ZARON DO ‘VISA‘

Na zapovjedni brod jugoslavenske mornarice stavljeno je 30 kg eksploziva: Potonuo je velikom brzinom

 Ivana Nobilo/Cropix
U Pulskom brodogradilištu Uljanik u more je porinut 1956. Bio je projektiran i u funkciji kao zapovjedni brod jugoslavenske ratne mornarice

Ronilački centar Shark u Medulinu, na idealnoj je poziciji. Na vrhu Istarskog poluotoka s kojeg pokriva lokacije na istočnoj i zapadnoj Istri, ali i jugoistočno sve do Premude. U toj regiji olupina potopljenih brodova ne nedostaje. Bilo se teško odlučiti za neku pa smo to prepustili našim domaćinima. Oni su pak donijeli odluku na temelju vremenske prognoze.

Još je jugo, iako u opadanju, gospodarilo morem, pa su se odlučili za admiralski brod Vis. U Pulskom brodogradilištu Uljanik u more je porinut 1956. godine. Bio je projektiran i u funkciji kao zapovjedni brod jugoslavenske ratne mornarice. Brod je dug 58, širok 8,5m, u vrhunskoj tehnološkoj izvedbi toga vremena.

Trup je izgrađen od čelika, dok su palube aluminijske i obložene s čak šest centimetara debelim slojem tikovine. Dva motora od po tisuću konjskih snaga su mu omogućavali maksimalnu brzinu od 17 čvorova. U unutrašnjosti broda nalazila su se dva salona i 32 kabine sa 52 ležaja. Admiralski brod Vis je od glavnog Titovog broda Galeb često preuzimao ulogu glavnog zapovjednog broda mornarice. Početkom 2000. godine brod kupuje privatna osoba koja je na njemu u doba JNA služila vojni rok.

Kupljen je s idejom da se od njega napravi luksuzna jahta za krstarenja. U pomanjkanju financijskih sredstava, plan pada u vodu. Tako brod desetljećima stoji na raznim vezovima, a troškovi se gomilaju. Vlasnik odlučuje legalno potopiti brod, s koncesijom na ronjenje. Nakon ishodovanja potrebnih dozvola, 30 kg eksploziva bilo je raspoređeno po brodu na 3 pozicije. Radi loše procijene debljine brodskog lima, brod se krenuo potapati velikom, brzinom i u svega 4 minute potonuo je na 35 metara dubine.

image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix

Do broda smo došli katamaranom. Jugo je još bilo prisutno, ali katamaran je dao dovoljno stabilnosti da se može reći da je plovidba bila gotovo bezbolna. Ivana i ja krećemo prvi. Polako se spuštamo prema brodu na pramčanom konopu. Kažu da se brod nazire već sa 7m dubine. Mi smo na gotovo dvadeset, a brodu ni traga. Jugo je dobro izvaljalo more i oko nas lete čestice poput snježne mećave. Napokon vidimo pramac. Paluba je na 25 m dubine.

Dominira vitlo i rupe za sidra. Vide se i ostaci košara za konope. Ronimo lijevom stranom broda i nailazimo na popriličan nered oko komandnog mosta. Srušeni dijelovi nadgrađa, kao uostalom i sam brod, u samo pet godina poprilično su obrasli. Bijela boja gotovo da se i ne vidi. Najgornja paluba je na dvadesetak metara. Sljedeća je bila rezervirana za J.B. Tita. Tu Ivanin Nikon otkazuje poslušnost.

Moćno karbonsko kućište BS Kinetics, vjerojatno je pod pritiskom, stislo neku krivu tipku i fotografiranje nije moguće, ipak video radi. Kasno je za izron i podešavanje, nastavljamo s onim što imamo. Na trećoj palubi, nalaze se: spavaonice za posadu, kuhinja, sauna i praona, te blagavaona.

image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix

Tu ulazimo u brod i istražujemo unutrašnjost. Ribe otkrivene u svom zaklonu i izložene svijetlu napuštaju prostor u svim smjerovima. Parketi se nalaze u hrpicama, a paredni zidovi i izolacija su srušeni. Spuštamo se do krmene palube s kormilom. Kormilo je uvijek zanimljivo i jedno od mjesta, koja treba posjetiti na olupini. Kraj ovoga mirno leži škarpina. Ne uzbuđuju ju svijetla, kao da govori imate još malo vremena, a onda ovo opet postaje moje carstvo. Ipak kad smo se previše približili podigla je svoje leđne peraje. Poput krune uzdigli su se nad tijelom.

Vrhovi peraja sadrže otrov. Ništa previše opasno za ljude, ali ipak, neugodno i bolno. Ostavljamo ju na miru. Nastavljamo vanjskom stranom broda do propele. Nekoliko malih škarpinica lijeno se odmara na muljevitom dnu. Propela je već dobrano zasjela u mulj. Vrijeme je da krenemo prema površini. Krećemo se palubama prema pramcu. Primjećujemo da su čak i prozorska okna obrasla raslinjem. Na pramčanoj palubi se zadržavamo još neko vrijeme i uz konop izlazimo na površinu.

Greben Fraškerić je naša druga lokacija. Na brodu smo s grupom njemaca. Nismo pošteno ni krenuli brodom, a oni su već spremni. Pogledavamo u vodiča Aleksandra. „Ništa ne brinite, kada dođemo na lokaciju vi zaranjate i imate 10 minuta prednosti. Za to vrijeme mi imamo brifing i čekiranje opreme u bady sistemu. U početku ćete imati čiste šlilje i tunele.” Šturi opis na stranicama ronilačkog centa kaže:

Maksimalna dubina 25 metara. Nekoliko špiljica, pogodno za sve kategorije i to je to. Aleksandar je bio puno opširniji i dao precizne upute, gdje su ulazi i kako se kretati na otvorenom da se ne gubi previše vremena. Vremenska prognoza nam je diktirala zarone, mislili smo da je to manje atraktivna, alibi, lokacija. Nije zvučalo previše uzbudljivo, ali znamo da je svaki zaron specifičan i da opisi koliko god imali podataka ne mogu opisati osjećaj. Tako se dogodilo i ovaj put, greben Fraškerić je daleko bolji od opisa. Špilje su prolazne.

image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Srđan Vrančić/Cropix
image
Ivana Nobilo/Cropix

Mijenjaju obujam i imaju u pravilu jedan do dva uska dijela. Sediment je i ovdje prisutan. Čestice plutaju morem, a u tunelima je taj osjećaj višestruko veći. Ali atraktivnost prolaza kroz prevjese i tunele, ulaz u špiljicu sa otvorima na stropu ostavljaju dojam igre skrivača i istraživača. Uostalom to i je jedan od razloga za ronjenje. Mala dubina lokacije pruža mogućnost relativne ležernosti u igri lovice s ribama. Ovo svakako nije alibi lokacija već jedan pristojan zaron u podmorje špica istarskog poluotoka. A živog svijeta ima i više nego dovoljno: žarnjaci, alge, spužve, školjke, škarpine, fratri, picevi, crneji, rakovi...

Na pola puta u tunelu shvatili smo da nas grupa sustiže. Propustili smo ih. Ništa više nije bilo isto. Ipak za kraj ostala je prolazna široka špilja. Gotovo pod samom površinom. Ako se ne volite zavlačiti u uže dijelove ili imate strah od mračnih prostora i prolaza, ovdje ćete sigurno uživati. Oba su izlaza vidljiva. Svijetla ima i previše, a svod je ukrašen raznobojnim koloritnim organizmima.

Za kraj smo ronili u uvali Polje. Stepenasti zid koji se spušta do tridesetak metara gdje počinje pješčana sipina. Zid je prepun malih rupa i pukotina, koje su idealne za skrivanje riba manjih dimenzija i ostalih malih organizama. Odlučili smo se za makro objektive i nismo pogriješili. Glavna zvijezda dana bio je stražnjoškržnjak Dalmatinac (Peltodoris atromaculata). Bilo ih je na svakom koraku. Malih, velikih, njihova jaja u spiralnoj traci, pa čak i cijele familije. Obiteljski ručak na crvenoj spužvi.

Zid obiluje crvima cjevašima, babicama, pjevčićima, spužvama i naravno pužićima. Na pjesku gospodare trlje, koje prate razne ribe i goste se onim što one uskovitlaju. Uvijek je lijepo posvetiti se malim živim bićima, koje vrlo često i ne primjećujemo. To su zaroni s malo kretanja i fokusiranim pogledom na minimalne pokrete ili jarke i neobične boje.

Nije ih uvijek lako pronaći, ali kad, barem nakratko uđete u njihov micro svijet sve se čini nestvarnim, a opet tako životnim. U Medulinu nam je vrijeme možda uskratilo neki zaron na olupini, ali smo zato dobili iskustvo geološki poroznih stijena i uvid u mali svijet podmorja. Destinacija, koja očito zadovoljava razne afinitete i želje zaljubljenika u podmorje.

image
Skuba scener
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. listopad 2021 19:13