Spužve su morski i slatkovodni organizmi koji se hrane filtriranjem sitnih hranjivih čestica iz vode kroz sustav kanalića u njihovom tijelu. One pripadaju među najstarije višestanične netkivne organizme na Zemlji i imaju važnu ulogu u morskim ekosustavima kroz filtraciju vode, kruženje hranjivih tvari i pružanje staništa raznolikim morskim životinjama.
Neke vrste spužvi imaju i socioekonomsku važnost, koja je poznata još od davnina. U Jadranskom moru dvije se vrste love, dok su neke vrste spužvi strogo zaštićene. Zbog svoje fine strukture i svojstava najtraženija vrsta u Jadranu je Spongia officinalis, obična spužva ili spužva za kupanje, komercijalno još poznata i kao spužva Dalmata fina, koja može narasti i do 40 centimetara u promjeru. Uz nju se još u puno manjoj mjeri lovi i spužva Spongia lamella, zbog svog specifičnog oblika poznata kao slonovo uho, a koja može narasti i do metra u promjeru.
Nažalost, iako su ove dvije vrste nekad bile rasprostranjene duž cijele hrvatske obale, danas zbog prelova, klimatskih promjena i bolesti spužvi još ih se nešto može naći u srednjem Jadranu i nešto više u sjevernom Jadranu. Ostale spužve, iako nemaju komercijalnu vrijednost, vrlo su važne jer u ekosustavu obavljaju niz funkcionalnih uloga koje doprinose njegovu zdravlju i smanjuju utjecaj sve prisutnijih promjena u okolišu na morske zajednice. Na svijetu je do sada opisano između 15 i 20 tisuća vrsta spužvi, dok ih u Jadranu po dosadašnjim saznanjima ima četiristotinjak, što predstavlja značajan dio mediteranske raznolikosti.
Spužve najčešće zamišljamo poput one za kupanje, smeđe-žutu šupljikavu masu nepravilna oblika, izrazito velike moći upijanja kad se namoči, kakve se mogu naći u trgovinama i na turističkim štandovima. Mnogi nisu svjesni da je to što vidimo i rabimo kao spužvu za kupanje samo njen elastični kostur od spongina jer se tijekom rafiniranja sve žive stanice moraju odstraniti. Tako pod morem živa obična spužva izgleda puno drugačije, ispunjena živim stanicama i prekrivena tamnim pinakodermom.
Mnoge druge vrste spužvi zapravo se pojavljuju u cijelom spektru boja, oblika i građe. Osvijetlimo li podvodnom lampom ulaz neke podmorske špilje, zasjat će čitava tonska skala crvene, plave i žute, a oblike koje ćemo među njima pronaći teško je i zamisliti. Spužve mogu biti velike ili male, oblika stabalca, pehara ili cilindra, neke pak kao koraste prevlake. Neke spužve imaju pak kostur od iglica silicijevog dioksida koji zadržava njen oblik ako je izvadimo iz mora. Mnoge spužve žive u simbiozi s malenim životinjama koje nalaze zaklon i hranu u sustavu kanalića za filtriranje unutar tijela spužve. Neke spužve velikih dubina žive u simbiozi s malim račićem zarobljenim u tijelu spužve.
Spužve su rasprostranjene od površine mora do velikih dubina, dominiraju u zajednicama sjene, tamo gdje zbog smanjene količine svjetlosti ima sve manje algi. S dubinom se količina hrane za filtratore smanjuje pa spužvi ima sve manje, a neke su od njih izgubile sustav za filtriranje i razvile poseban način prehrane. Ove dubinske spužve evoluirale su u vrsne predatore, pričvršćene za stijenu, koji poput pauka čekaju svoj plijen da bi ga potom omotale svojim izdancima i probavile. Ove neobične mesojedne organizme moguće je pronaći i u plićim morima, ali u vrlo specifičnim uvjetima. Prvi nalaz ove spužve u plitkoj obalnoj špilji na jugu Francuske i otkriće kako se ove neobične spužve hrane napravio je francuski znanstvenik dr. sc. Jean Vacelet, legendarni Janus, iz Morske postaje Endoume iz Marseja sredinom devedesetih godina 20. stoljeća. U Hrvatskoj su Donat Petricioli, diplomirani inženjer biologije i ekologije, profesionalni ronilac i ronilački instruktor, i prof. dr. sc. Tatjana Bakran-Petricioli, profesorica na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pronašli ove spužvice 2000. godine u podmorskoj jami uz otočić Garmenjak Veli u Parku prirode Telašćica. To je prvi i zasad jedini nalaz mesojedne spužvice u Jadranskom moru.
„U osnovnoj definiciji koljena spužvi navedeno je da se hrane filtriranjem. Zato je nalaz dubokomorskih spužvi bez komorica za filtriranje, koje na temelju spikula bez sumnje pripadaju spužvama tj. porodici Cladorhizidae, bio vrlo zagonetan za znanstvenike. Obzirom da su te dubokomorske spužve do znanstvenika uvijek stizale mrtve ili konzervirane, način njihovog hranjenja ostao je tajna skoro stotinu godina. Tek je njihov nalaz pokraj Marseja pomogao riješiti taj problem. Spužvice su tu pronađene u posebnoj morskoj jami u kojoj se cijele godine zadržava hladna zimska voda, temperature petnaestak stupnjeva, na dubini od svega dvadesetak metara, te ih je bilo moguće bez oštećenja prenijeti u laboratorijski akvarij jednake temperature i s njima eksperimentirati. Pokazalo se da su one centimetarski veliki predatori koji „sjede i čekaju“ (sit and wait predators) te da se umjesto da filtriraju bakterije, sitni plankton i sitne čestice detritusa kao sve ostale spužve, hrane sitnim račićima, što je značilo da su mesojedi. Na iznenađenje znanstvenika, pokus hranjenja spužvica u akvariju malim račićima mizidima, koji i inače žive u podmorskim špiljama, bio je vrlo uspješan.
Spužve nemaju organe pa je bilo teško zamisliti kako će spužvica probaviti račića. Račić koji je dotaknuo spužvicu ostao je zakačen za stršeće mikroskopske kukice spikula kojima je spužvica prekrivena. Nakon toga je spužvica promijenila oblik, nestali su izdanci, a stanice spužve obrasle su račića. Nakon nekoliko dana probave iz spužvice je ispao ostatak skeleta račića, a u slijedećih nekoliko dana spužvica je ponovo poprimila svoj prvobitni oblik„ – objašnjava Petricioli s kojim smo se, uz ronioce – vodiče Parka prirode Telašćica, spremali posjetiti lokaciju na kojoj je pronađena kolonija ove, u Jadranu jedinstvene spužve stručnog naziva Lycopodina hypogea, danas strogo zaštićene vrste.
Otok Veli Garmenjak je najveći od tri otočića koji su smješteni jugozapadno od Dugog otoka. Krševit otok strmih je obala, bez naslaga zemlje. Podmorski strmci su naročito izraženi uz zapadni rub otoka te se ruše okomito pod morem do dubine od preko šezdeset metara. Strmac uz jugoistočni dio otoka na svom sjevernom završetku formira polušpilju koja se spušta do dubine od dvadeset pet metara.
Naš brod je pristao u blizini ulaza u podmorsku polušpilju s jugoistočne strane otoka Garmenjak Veli, a Petriciolijev zadatak bio je napraviti ronilačko-biološki pregled područja unutrašnjosti polušpilje, fotografirati pronađene mesojedne spužvice i postaviti trajne snimače temperature na tri karakteristična mjesta – jedan kod populacije spužvica, jedan u podmorsku jamu ispod njih i jedan izvan jame na istoj dubini kao što su i spužvice.
Dok je pripremao mjerače na brodu, Donat nije bio siguran koliko će jedinki mesojednih spužvi uopće ondje pronaći, obzirom da se u posljednjih nekoliko godina njihova populacija drastično smanjila, ali nadao se da je ipak koja jedinka preživjela. Jadran kao malo i relativno plitko, zatvoreno more, baš kao i čitav Mediteran, vrlo je osjetljiv na temperaturne promjene, a toplinski valovi koji se u njemu događaju sve su češći. Uz povremena dodatna jaka zagrijavanja, stres kojem su izloženi organizmi, pogotovo oni pričvršćeni na podlogu je sve jači i oni često ugibaju.
„Kako se upće dogodilo da organizmi koji žive u dubokom i hladnom moru dospiju na dubinu od svega dvadesetak metara i uspiju opstati?“ – upitala sam Petriciolija.
„Sredozemno je more jednako kao i Jadran, zbog svog položaja te odvojenosti od svjetskih mora, jedino more koje se zimi potpuno, od površine do dna izmiješa, pa ličinke dubokomorskih organizama mogu dospjeti u plitko more. U takvim slučajevima moguće je da te ličinke budu donesene u tzv. hladnomorske jame u kojima su životni uvjeti vrlo slični kao i u dubokom moru: stabilna niska temperatura, mrak i jako malo hrane“ – objasnio je, pripremajući se za skok u more, opremljen mjeračima, kamerom, olovkom i ronilačkom pločicom za pisanje, podvodnom lampom te raznim drugim potrepštinama uredno pospremljenim u crnu mrežastu vrećicu.
Ljetnu je žegu konačno zamijenilo osvježenje mora i kao u školi, krenuli smo za našim predavačem na podmorski teren, spuštajući se niz gotovo okomitu podmorsku strminu do sedimentnog dna na dubini od 26 metara. Jato do tada vrlo mirnih trlja, prhnulo je s ovećeg kamena, preplašeno našim dolaskom. Uronili smo u tamu polušpilje koja se svakim idućim metrom dodatno sužavala. Na dnu se polušpilja dijeli na dva uska kraka, a u jednom od njih se nalazi hladnomorska jama. U ulaznom dijelu jame promjera tek metar, živi populacija mesojednih spužvica Lycopodina hypogea.
Kako je uopće nekom palo na pamet baš ovdje tražiti nekakav život - pitali smo se, dok smo gledali kako se Donat zavlači u uzak otvor, gdje je mjesta bilo jedva za jednog ronioca. Ostali smo metar-dva iznad njega, gledajući kako se kovitla fini sediment nošen mjehurićima zraka iz njegove ronilačke boce, pokušavajući razabrati radnju postavljanja snimača temperature, budno prateći Donatove pokrete ruku.
Ovaj je „plitki“ nalaz zasad još uvijek jedini u Jadranu, dok su u Mediteranu pronađene samo još dvije populacije ovih mesojednih spužvi u Francuskoj u dvije špilje u blizini Marseja. Ipak je „naš“ nalaz posebno zanimljiv jer je pravo „duboko more“, gdje bi ove spužvice mogle obitavati na kamenitom dnu, od Velog Garmenjaka udaljeno par stotina kilometara. Nakon nalaza 2000. godine na Velom Garmenjaku na Jadranu, zabilježene su jedinke ove vrste i u dubokom moru Sredozemlja, uz obale Španjolske te u plićim područjima sjeveroistočnog Atlantika, na mjestima gdje su temperature mora nešto niže.
„Na velikim dubinama je mesojednost dubokomorskih spužvi evolucijska prednost i jedini moguć način prehrane. Tamo gotovo uopće nema sitnih hranjivih čestica poput bakterija, planktona te sitne organske tvari pa hranjenje filtriranjem nije energetski učinkovito. Organizam bi tada potrošio više energije nego što bi ju filtriranjem sakupio. Zato su mesojedne spužve evoluirale na taj način da su izgubile sustav kanalića i komorica za filtriranje morske vode i razvile način prehrane sistemom sesilnog predatorstva koji im omogućava da sakupe odnosno ulove hranu. U dubokom moru, gdje nema puno hrane, mesojedne spužve imaju još jednu prednost nad filtratorima: jedan račić u tijeku više mjeseci osigurat će dovoljnu energiju za preživljavanje“ – razjasnio nam je nakon izrona Petricioli tajnu hranjenja ovih čudnovatih spužvi, ali pomalo tužna lica jer su se potvrdile njegove crne pretpostavke.
U dvadeset i pet godina od kada morski biolozi prate populaciju mesojednih spužvica na Velom Garmenjaku, ustanovljeno je da se ona jako smanjila jer ovaj put pregledom terena nije uočena niti jedna. Tek kasnije se na fotografiji, pažljivim pregledom ipak ukazalo par primjeraka ove sićušne spužvice. Ukoliko se ovaj trend nastavi, populacija je vjerojatno zbog klimatskih promjena osuđena na propast, jer se, kako tvrdi Petricioli, temperatura hladnog sloja mora na toj dubini digla za gotovo tri stupnja Celzija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....