabi. Kod Ratka je tako završila kanta čije je dno zakrpano upravo dijelovima zrakoplova. Njemačkim gostima je zanimljiva ta priča, a za talijanske ima onu o kutiji u kojoj su talijanski vojnici tijekom Drugog svjetskog rata držali municiju.
- Moj sin ju je nabavio na jednom imanju gdje se pospremao stari tavan. Kada se otvori, na unutrašnjosti je na jednoj strani ucrtana crkva u Trošmariji, a na drugoj je popis vojnika te broj streljiva koliko je zadužio svaki od njih. Značio, bio je tu na položaju i zapisao neke osnovne podatke te nacrtao crkvu - priča nam ovaj umirovljeni nastavnik hrvatskoj jezika.
Ljubiteljima povijesti pričat će priču o ostacima frankopanskog starog grada Ključ od kojega se tek naziru ostaci. No, s njega se u pogledu na ovaj prekrasni kanjon uživalo još od 1495. godine. Do njega se može doći jer je Ratko kozju stazu pretvorio u pješačku, pa se u istom tom pogledu može uživati i danas. Volio bi Ratko kada bi to bila jedna poučna botanička staza s obzirom na bogatstvo flore koja se tamo nalazi, no za takve projekte trebala bi potpora šire društvene zajednice i lokalne uprave.
Zaziva proglašenje Mrežnice parkom prirode, o čemu se već godinama govori, a sve kako bi se na neki način regulirala zaštita prekrasne rijeke, čija je eksploatacija u današnjim danima uzela veliki mah. Ne samo turističke. Na obližnjem Šušnjarovom slapu, najljepšem i najvećem na Mrežnici, niknula je mini hidroelektrana.
- Nekad sam tamo vodio goste i upoznavao ih s posebnom vegetacijom koju rijetko gdje još mogu vidjeti. Što ću ih tamo sada voditi, da gledaju kako je izrezana sedra i zabetoniran dio slapa na kojemu je iznikla centrala? U početku se to propitivalo, javnost se digla na noge, poslije je sve utihnulo i kao da se ništa nije dogodilo - priča Ratko.
Šteta je što ovaj samozatajni čovjek drži ključeve samo jednog komadića ove rajske ljepote, ali u tome je sreća, kako njegova, tako i te prirode, jer će barem u tom dijelu sasvim sigurno još dugo ostati netaknuta.