Ana Rumiha (31) i Igor Dorotić (41) odabrali su život na četiri kotača. Ljubitelji dinamičnog odmora, putovanja, ali i zahtjevnih pustolovnih utrka ne žive, naime, u stanu, iako je njihov putujući dom funkcionalan upravo poput kakve omanje garsonijere.
To je automobil kuća, opremljen kuhinjom s hladnjakom te štednjakom s tri ringa, kupaonicom s tušem, mobilnim internetom, čak dva bračna kreveta te još jednim na rastezanje, a tu je i dnevni boravak. Kuha se i grije na plin, a njime se zagrijava i voda za tuširanje. Njih dvoje primaju i goste, a reći će kako šest ljudi može živjeti i putovati u ovakvom kamperu bez mnogo problema, posebice ako razumiju prostor, treba li reći i ljude.
Solarni panel
Na krovu njihova kampera stoji solarni panel, a u stražnjem dijelu nalazi se i “garaža”, dovoljno prostrana da u nju stanu bicikli koji su im nezaobilazna pratnja na utrkama i na odmoru.
Nije li to, zapravo, sve što ima i jedna kuća?
Razlika je u tome što njihova ima i kotače pa Ana i Igor žive kako im se i gdje prohtije. Bez stalne adrese su slobodni, kažu, a na ovaj su način započeli živjeti prije godinu i pol. Igor je, uzgred rečeno, napustio stalni menadžerski posao u Istri, gdje je radio u jednoj vinariji. Živio je u vili, putovao službenim automobilom, a s obzirom na to da se odavno bavi pustolovnim utrkama, ne čudi da je u njemu tinjalo. Sve do dana kada je otišao na specijalizirani portal (mobile.de) za prodaju rabljenih kampera s idejom kako će si jedan nabaviti. Anu nije trebalo dugo nagovarati. Danas svoju zagrebačku kuću rentaju te žive na cesti s ljubimcem Zvončijem.
“Htjeli smo nabaviti jedan funkcionalan i očuvan kamper u rasponu cijene 22 - 25 tisuća eura. U tom se rangu može naći dobar kamper, star jedno 10 - 15 godina. Većina oglasa na tom portalu je bila iz sjeverne Njemačke, tamo stvarno vole kampere. Bilo ih je puno i u Italiji, ali generalno, Talijani ne održavaju kampere kao Nijemci. Na kraju smo naletjeli na jedan oglas iz Mađarske, jezero Balaton. Svidio nam se oglas jer je bio dosta osoban, što znači da su ovi ljudi voljeli svoj kamper te ga održavali. Uz malo cjenkanja, dobili smo ga za 18.000 eura. Kamper je bio u odličnom stanju, takav je u Njemačkoj vrijedi barem pet tisuća eura više”, započinje priču Igor, inače i jedan od rijetkih međunarodnih sudaca zahtjevnih pustolovnih utrka koje mogu uključivati treking, biciklizam, veslanje u kajaku, streljaštvo, jahanje te orijentaciju. Jednu takvu utrku će u sklopu Svjetskog kupa organizirati i krajem ljeta u Zadru. Radi se o prvom takvom projektu u Hrvatskoj, na kojem će nastupiti neki od najboljih međunarodnih pustolovnih timova, a Igor i Ana, koji inače zajedno nastupaju na ovakvim utrkama. Međutim, vratimo se na to kako su stanovanje zamijenili kamperom.
Oaza privatnosti
Njihov je dom na kotačima 2005. godište, model Superbrig. Kada su ga nabavili, imao je prijeđenih 180.000 kilometara. Unutra je mašina Forda Transita, a troši oko 12 i pol litara. Ana i Igor govore kako je pri kupnji kampera najvažnije paziti u kakvom je stanju krov te prozori. Popravci su, vele, poprilično skupi jer je ponekad teško doći do originalnih dijelova.
Solarni panel na krov su instalirali sami. On skuplja energiju, a putem transformatora koji su također dodali sami u vozilo pretvara je iz 12 V u 220 V, tako da struje u njihovu domu na kotačima ne nedostaje. Voda se nalazi u velikom spremniku ispod “dnevne sobe” u kamperu, stane 120 litara. Spremnik se jednostavno puni šlaufom izvana, a Ana i Igor tvrde kako se na njegovo punjenje potroši tek nekoliko kuna vode koja, ako je čovjek oprezan s njom, može dostajati danima. Uz dovoljno opreza četiri dana mogu prati posuđe i tuširati se.
Što izdvajaju kao najveće prednosti ovakvog života, upitam.
“Mi stalno nekamo idemo i s kamperom manje gubimo vrijeme kada smo na lokaciji jer ne moramo tražiti smještaj, a ovo je i puno jeftinije. Recimo, nedavno smo proveli pedesetak dana u Portugalu surfajući i putujući uokolo, a potrošili smo zajedno na benzin, hranu i život oko 1500 eura. Dakle, manje nego što troše ljudi u Zagrebu u istom tom periodu”, odgovara Igor, a Ana se nadoveže kako je taj kamper, zapravo, njihova oaza privatnosti gdjegod se zateknu, upravo zato što ima vrata - kao i svaki pravi dom.
“Možeš me parkirati usred shopping centra. Ako imam kamper, imam privatnost”, govori Ana te dodaje kako joj je najdraža stvar oko kampera činjenica da sama i u svakome trenutku može izabrati kako će joj izgledati dvorište.
“Tako smo se nedavno parkirali negdje na Velebitu te odlučili tamo ostati koji dan, tek tako, jer nam je došlo”, ističe.
Ana i Igor su najdulje na putu bili dva mjeseca u komadu, a najveći problem ovakvog života je, kažu, pranje odjeće. Iako ni to nije neka nepremostiva prepreka, jer je većina kampova po Europi opremljena mašinama za pranje odjeće.
“Također, ne možeš stati bilo gdje, moraš se držati inkognito jer u nekim državama Europe vole pisati kazne i, naravno, nije svugdje dozvoljeno živjeti u kamperu. U Hrvatskoj, recimo, možeš parkirati na 13 sati, no ne smiješ izvaditi stolce jer te odmah optuže za kampiranje, a ovako možeš reći da si se morao odmoriti tijekom vožnje. U Španjolskoj i Portugalu je baš super po tom pitanju, nitko ne mari previše, dok smo se u Italiji i Francuskoj već osjećali manje dobrodošli. U Hrvatskoj nismo do sada imali problema, ali znamo da neki kamperi jesu. Austrija je također rigoroznija, no uvijek se možeš sakriti, a za to nam odlično služi jedna aplikacija”, pojašnjava Igor.
Aplikacija za parking
Park4Night je aplikacija za mobitel putem koje ljubitelji života u kamperu dijele informacije o najboljim mjestima za prenoćiti s kamperom po Europi i svijetu. Nudi informacije o tome što je u blizini, koliko ima do prve javne vode, a koliko do restorana ili mašine za pranje robe. Lokacije su opremljene i fotografijama mjesta za kamp, a korisnici ocjenjuju lokaciju. Tako je tehnologija i u ovom slučaju pretekla komunalce i birokrate, sasvim sigurno ne na zadovoljstvo hotelijera, iznajmljivača apartmana i državnih kasa.
“Poanta je u tome da mi ne ljetujemo nigdje, nego doslovno parkiramo kamper i u prirodi smo cijeli dan te navečer samo želimo prespavati. Nama je besmisleno ići u kampove. Zato nemamo stol ni stolice i zato si uzimam za pravo prespavati na lokaciji koju istražujemo ili gdje već idemo u prirodu”, kažu.
Zanimalo me još ponešto o zajednici kampera, postoji li neki kodeks, kako to izgleda na cesti?
“Gle, kamperima se služe uglavnom umirovljenici. Tu i tamo sretnemo neke mlađe ljude poput nas, a ako si u kamperu i ususret ti dolazi kamper, uvijek si mahnete, kao motoristi”, pojašnjava Ana, nekadašnja hrvatska snowboarding reprezentativka. “Neki ljudi jednostavno imaju presterilne kriterije u životu i previše nepotrebnih briga, previše četvornih metara životnog prostora umjesto da izađu van. To je okej, ali mi nismo takvi ljudi. Moja najveća briga jest gdje ću kupiti voće te gdje da parkiram bicikl a da mi ga ne ukradu. Kužiš? Zato ja mogu živjeti u kamperu i biti sretna. Budim se na ludim mjestima, nemam rutine i ne znam što je sljedeće”, završava Ana, napominjući kako ona i Igor poštuju prirodu te nikada ne ostavljaju tragove za sobom.
“A koja je vaša iduća adresa?” upitam. “Slovenija. Ostajemo tamo nekoliko dana, a zatim... gdje nas put odvede!”