Drugi domaćin Scuba skenera je ronilački centar Manta. Tijekom covid restrikcija u Manti su zasukali rukave i izgradili novi brod. Aluminijski katamaran, kakvi su i ostali u njihovom centru. Ovaj je ipak nešto luksuzniji, veći od ostalih. Na njemu je moguće i prespavati, a ima kuhinju i veliki salon. Ispalo je da na prvi zaron idemo upravo tim brodom.
Olupina Teti. Odmah iza zapadne punte komiške vale nalazi se otočić Mali barjak, na koji se 1930. godine nasukao teretni parobrod Teti. U olujnoj noći, po jakom jugu, koje je stvaralo velike valove, Teti je udario u otočić. Tako nasukani i dalje šamarani valovima na vjetrometini, uz pomoć brodske sirene uspjeli su uzbuniti stanovnike Komiže.
Lučki kapetan Pavao Frka izabrao je posadu iskusnih ribara, koji su se leutom na vesla, uputili u akciju spašavanja. Zbog opasnosti da nestabilni parobrod razbije mali leut, nisu mogli pristati uz njega. S pramca su povukli konop do otočića Veliki barjak po kojem se posada prekrcala na leut. Prekrcavali su se jedan po jedan, dijelom plivajući kroz valove. Svi članovi posade nastradalog broda su spašeni, zbog prevelikog oštećenja parobrod se nije mogao odsukati i spasiti.
Samo je skliznuo niz morsko kamenito dno do pješčane sipine gdje se zaustavio. Tako nakošen stoji i danas. Pramac je potpuno uništen, a oplata s rebrima leži na dnu. Tek nakon trećine 72 metarskog broda pojavljuje se silueta nadgrađa i parnog kotla. Krmeni dio s pomoćnim kormilom gotovo je u cijelosti sačuvan i najatraktivniji je dio broda. U otvorenim štivama vide se granitne kocke koje je nesretni talijanski parobrod prevozio. Brod počinje na dubini od 10 metara, a završava na 35.
Zaranjamo i polako se spuštamo prema krmenom dijelu. Već je počela igra sa stanovnicima Tetija. Ugori i murine, kao i sitnija riba navikli su na hranjenje od strane ronioca i izviruju iz svojih rupa.
Neki će reći da murine prijete svojim nakošenim oštrim zubima, ali one samo otvaraju usta i dišu. U svakom slučaju, oprez je potreban, jer mi smo gosti u njihovom staništu, a one su divlje životinje. Na ovom zaronu najvažnije je paziti na prste. Vrlo lako ribe ih zamjene za srdelu i zalete se po hranu.
Dvije murine izviruju iz cijevi na pješčanom dnu i kreću prema kameri. Nije da imaju nešto protiv fotografiranja, one samo vide svoju refleksiju u zaštitnom portu objektiva. Odmjeravaju snage same sa sobom. Ova igra može trajati vječno. Ipak treća murina odlučila je da će refleksiji prići sa zadnje strane. Prolazi ispod mene, iza kamere. Sada je to već neugodnije. Ima ih previše i poprilično su brze.
One nemaju straha, ali zato mi imamo opreza. Polako se udaljavamo od cijevi i vraćamo na trup broda. Na brodu ima i ugora, ali oni su procijenili da nemamo hrane i drže se svojih rupa. Pred nama je krmeno, pomoćno kormilo idealna fotografija Tetija. Udaljavamo se još nekoliko metra da sve stane u kadar. Odjednom morsko dno oživi nekoliko desetaka trlja diže se preplašeno s dna i odlazi u plavetnilo. Lijevim bokom broda idemo prema plićim dijelovima. Vide se granitne kocke u potpalublju, tamo su i dvije tabinje.
One su po prirodi sramežljive i pokušavaju se sakriti pod brod. Kod parnog kotla srećemo jato fratara. Drže se blizu, ali ipak na konstantnoj razdaljini. Dok odrađujemo sigurnosni zastoj, na pet metara, prilaze nam picevi i sitnija riba. Aniska je pronašla hobotnicu. Još je mala i zalijepila joj se za ruku. Naravno da je to super fotografija za kraj zarona. Nakon poziranja šaptačica hobama, spušta ju kraj kamena, a ona se spremno uvlači u rupu i poprima boju morskog dna.
Na brodu je internacionalna fotografska ekipa. Malo je gužva jer fotoaparata i kamera ima na svakom koraku. S nama je i doajen podvodne fotografije švicarac Franco Banfi. Ronilac koji je, vjerojatno, fotografirao sve što se može naći pod vodom. Od kitova, morskih pasa, milimetarskih pužića, egzotičnih riba, pa sve do anakonde i krokodila. „Uvijek se volim vratiti na Vis. Već godinama ronim s Mantom. Ovo more inspirira, a svaki put kad dođem ima neka nova olupina.” Tu su i Hrvati, osvajači svjetskih odličja Damir Zurub i Dalibor Andres, kao i Nizozemac Jos Broere. Jos zaranja s dva nova kućišta da po potrebi bude spreman i za makro i za panoramu. Malo sa zavišću gledamo na to rasipanje, u svojim rukama drži dvadesetak tisuća eura. Ipak, kad se sjetimo da ima trgovinu podvodne opreme za fotografe, sve sjeda na mjesto. U tu ekipu uklopila se i naša mala trojka iz Scuba skenera. Ivana, Božo i ja pozvani smo da zajedno s ostalima dokumentiramo stanje na sikama kod Stupišta. Cilj talijansko-hrvatskog projekta Adrireef, je zaštititi podmorje, napraviti male zone za ronjenje. Lokaciju na kojoj se neće loviti, sidriti, nego samo fotografirati fascinantnu floru i faunu, kojom obiluje naše dno.
Ova lokacija oko Stupišta jedna je od nekoliko predloženih za takvu zaštitu. Unutarnja i vanjska sika, koloritni su stošci, koji gotovo okomito padaju od nekoliko, pa sve do više od pedeset metara. Takvi zidovi idealni su za kolonije gorgonija, struje donose planktone, a koralji ih svojim lovkama hvataju. U rupama se skrivaju jastozi i murine. Jednu murinu zatekli smo na kozmetičkom tretmanu. Kozica čistač upravo je odrađivala svoj dio posla kad su zasvijetlile naše lampe. Brzo se uvukla u rupu dok se svijetla pozornice ne ugase.
Jata riba igraju se lovice s roniocima. Ne nedostaje ni pužića stražnjoškržnjaka. Oni svojim jarkim bojama upozoravaju, nismo baš jestivi, ali smo zato fotogenični. Ponovno nailazimo na vatrene crve. Nisu nam previše dragi, ima ih stvarno više nego prije. Kao i papiguša, koje po vrhu grbena patroliraju u skupinama. To su invazivne vrste koje su doseljene u Jadran. Brzo se razmnožavaju, a globalnim zatopljenjem i šire prema sjeveru. Ugrožavaju autohtone vrste i unose neravnotežu u ekosustave.
Zelena špilja jedan je od bisera prirodne ljepote na Visu. Naravno, daleko je poznatija Modra špilja, koja svojom mliječno plavom bojom i igrom svijetla daje poseban ugođaj. Ali u njoj je zabranjeno ronjenje, komercijalizirana je i dnevno u sezoni u nju uđe preko dvije tisuće posjetitelja. Zelena špilja nalazi se na otočiću Ravnik uz jugoistočnu obalu Visa. Do prije nekoliko godina u Zelenoj je vladala totalna anarhija. Kajaci, kupači, apneaši, ronioci, pa čak i manje brodice. Vrhunac bi bio kad uplovi brod partijanera, koji svojom glasnom muzikom totalno poremeti akustičnu tišinu prirode. Imao sam priliku roniti u takvom okruženju i uopće nije ugodno, kad vam bubrezi poskakuju od vibracija basova.
Prije nekoliko godina je to ipak stavljeno pod kontrolu. Određene su bove za sidrenje, zabranjen je ulaz plovila i nema više stihijskog ulaza i nesvrsishodne gužve. Najzanimljiviji dio Zelene je podvodni. Treba doći kada je sunce u zenitu. Tada se kroz uski otvor na svodu, snop svijetla spušta do dna. Jarka svjetlost lomi se u vodi i razbija tamu špiljskog svijeta. Za romantičare mistični, a za realiste prirodni fenomen budi razne osjećaje. Prolazom kroz uski snop na špiljskoj pozornici na trenutak ostajete zaslijepljeni čistom ljepotom. Pogled prema izlazu nudi dva nesimetrična, modra otvora.
Veliki su, pa iako ste u mrku špilje uvijek je dnevno svjetlo dostupno. U samoj špilji na dubini do sedam metara nema previše života. Zato je podvodni zid ispred nje, koji vodi do još jedne, dublje, špilje, bogat životom. Ona je na trideset metara. Na samom ulazu nalaze se rupe u kojima obitavaju jastozi i murine. Jata riba u svojim brzim prelazima odvlače pažnju od njih. U rupama, ali i samoj špilji ima glavoča leoparda. Sramežljive ribice koja ne voli svijetlo. Jedan potpuno drugačiji, opušteni, nezahtjevni zaron koji ostavlja lijepa sjećanja.
