Za početak Scuba skenera odabrali smo Viški akvatorij. Svakome tko je ronio u tim vodama jasno je zašto. Komiža je možda i najbolja destinacija za ronjenje na Jadranu. Bogatstvo flore i faune, mnoštvo podmorskih špilja te olupine starih potonulih brodova i aviona izazov su kako početnicima tako i iskusnim zaljubljenicima. Centri su dobro organizirani za početnike, ali i najzahtjevnije ronioce. Ipak, možda je najbolji adut izuzetna prozirnost mora.
Prvoga dana otišli smo na zaron udaljen tek petnaestak minuta od centra B-24. Grupa na brodu bila je raznolika, ali i dva vodiča, koji su se podijelili pa je svako imao tek nekoliko ronioca.
Ronilački centar B-24: Atraktivna lokacija, ljubazno osoblje i jedna mana
S obzirom na to da je Vassilios T. dobro poznat i Ivani i meni, odlučili smo se na samostalni zaron da svojim aktivnostima ne ometamo rekreativce, a ni oni nas. Vassilios je grčki teretni parobrod potonuo 1939.Vis godine. Je li zbog pogreške u navigaciji ili namjere naplate osiguranja, brod je udario u rt Stupišće ispred Komiže. Nakon udara potonuo je i leži na dubini od 25 do 55 metara.
Ronilački brod se vezao za bovu koja nas je dovela do sidra i zatim pratimo lanac do ravnog pramca, tipičnog za parobrode. Navodno je kapetan naredio spuštanje sidra, ne bi li na taj način ublažio udar u obalu. Brod leži na boku i pokazuje nam se u dvije trećine dužine. Ako znamo da je dugačak 104 metra, to je fantastična vidljivost. Rebrideraši (zatvoreni sistem disanja) nas prestižu, oni odlaze u dubine koje su scuba roniocima nedostupne. Obećajem si, kad narastem kupit ću rebrider.
Ivana snima fotografije, a ja radim video. Pred nama se otvara nestvarni prizor žutih spužvi (sumporača). Pod svjetlom lampi one sjaje intenzivnom bojom. U potpalublja je strogo zabranjen ulaz. Još ima zaostalog mazuta. Prizori jata matulića barjaktara, koji svojom ružičastom bojom unose vedrinu. Izmjenjuju se sa škarpinama, koje lijeno leže na nadgrađu broda. Ima i crneja. Dok snimamo jarbol koji stoji paralelno s dnom, prolazi nas i grupa rekreativaca. Prošli smo nosače čamaca i rezervno sidro koje je smješteno na sredini broda, ispod stepenica. Već nekoliko minuta kasnije rekreativna grupa polako odlazi na izron. S obzirom na to da ronimo s više boca, mi još imamo vremena da obiđemo krmu i propelu.
Ivana ostaje malo pliće, a ja se spuštam do propele. Velika je i žuta, gotovo prekrivena spužvom. Ovako u dubokom plavetnilu izgleda nestvarno, ali vrijeme otkucava i koliko god prizor bio očaravajući moramo na izron. Pridružuju nam se rebrideraši, koji nečujno dolaze do nas. Vodi ih iskusni poljski ronilac Marcin. Dogovoreno je da nam budu potpora u najdubljem dijelu zarona.
Uvijek je dobro imati dodatno osiguranje. Razmjenjujemo znakove, sve je u redu i možemo lagano prema površini. Prelazimo na boce s nitroxom. To je zrak s većom mješavinom kisika i omogućava nam da izron bude sigurniji. Da se nakupljeni dušik u krvi brže otopi. Pod samim brodom nailazimo na prijateljske fratre, piceve, ušate i vladike arbanaške. Kažem prijateljske, jer kao da ih uopće ne smeta naša prisutnost. Pa čak ni svjetla videolampi. Spremno nam poziraju ili potpuno ignoriraju. Navikle su na ronioce. Na ronilačkom brodu svi su zadovoljni.
Bio je to jedan od onih savršenih zarona koji ostavlja pregršt dojmova. Američko-indonezijski par koji živi u Švicarskoj razgovorljiv je više od drugih. To im je prvi pravi zaron nakon dvije godine. Bili su "zatvoreni u Alpama" zbog covid restrikcija. Prvi su put na Visu i već nakon prvog zarona oduševljeni. "Ovo je veliki wreck i pun je života, a more je toplo i prozirno. Nisam to očekivala", kaže nam Sarah iz Bostona.
Drugi zaron je na poziciji Gnjiline. To bi trebao biti lakši neopterećeni zaron. Ipak, nakon samo nekoliko minuta nailazimo na očaravajući prizor šume ljubičastih gorgonija. Jedna nam zaokuplja pažnju, osnovna stabljika je žuta, a grane i vrhovi ljubičasti. Kako se penjemo prema manjim dubinama, gorgonije prelaze u žute. I onda pravo iznenađenje - veliki Zeus faber ili šanpjer pokušava se okrenuti njuškom prema nama. Ne bi li tako postao gotovo nevidljiv među žutim gorgonijama.
Zakasnio je tek djelić sekunde i postao plijen naših objektiva. Ostavljamo ga da uživa u svom staništu i polako odlazimo do nekoliko špilja, prevjesa i kaverni. Već smo u plitkim vodama i pred nas "iskaču" pužići i jata riba. Odjednom na ulazu u špilju spazim puža veličine i oblika ovećeg hamburgera. Puž kišobran (Umbraculum) veći od 15 centimetara. Ovo je lokacija na kojoj profesionalni fotografi naprosto ne znaju koji objektiv staviti na svoje aparate. Od najsitnijih pužića za makrofotografiju, da špilja.
Podvodnih panorama s gorgonijama, jata riba, do pojedinačnih primjeraka za portrete. Po izlasku iz špilja ogromna Doris picta se šepuri na platou, puž kraljevskih volana i plavo žute boje. Kad smo mislili da smo sve vidjeli, ispred nas se počela kretati špičasta, vretenasta grota. Puž Triton, (lat. Charonia), tritonova truba. Mislio sam da je on mit, davno iščezli primjerak u Jadranu. Ime je dobio po Posejdonovu sinu koji je puhao u školjku takvog oblika.
U Jadranu je, uz Bačvaša, najveći puž i zaštićen je zakonom. Na kraju zarona more nam je podarilo ovu poslasticu. Uopće vidjeti ga jedinstven je doživljaj, a kamoli gledati njegov lagani hod po platou i žuto-crna ticala koja istražuju okolinu. Bilo je zanimljivo kako nosi svoju ogromnu školjku od cca 35 cm na leđima. Kad je postao svjestan naše prisutnosti ugurao se u rupu i stopio s dnom. Jednostavno je nestao, a mi smo završili zaron.
Olupina B-24, Liberator, Tulsamerican, ikona Viškog ronjenja na avionima. Američki bombarder koji oslikava povijest Drugog svjetskog rata na ovom području, ujedno je i kultni avion. Zadnji proizvedeni Liberator u Douglasovoj tvornici u Tulsi. Bio je stacioniran u južnoj Italiji i odlazio na bombardiranja njemačkih položaja pred kraj 1944. godine. S jedne takve akcije, nakon što je pretrpio nekoliko izravnih napada njemačkih lovaca i protuzračne obrane, funkcionalno oštećen, upućen je na slijetanje na slobodni teritorij Visa. Viški aerodrom bio je i napravljen za takve granične slučajeve.
Na njemu je našao spas veliki broj aviona, ali nažalost dvadeset i sedam ih se srušilo nadomak aerodroma. Tulsamerican morao je kružiti oko otoka dok je posada ručno izvlačila stajni trap. Baš u trenutku kad je pilot ušao u okret za slijetanje i zadnji motor je otkazao poslušnost i avion je pao u more. Od siline udarca donji dio aviona je zdrobljen, a sam avion prelomljen na dva dijela. Trojica članova posade nisu preživjeli pad.
Prije zarona našli smo se u Rukavcu gdje je brod pristao na rivu da nas pokupi. Ispalo je da je kirurg iz Koreje zaboravio svoje odijelo u centru. Valjda je navikao da sestra instrumentarka brine o takvim detaljima. U mnogim centrima to bi značilo da za njega nema zarona. Ipak, voditelj ronjenja Emil Fabijanac uz pristanak ostatka ekipe dogovorio je pauzu, dok se ne napravi dostava za zaboravnog Korejca. On se naravno svima ispričavao, a mi smo opušteno uživali na suncu.
Avion leži na 39 metara na gornjem dijelu. Od konopa za zaron do aviona ima tridesetak metara. Vodi vas signalni konop učvršćen za dno. Dok smo zaranjali pokušali smo održavati manju dubinu iz dva razloga. Na taj način možemo ostati duže na avionu. Drugi je razlog subjektivan. Obožavam kad najprije nejasno vidim tlocrtnu siluetu olupine koja postaje sve jasnija kako se spuštamo prema njoj. Na kraju svijetla videolampi pokažu sve njezine detalje i šarenilo boja morskog života. Pilotska kabina prelomljena je i kraj nje se nalazi padobran. Na tom mjestu pronađeni su posmrtni ostaci pilota Eugena P. Forda. Očuvana je pilotska stolica i volan, ali komandna ploča s instrumentima je neprepoznatljiva. Obrasla morskim organizmima. Repni dio aviona nalazi se 70-ak metara dalje. Olupina je postala idealan zaklon za jato crneja i nekoliko murina. Ispod krila skrivaju se i dvije velike kirnje, a desetak metara južnije obitava i nekoliko šanpjera.
Naša je ekipa bila prva na zaronu dok su ostale grupe stigle nakon petnaestak minuta. Jednu grupu vodila je iskusna majstorica ronjenja Tihana Burić. Spremno mi je pozirala i pokazala murinu skrivenu u jednom motoru. Ali sva ta gužva oko aviona natjerala je ribu da se samo još više uvuče među cilindre i oplatu. U pijesku kraj kabine vidi se nekoliko metaka velikog kalibra. Jedan kotač poput stećka stoji nad olupinom.
Kao da govori: sve je bilo spremno za slijetanje, samo nam je trebalo još pola minute sreće. Ivana je snimala Mitcha, Slavonca s Knežije koji koristeći rebrider proučava jedan o četiri motora na kojem još stoji propeler. Vrlo brzo došlo je vrijeme za izron, uvijek su zaroni prekratki, ali sigurnosne krivulje moraju se poštovati. One su neumoljive. Ronilački kompjuteri bilježe sve vaše dubine i obavještavaju kad je vrijeme za izron. Zanemarite li ih samo nekoliko minuta, to će značiti nekoliko desetaka minuta dekompresijskog zastoja prije izrona. Tijelo je na većim dubinama izloženo pritiscima koje ne osjećate fizički, ali oni uzrokuju egzaktne promjene u vašem tijelu. Nakuplja se dušik u krvi i prebrzo izranjanje može dovesti do ozbiljnih, pa i fatalnih posljedica po zdravlje.
Na putu natrag svi su bili prepuni doživljaja. Ostatak grupe otišao je na Bili bok, špilje na južnoj strani otoka. Mi smo se morali vratiti u centar jer smo s apneašicama Li Elizabeth Karlsen i Mirelom Kardašević dogovorili snimanje na Home reefu. One su isprobavale nove ronilačke kompjutore marke Garmin. Naravno dubina od dvanaestak metara za njih je igra. Tako razigrane s novim satovima u predvečerje pozirale su ispred naših objektiva. Činilo se kao da i njima godi malo opuštanje u vodi, nakon svakodnevnog napornog treninga.
B-24 ponovno nije razočarao kao ni vode oko Visa.
