Jedni ih zovu Galebovim, a drugi Golubovim stijenama. Stariji Puležani skloniji su golubovima, a imaju i činjenično opravdanje. Možda galebovi zvuče više morski. Sigurno je i neki lokalac galebario na njima, ali i danas se u njima gnjezde golubovi. I to columbie livie i columbie livie domestice. Originalni talijanski naziv je Grotte di colomba.
Talijanski Colomba prevedeno je golub. Zato ćemo ih mi zvati Golubovim stijenama. Ova zavrzlama oko toponima je bila lako riješiva, ali ono što smo doživjeli na terenu zahtijevat će, ipak, malo ozbiljniju akciju. U trenutku dok smo se vezivali za postavljenu bovu, sa turističkog broda čuli su se povici: „Tu ću se ja vezat', imam pun brod ljudi.”
Naš skiper je odgovorio: „Ja sam postavio ovaj konop i ovu bovu na početku sezone, pa ću se ipak ja vezat'”. Stvar se ipak brzo riješila i bili smo spremni za ronjenje. Oko nas je bilo usidreno desetak privatnih barki i brodica. Njihova sidra orala su brazde po morskom dnu. To je uobičajeno za naš nautički turizam. Kada znamo da se na dnu ispred špilje nalaze polja morske trave i nekoliko prekrasnih lukova, prevjesa i špiljica pitamo se kad će se neko zakačiti za njih i potpuno ih devastirati.
Kada smo pomislili da je to najveća gužva i da ćemo ubrzo sve to zamijeniti s tišinom netaknute prirode i prekrasnim ugođajem špilje, odnekuda se pojavilo petnaestak kajaka sa po dva veslača. Sa turističke brodice poskakalo je dvadesetak snorkelaša i pridružilo se grupici koja je već čekala na ulazu u špilju.
Desetak klinaca je neumorno skakalo sa stijena pred ulazom. Zabijali su se poput projektila u vodu, poput dubinskih bombi. Shvatili smo da smo u ratnoj zoni ili barem dio igrice potapljanje podmornica i da je najvažnije preživjeti. Brzo smo se makli od opasnog ulaza i potražili skrovište u prekrasnoj kreaciji prirode. Dubina se od nekoliko metara na ulazu sve više smanjuje i završava duboko u unutrašnjosti pješčanim žalom. Već na pola puta shvatili smo da ronjenje nema smisla.
Doslovno nas je gazila grupa snorkelaša. Lupali su perajama po bocama, aparatima, glavama, svemu što je bilo u dosegu. A sve je bilo u dosegu. Izašli smo na površinu. Dva tri metra širine bila su ispunjena kao londonski metro. Pravi party, a novi gosti su samo pristizali. U špilje je, osim nabrojanih sedamdesetak ljudi već bila poveća skupina. Kajakaši su odlučili da nema smisla ostati i krenuli prema izlazu.
Plovili su gotovo preko glava i tijela natisnute gomile. Odbijali se veslima o zidove. Vodič kajakaša je proživljavao noćnu moru, a njegovi kolege zaduženi za snorklanje, samo što nisu počeli moliti krunicu. Jedna vodičica nam se obratila: „Pazite na kamere, ovo su neiskusni, jednodnevni kajakaši, nemaju osjećaj, a ni ne vide što je ispred pramca.” I naš vodič je bio frustriran, ali tu jednostavno nije bilo pomoći. Svi imaju pravo i nitko nije zadovoljan.
Naprosto, dok se stvar ne uredi bit će veslom i perajama po glavi, jer 'ko jači taj kvači'. Zaključili smo da ne idemo do žala, okrenuli se i manjim rukavcem tunela izašli desetak metara od glavnog ulaza. Nismo ponovno htjeli riskirati s dubinskim bombama. Ono malo što smo vidjeli u zadnjoj prostoriji na žalu, bez stotinjak ljudi, koliko ih je tada bilo unutra bila bi ljepa uspomena. Ovako je više ličilo na party na kojem svi plaćajum a nitko ne pije.
Puljani su se prije nekoliko godina pobunili protiv davanja u koncesiju ove lokacije. S pravom, ona treba biti dostupna svima, ali ako se ne uvede reda ona je opasna avantura za sve koji se tamo nađu. Možda bi bilo prikladnije da se uvede raspored po kojem dva sata imaju kajaši, dva sata snorkelaši, dva sata ronioci... u pauzama izmedju dozvoljeno je skakanje sa stijena. Nije to tako teško za urediti, većina grupa dolazi organizirano preko agencija.
Ali i tada ostaje upitno da li bi uopće netko trebao ulaziti unutra. Naime u zadnjoj prostoriji obitava kolonija šišmiša. Naravno kad počne sezona, oni su prisiljeni napustiti svoje stanište, a njihovu kuću zauzmu turisti. Upućeniji kažu da se vraćaju na jesen, ali da ih ima sve manje. Nedavno se tamo snimao film, to bi moglo još malo popularizirati Golubove stijene. Naravno, to će značiti još veću navalu u top terminima i još veću devastaciju. Nije nas briga, za šaku kuna spremni smo prodati ono najljepše što imamo, kao da sutra ne postoji.
