Na Zemlji postoji 14 vrhova viših od 8000 metara. Sestre Bostjančić zabole su hrvatsku zastavu već u dva. Nakon Mount Everesta samo im je nebo granica.
Počeci jedne od najljepših priča hrvatskog aplinizma sežu u 1996. godinu. Dvije školske prijateljice, Nataša i Sanela, na tomboli su osvojile besplatni tečaj u riječkoj Alpinističkoj školi. Sa sobom su povele i treću, tada 18-godišnju Dariju Bostjančić. Pala je ljubav na prvi pogled i Darija je u alpinizam povukla i dvije godine mlađu sestru Iris. Na vrh svijeta popele su se 13 godina kasnije. Tako bi mogao glasiti sažetak alpinističkog puta nacionalnih junakinja koje su u utorak osvojile Mount Everest.
Mamino mišljenje
Dok čekamo da se mlade žene spuste s krova svijeta i vrate svojim domovima, razgovarali smo s njima najbližim osobama - mamom Đurđom, Irisinim dečkom Ivanom i Darijinim dečkom Elvirom. Oni su nam polako otkrivali alpinističke početke, ljubav prema uspinjanju, ali i brojne druge detalje iz njihovih života. Elvir, inače instruktor penjanja, na svoju današnju djevojku, kaže, bacio je oko 1997. godine kada se već u potpunosti zagrijala za taj sport, baš kao i mlađa sestra.
- Prve je godine nisam primijetio jer sam bio potpuno zaokupljen penjanjem i ništa me drugo nije zanimalo - šali se Sulić, ekspert u takozvanom rock climbingu (“čisto” penjanje po stijenama), posve druge discipline od one kojom se bavi Darija.
- U penjanju ima više pravaca, a ja nemam genetske predispozicije za uspone poput ovog na Everest. Za to ili jesi ili nisi. Darija je otkrila da jest i vrlo je uspješna u tome - govori Elvir koji je cijelo vrijeme u kontaktu sa svojom djevojkom.
Dok razgovaramo, sestre se spuštaju s vrha prema visinskom logoru 1, a sutra bi se trebale vratiti u bazu. Silazak je, kako kažu iskusni planinari, 50 posto posla. No, Sulić nije zabrinut.
- Budući da sam s Darijom i Iris prošao sam puno toga, znam da su sposobne i spretne i nije me strah - govori riječki penjač.
Dame imaju prednost
Na ekspedicije često odlaze zajedno, no kad za to nema dovoljno novca, Elvir prednost daje Dariji.
Presudan trenutak u njihovim životima bio je uspon na Aconcaguu (6974 metra), najviši vrh Argentine i Amerike. Elvir je tamo otkrio da nije genetski predodređen za tolike visine, a Darija je shvatila da joj visina nije nikakav problem.
Sestre su članovi prve hrvatske ženske alpinističke ekspedicije kojoj su mediji dali puno pozornosti. Sam vrh Cho Oyu (8201 metara) uspjele su osvojiti upravo sestre Bostjančić. Dobili smo prave sportske zvijezde, koje će se dvije godine kasnije popeti još više.
Darija Bostjančić zaposlena je kao medicinska sestra u opatijskoj Thalassotherapiji, a uz posao u Zagrebu studira kineziologiju. Na njezinu radnome mjestu imaju puno razumijevanja za ljubav prema alpinizmu. Tako je za ovu ekspediciju iskoristila polovicu budućega godišnjeg, a uoči odlaska u Nepal “natukla” je dodatnih smjena kako bi imala što više slobodnih dana.
- Za alpinizam su potrebni velika ljubav, upornost, fizička predispozicija i puno, puno rada i odricanja. Darija se za Mount Everest pripremala godinu dana, gotovo svakodnevno. Prije puta u Nepal odlazila je četiri mjeseca u teretanu, gdje je tri puta tjedno radila s kondicijskom trenericom Tanjom Petković. Tu su još i odlasci na planine s cijelom ekipom - priča Sulić.
Darija je zajedno s Elvirom i redoviti sudionik pustolovnih i treking utrka u Hrvatskoj i inozemstvu. Prva mjesta osvajala je u Paklenici, na Terra Incogniti, Cro Challengeu u Dubrovniku, Imo Adventureu, Učka Mountain Treku, Lučkoj zanki, na Risnjaku i na Velikom ljubljanskom trekingu. Kako kaže Sulić, pola godišnjeg još je sačuvala za odlazak na Svjetsko prvenstvo u pustolovnim utrkama u Portugalu.
Đurđa Bostjančić, Darijina i Irisina mama, u ovom povijesnom trenutku za hrvatski alpinizam želi jedino čuti glas svojih kćeri.
Glas sa svemirskih visina
Već po tonu njihova glasa prepoznaje što se s njima tamo na “svemirskim visinama” događa. Taj poziv očekuje dok strpljivo s pacijentima radi posao medicinske sestre u opatijskoj Thalassotherpiji i pokušava nam u što kraćim crtama sažeti odgovor na pitanje - odakle strast Iris i Darije prema visinama i ekstremnim sportovima.
- Darija je kao mala imala jake alergije na kućnu prašinu pa smo se trudili boraviti što više na svježem zraku. Cijela obitelj, dakako i dvije godine mlađa Iris, stalno je bila u prirodi, na izletima. I eto, od te alergije one su stigle do vrha svijeta. Jako su povezane, osjećaju jedna drugu, a to nije promijenio niti odlazak Iris na studij geologije u Zagreb. Znala sam da zajedno žele do cilja i sretna sam što im se ta želja ispunila - ganuto govori ponosna majka.
Već u osnovnoškolskim danima djevojke odrasle u Matuljima podno Učke, postale su izviđačice. U svemu su imale punu podršku roditelja, pa čak i za opasne izazove.
- Znam da s Mount Everestom one neće stati, niti u jednom trenutku nisam im rekla: ‘Cure, dosta je bilo, nemojte više’. Vjerojatno se već okreću za nekim novim vrhovima, a ja i otac u međuvremenu smo savladali sva čuda tehnike samo da ih možemo pratiti. Zahvalna sam Bogu na satelitskim telefonima. Baš smo prošle nedjelje bili na jednom izletu kada mi je zazvonio mobitel, a s druge strane bila je Iris. Koje li sreće. Pogotovo nakon vijesti o lavinama - kaže mama Đurđa Bostjančić.
Do sljedećeg poziva prate informacije preko interneta, u vezi su s ljudima iz Planinarskog saveza, no najveća su im podrška Elvir i Ivan, dečki njihovih kćeri. Obje djevojke već godinama ne žive u roditeljskom domu. Darija je s majkom svakodnevno, skupa rade u Thalassotherapiji.
- Dok ja poslije smjene dođem do kuće, Darija otrči do Učke i nazad. Osim alpinizmom, bavi se i veslanjem, biciklizmom, orijentacijskim trčanjem. Iris, pak, svako jutro prije posla u Agenciji za zaštitu okoliša otrči na Sljeme. Njezin je izbor sportova ipak malo sužen, samo penjanje po suhim stijenama i ledenjacima - uz smijeh priča mama Đurđa, koja se nada da će obje, kao i dosad, imati podršku svojih šefova jer one ipak žive samo od plaće koju zarade. Vidite, kaže Đurđa, kakva su vremena, koliko ljudi ostaje bez posla. Obje su cure omiljene u svojim radnim sredinama, veoma su skromne, otvorene i jako zrele. Upravo zahvaljujući tom svom sportskom životu i ekstremnim izazovima, za koje su sjajno fizički i mentalno pripremljene.
Ivan se penje zbog Iris
Još jedna osoba koja je s grčem u želucu iščekivala informaciju o dolasku djevojaka na vrh bio je Ivan Kapović, Irisin dečko. Iako je grč popustio onog trenutka kada je napokon stigla vijest da su sestre žive i zdrave došle na svoje odredište, uskoro ga je ponovno počeo stezati. Iris i Darija krenule su natrag, a to je često i mnogo opasnije od samog penjanja na vrh.
- Jedina stvar koju sam osjetio kada mi je Elvir javio da su stigle bilo je neopisivo olakšanje, jer u tom trenutku nismo ni znali da su krenule iz baze, a kamoli da su stigle na vrh. I sada je strah tu jer u alpinizmu je povratak opasniji. Tehnički nije manje zahtjevno, a i popušta koncentracija zbog umora i euforije - otkriva Kapović.
Priznaje, penjanjem se aktivno počeo baviti isključivo zbog Iris, s kojom je u vezi tri godine. Par se upoznao 1998. godine, a dvije godine kasnije u HPD-u Zagreb položili su ispit za alpinista pripravnika u Paklenici.
- Ono što većina najviše iščekuje je njihov prelazak ledenog slapa pred bazom. On je zaista opasan, a nedavno su tamo bile i dvije velike lavine koje su odnijele žrtve - kaže.
Njihov povratak u bazu očekuje se tijekom današnjeg dana. Ivan pretpostavlja da će sestre krenuti ujutro te da bi se s ostatkom svoje ekipe trebale susresti poslijepodne.
I dok se čestitari javljaju iz svih krajeva zemlje i svijeta, Iris, siguran je Kapović, svoj uspjeh ne smatra posebno velikim ni važnim.
- Mene oduševljava njezina simpatičnost i jednostavnost. Ona to ne doživljava kao neki značajan uspjeh, nego kao veliki gušt. Mislim da je otprilike rekla: ‘Joj, baš fora da nam je to uspjelo!’ Dok ih slušate kako pričaju, steknete dojam da ništa od toga nije teško. One su u ovo krenule bez ikakvih očekivanja, jednostavno su htjele pokušati napraviti nešto što iznimno vole i u čemu uživaju. A jedina stvar koja je bila važna u cijeloj priči je da to naprave zajedno: da nisu išle obje, ne bi išla nijedna - otkriva Ivan, ističući važnost cijele ekipe koja je sudjelovala u ekspediciji. Iako se nisu svi popeli na vrh, svi su, kaže, kvalitetno napravili svoj dio posla, što je djevojkama omogućilo da se popnu do cilja.
A što će Iris kada se vrati u Hrvatsku?
- Mislim da će najprije otići kod roditelja u Rijeku. Nakon Monta planirala je malo uživati, ne u slavi, nego u životu. Ovo je bilo naporno razdoblje i trebat će joj dobar odmor da se potpuno opusti - smatra Ivan.
Luka Benčić, Nevenka Horvat/EPEHA, Vanja Došen