Gotovo da nema turista koji je odlučio doputovati u Hrvatsku, a da nije poželio osjetiti dašak „naj-party“ atmosfere koja se veže za jedan od najizduženijih jadranskih otoka - Hvar. On je svakako i naš najrazvedeniji otok, a krasi ga i laskavi epitet najsunčanijeg.
Ovaj podatak možda ne možemo iznositi sa stopostotnom točnošću jer sunčanih konkurenata u Srednjoj i Južnoj Dalmaciji ima još, ali je jedini otok na kojem postoji mjerna postaja sunčanih sati pa dok netko drugi ne pruži dokaz, uzet ćemo to kao činjenicu. Što se nas tiče, dan koji smo proveli na ovom otoku definitivno je bio sunčan, da sunčaniji ne može biti.
Pharos, Pharia, Fara, Hvor ili pak For kako je smjenama njegove vlasti nazivan kroz stoljeća, pripada grupi srednjodalmatinskih otoka i nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji između Brača na sjeveru, Šćedra na jugu, jugozapadnog Visa, Paklinskih otoka, Pelješca i Korčule. Svaki od njegovih gradova, gradića, manjih sela ili zaseoka naseljen je od prapovijesti, dok su prvi pisani dokumenti iz 385./384. pr.Kr. kada su Grci s Parosa u Egejskom moru osnovali svoju koloniju na mjestu današnjeg Starog Grada, tada nazvanog Pharos što u prijevodu znači svjetionik.
Stari Grci, Iliri, stari Rimljani, Bizant, Neretvanska kneževina, Hrvatski kraljevi, Mletačka republika, Napoleon, Habsburška monarhija, Talijani, Jugoslavija... svi su oni ovdje kroz vrijeme ostavili svoj povijesni trag pa je ovaj otok danas pun važnih kulturno-povijesnih spomenika, što je posljedično i značajka njegovog podmorja. Hvar se nalazio na brojnim pomorskim rutama Jadrana, a njegova razvedenost nudila je prirodne uvale i luke za jedrenjake koji su ovim putem prolazili. Uz ovako gust promet povijesnih je artefakata ostalo bezbroj, od olupina brodova, amfora, topova, sidara do dijelova glinenih posuda koje se danas nalaze razasute na morskom dnu. Po dostupnim podacima u podmorju Hvara postoji preko 230 arheoloških lokaliteta, a taj je broj sigurno mnogo veći. Neki od njih još nisu u potpunosti istraženi, a vrlo velik broj ih je uništen i opljačkan prije dolaska podvodnih arheologa.
Gdje god da zaronili pod površinom Hvara kriju se izuzetne lokacije: poluotok Kabal s atraktivnom špiljom koja prolazi ispod istoimenog rta, Rt Pelegrin i Paklinski otoci, podmorje oko otočića Šćedra i Zečeva, Uvala Tatinja i Rt Smočiguzica samo su neke od njih, a uz bogatu bioraznolikost i prozirnost mora je vrhunska.
Zbog svih ovih prirodnih i povijesnih značajki, ali i količine turističkih noćenja, pomalo je čudno da na Hvaru nema više ronilačkih centara, trenutno ih egzistira tek četiri na čitavom otoku. Viking Diving Center je najstariji među njima, uz kraći prekid zbog korone, radi od 2003. godine. Oni su mala obiteljska škola ronjenja i nude tečajeve po PADI asocijaciji.
Slijedeći upute Vinka Petrinovića, vlasnika Vikinga, parkirali smo na šljunčanom parkingu iznad uvale Podstine i iskrcali ronilačku opremu na početku kamenih stepenica koje su nam se u tom trenutku činile strašno dugačke. „Nema lakšeg načina?“ - pitala sam. Bojim se da ne, „ohrabrio me“ Božo i zgrabio prvu turu, kutiju s podvodnim kućištem i foto-ruksak. Ok, mogu ja to, pomislih dok sam brzinski pogledavala prema komadiću tirkiznog mora koji se probijao kroz guste borove iglice i naprtila par torbi na leđa, peraje u ruke i olova oko struka. Dva-tri puta i eto nas u centru sa svim stvarima...nije nikakav problem.
Negdje na pola puta dočekao nas je i Vinko, veseo i nasmijan čovjek, koji je skakutao po stepenicama očito već dobrano izvježban i naviknut na njih. Vidi se da je na svom terenu. Tu su već pale prve šale i pošalice, a negdje na predzadnjoj stepenici smo se već svi smijali pa smo Božo i ja složno zaključili da će ovaj dan biti više nego dobar.
Pogled koji se nazirao odozgo, dolje je postao još bolji, pružao se na egzotičnu uvalu okruženu visokim stijenama s prekrasnom malom šljunčanom plažom i morem toliko nadrealno plavim da sam trenutno poželjela da su one stepenice bar malčice duže, kako bi ljubomorno sačuvala taj mali komadić raja za što manji broj ljudi. Čista suprotnost onoj užurbanoj i glasnoj vrevi u centru Hvara.
Malo smo kasnili, ronilačka se grupa već lagano opremala za ukrcaj na Vikingov gumenjak, morali smo požuriti. Naravno, u trenutku najveće žurbe se obično dogodi početnička pogreška: moje ronilačke čizmice su ostale u automobilu, a možda i u Splitu, tko bi ga znao. Srećom Ksenija, Vinkova supruga je veselo ponudila rješenje problema: „Koji broj trebaš? Naravno da ih imamo! Imamo opreme za trideset ljudi odjednom.“ - i pružila mi par Maresovih čizmica. „Pepeljuga je spremna!“ – zadovoljno sam joj zahvalila i navukla na sebe ostatak opreme. Ronilačka grupa je bila mala, baš onakva kakvu volim, maksimalno šest ljudi stane u gumenjak, što je obećavalo i dobar zaron, bez gužve na brodu ali i na lokaciji.
Ksenija i Vinko vode se onom starom dobrom krilaticom „manje je više“ i svojim gostima nude maksimum, posvećuju im se u potpunosti i paze na sigurnost, ne samo njihovu već i svih instruktora i voditelja ronjenja koji dobivaju dan odmora čak i na samom vrhuncu sezone. Jedini su ronilački centar koji je odlučio ne raditi nedjeljom, što ih je u početku malo plašilo, ali kako kažu ljudi su se navikli jer im je ionako svejedno, na godišnjim su odmorima, a kapacitet centra ionako nije velik, brod se bez problema popuni. „Godinama smo radili jednako kao i svi drugi centri na Jadranu, svaki dan i s većim brojem gostiju, ali smo s godinama shvatili da nam to jednostavno nije potrebno, stres je prevelik pa smo donijeli konačnu odluku i smanjili svoja očekivanja. Sada smo puno sretniji, a sretniji su i gosti koji dolaze kod nas.“ – ispričao nam je Vinko. Postali su mali obiteljski butique centar specijaliziran za privatne zarone. Jer osim ronjenja u grupi, moguće je, po dogovoru, rezervirati voditelja ronjenja samo za jednu osobu.
Talijanka Claudia i Nizozemac Jonathan na Hvaru su već par dana i vesele se današnjim novim lokacijama. Prva je Posejdonov stup, špilja i kaverna u zidu na putu od centra prema Rtu Pelegrin. Osim gostiju i Vikija, s nama je na brodu i naš voditelj zarona, Vinkov zet Zoran nadimka Čole, nekada ugostitelj, a nakon što je jednom okusio čari ronjenja, odlučio je završiti sve tečajeve kako bi se uključio u obiteljski posao, te ga po mogućnosti i proširiti s gastro ponudom.
Nakon sidrenja i kratkog Zoranovog brifinga pripremili smo svoje kamere, opremili se i skokom pokraj neobično formirane stijene koja strši iz mora započeli zaron. Pod površinom je sika raspuknuta i svojim izgledom podsjeća na dva stupa po čemu je lokacija dobila ime koje često navode na engleskom zbog gostiju – Poseidon pillar.
Već pri prolasku uz stupove Božo prijavljuje problem: ne radi kućište! Koji dio ne radi, to pod morem nismo uspjeli saznati, ali u tom je trenutku možda bolje da otkaže zaron i provjeri, a da ja nastavim sa Zoranom i ostatkom grupe. Zoran je krenuo prvi na dubinu od 30 metara prema otvoru špilje koja se nastavlja u prekrasan dimnjak s izlazom na 11 metara. Zbog specifične uske građe i finog pijeska koji se nalazi na dnu a lako se perajanjem podigne, ova špilja nije za početnike, ali ni za veće ronilačke grupe, moguć je jedino ulazak jedan po jedan jer već nakon prvog ronioca, onaj drugi ima nešto mutniju situaciju.
Kao pravi domaćin, ali i zbog fotografije, Zoran me pustio naprijed. Na svodu su pukotine i otvori koji propuštaju sunčeve zrake stvarajući predivnu igru svjetlosti, dok su zidovi presvučeni raznobojnim spužvama i zvjezdastim koraljima. Reniera cratera jedna je od živopisnijih spužvi na zidu i svojom toplom narančasto-crvenom nijansom tvori kontrast s tirkizno-plavim morem. Morske su spužve višestanične životinje koje umjesto organa i tkiva imaju različite specijalizirane stanice ovisno o funkciji koju obavljaju. One usisavaju vodu i filtriraju hranjive tvari a u tom procesu poboljšavaju kvalitetu vode uklanjajući iz nje bakterije i otopljeni ugljik pa probavljene i „pročišćene“ čestice pretvaraju u hranu za druge životinje, pa osim što su vizualno atraktivne one su i izuzetno korisne u ekosustavu.
Ulaz u špilju „naplaćuje“ omanji ugor, dok mu društvo pravi još manja škarpina na drugoj strani ulaza. U špilji postoje dva otvora, a po dobivenim uputama izabrala sam onaj desni i krenula prema gore. Špilje su općenito prepune morskih stanovnika poput tabinja, rakova kuka ili zezavaca, raznih cjevaša i kozica, a ovdje su me na okupu dočekala čak tri jastoga, dok su još dva „solirala“ sa strane.
Sam izlaz iz špilje nalazi se na 11 metara gdje se već lagano pripremamo za izron. Murina koja čuči u svojoj rupi i filtrira more svojim neprestanim zijevanjem, skrila je i malu kozicu - čistača njenih staklastih oštrih zubi i oprezno nas je odmjerila. Očito nas je ocijenila kao potencijalnu opasnost pa je munjevitom brzinom izišla iz rupe, nakon čega joj se izgubio svaki trag.
Za drugi zaron Viki nam je namijenio još jednu špilju i vrlo lijep zid dužine sedamdesetak metara u uvali Vela Garška na poluotoku Pelegrin. Ova je špilja nešto jednostavnija i ulaz joj je na samo pet metara dubine pa je pogodna i za početnike, dok dubina lokacije ne prelazi tridesetak metara što je za drugi zaron idealno. Okrugao otvor dovoljno je širok da kroz ovaj vertikalni tunel prođe i više ronioca odjednom.
Viki se ovdje malo zaigrao i ispozirao nam za fotografije, a potom smo pozdravili kirnjicu koja se sramežljivo skrivala od naših lampi. Pješčano dno špilje idealan je dom za žarnjake poput crne opnene voskovice koja je svoje ime dobila po voštanoj cijevi iz koje izlaze crvenkasto-crne lovke. Na izlazu nas je dočekala oveća škarpina koja je mirno podnjela bljeskove naših kamera, a potom nam samo okrenula leđa. Vinko nam je prije urona pokazao svoju fotografiju strogo zaštićenog puža bačvaša kojeg je ovdje nedavno susreo, pa smo ga potražili i mi. Bio je tu, ali poprilično uspavan. Ostavili smo ga na miru u popodnevnom počinku i nastavili s istraživanjem zida.
Prelijepe kavale, ribe lelujavih peraja prošle su u manjem jatu pokraj nas. Obzirom da su brze i plahe teško se dugo zadržati s njima, okrenuli smo se nešto sporijim i manjim, ali ne i manje privlačnim stanovnicima zida, puževima stražnjoškržnjacima: dalmatinerima, craetenama i flabellinama kojih je bilo napretek. Sigurnosni zastanak proveli smo u društvu hobotnice koja je provirivala „s prozora“ svoje kuće sagrađene od kamenčića, školjaka, staklene boce i na žalost komada plastične mrežice koju je ukomponirala u zid. Bilo bi poželjno da svaku plastiku uklonimo iz mora, ali u ovom je slučaju to značilo rušenje čitave njene kuće pa smo ovaj komad ostavili.
Kako ipak ne bismo otišli bez mini eko-akcije s ovog zarona, pokupili smo par plastičnih boca, koliko smo mogli ponijeti bez prikladne vreće. Viki i Ksenija sa svom svojom Viking ekipom: Sarom, Florencijom, Zoranom i Tinom i inače paze na čistoću mora i osim ovih malih gesti pri svakom zaronu, organiziraju i akcije čišćenja podmorja Paklinskih otoka. Što drugo i očekivati od dvije horoskopske morske životinje, ribe i raka, nego predanost moru i morskim stvorenjima!?
Nakon ronjenja ovdje i dalje vlada opuštena atmosfera, raspoloženje je na visokom nivou, a uz odlične koktele i uslugu kako Viki kaže „najboljih konobarica na svijetu“ na šanku kafića koji je praktički u dvorištu centra, dočekali smo i zalazak sunca. U najmanju ruku – neponovljivo! Bio je to zaista dobar dan...
