ZAGREB - Odlučno i hrabro uzela je u ruke gomilu znanstvenih knjiga i enciklopedija i krenula fakultetskim hodnikom prema nastavnoj dvorani. Bilo je u tim knjigama sigurno 15 kilograma, no težina tih knjiga njoj je danas poput perja, ona je minorna u usporedbi s teretom koji je ponijela prije devet godina.
Ružica Živković iz Županje imala je 15 godina kada je morala napustiti roditeljski dom i početi novi život u udomiteljskoj obitelji. Događalo joj se to u najgorem trenutku za jednog tinejdžera, kada brojni od njih donose i neke sudbinske odluke, ne znajući u tom trenutku da time sebi određuju budućnost.
Savršenstvo i ravnoteža
Tog je ljeta s odličnim uspjehom završila osnovnu školu i planirala je svoje ljeto iz snova, druženja s prijateljima, kupanja na Savi, šetnje gradom... No, tih je dana kulminirala loša situacija u njezinoj obitelji i Ružica je zbog nasilja u obitelji kojemu je bila izložena odlukom Centra za socijalnu skrb morala napustiti kuću i smjestiti se u udomiteljskoj obitelji. - Iako sam ostala u istome gradu, osjećala sam se kao stranac, iako su me udomitelji odlično primili i sve vrijeme bili uz mene, na čemu sam im zahvalna. Shvatila sam da moram svoj život uzeti u svoje ruke i iskoristiti tu situaciju kao svoj novi početak, svu energiju usmjeriti na učenje, jer je to bilo jedino što sam imala - priča nam danas 23-godišnja odlična studentica iznimno zahtjevnog znanstvenog studija Biologije na osječkom Sveučilištu.
Ružica je danas na završnoj, petoj, godini ovog studija s prosjekom ocjena 4,5 i pet ispita do diplome.
U biologiju se zaljubila još u osnovnoj školi. - Fasciniralo me kako stvari u prirodi funkcioniraju na savršen način, kako je sve u ravnoteži - kaže danas mlada djevojka koja je u doba kada se zaljubila u biologiju imala sve samo ne životno savršenstvo i ravnotežu.
Opet šok: Prva ispod crte
- Htjela sam upisati Komercijalnu školu, jer sam bila svjesna svoje životne situacije, znala sam da neću imati mogućnosti za daljnje školovanje i upisivanje fakulteta. No, iako sam imala dovoljno bodova, na kraju sam u Komercijalnoj školi završila kao prva ispod crte, a crta se više nije pomicala. Mislila sam da se život opet grubo igra sa mnom, no danas znam da je to bio dar za mene, jer jedina škola u koju sam se nakon svega mogla upisati, a da je zadovoljavala moje ambicije bila je gimnazija - kaže Ružica.
Mjesto puno predrasuda
- Tada sam shvatila i da moram još više zapeti i još više učiti, jer sa završenom gimnazijom, a bez fakulteta u životu ne bih mogla ništa napraviti - govori Ružica, kojoj osmijeh niti jednog trenutka ne silazi s lica. Ona je danas sretna i uspješna mlada djevojka.
- Ne mogu vam riječima opisati kako sam se osjećala u djetinjstvu i tih dana kada sam odlazila od kuće. To su bile velike životne traume, osjećala sam se odbačeno, ljudi su svašta govorili, no nisam se osvrtala. Izašla sam iz situacije u kojoj sam bila, riješila se nasilja i stresa i mogla sam svoje sposobnosti usmjeriti ka nečemu boljemu. To je tada jedino bilo učenje. Znate kako se kaže “svako zlo za neko dobro”. Zahvaljujući jednoj dobroj gospođi dobila sam stipendiju, a kasnije sam se uspjela upisati i na fakultet. Nisam ja neki genije, samo sam bila uporna, jer sam znala da nemam ništa drugo - skromno će djevojka, koja ne bježi od onoga što je bilo i čemu je bila izložena.
Olakšanje uz stipendiju
- Ne sramim se toga, jer ja nisam ništa kriva. Zapravo je najteže bilo boriti se s predrasudama drugih, jer u školi se znalo, to je mala sredina i mnoge je zanimalo što se dogodilo, ali nitko se nije usudio doći i pitati me. Neki nastavnici su si uzimali za pravo da ja njima moram doći reći doslovno što jedem, tko me hrani, koliko puta jedem. Postavljali su pitanja koja ih se ne tiču.
Zapravo, mislim da je najveći problem bio u tome što su neki od njih mislili da sam zbog svoje situacije manje vrijedna i da neću uspjeti. Imali su taj podcjenjivački stav, ali to me nije moglo zaustaviti - odlučno govori Ružica, koja je i na fakultetu dvije godine bila stipendist, a i sada je dobila stipendiju Nacionalne zaklade za potporu studentskom standardu. Usprkos svima koji su mislili da nema šanse, ova mlada djevojka treba biti uzor svima onima koji trpe bol i žive u strahu.
- Djeci koja se nalaze u takvoj situaciji najveći je problem strah, a istodobno i osjećaj da su ona sama kriva za to što im se događa.
Moja prva pobjeda bila je kada sam shvatila da nisam kriva. Svima koji se nađu u situaciji u kakvoj sam ja bila mogu samo poručiti da uvijek postoji put koji ih može izvesti na dobro, a najgore je ako se prepuste svojim strahovima i krenu stranputicom - poručuje Ružica.
Optimizam liječi
- Za svaki problem postoji rješenje i treba biti optimističan. Rane su, naravno, duboke, ali ako im se prepustimo, gotovi smo - zaključila je djevojka, koja razmišlja da jednoga dana kada bude imala svoju obitelj i sama nekoga udomi i pomogne djeci koja se nađu u situaciju u kakvoj je ona bila.