Prvi zaron radimo na najočuvanijoj olupini Kvarnera. Ovlašteni ronilački centar Marco Polo pruža nam svu logističku potporu. Saudijski brod Elhawi Star izvrnuo se na bok i potonuo ubrzo nakon nakon što je 17. listopada 1982. godine isplovio iz sušačke luke Porto Baroš. Cijela Rijeka je u nekoliko minuta bila na vidikovcima i prozorima, ali nije se imalo što vidjeti. Remorkeri, nekoliko ribarskih brodica, drvena građa i velika fleka. Povremeno bi još neki zračni džep našao svoj put do površine i to je bilo to. Stajao sam tako na lukobranu s fotoaparatom i pomislio, zakasnio sam. Taj brod više nitko nikada neće vidjeti. Petstotinjak metara od obale progutalo ga je more. Nisam mogao ni pomisliti da ću ga tridesetak godina kasnije početi redovno obilaziti i razgledavati.
Krivicu za potapanje saudijskog broda morao je preuzeti filipinski kapetan Felix E. Pinilli. Presuda: nestručno slaganje tereta. Brod su iz luke izvlačili remorkeri Beli kamik i Aries. Na brodu je još bio i peljar. Bila je bonaca, idealno vrijeme, a onda se brod nagnuo na desni bok i u nekoliko minuta nestao. Posada je poskakala s broda i svi su spašeni uključujući i kapetana Felixa. Sumnjamo da su mu to bili sretni trenuci u životu.
Skrovište za ribe
Brod je legao na morsko dno na dubini od četrdeset i dva metra. Lijevi bok nalazi se na samo dvadeset i šest metara dubine. Možemo reći da je dobro očuvan. Kobni teret još se nalazi u štivama, a brod nema većih oštećenja. Ronjenje na brodu jednostavno je i zahtjevno u isto vrijeme. Prve tri štive pune su pločica i ulazak nije moguć. Četvrta štiva je dijelom slobodna i u nju se može ući, ali obzirom da se u njoj nema što vidjeti, nije preporučljivo. Središnje postavljeno nadgrađe broda može biti zanimljivo, ali je istovremeno i vrlo usko s raznim preprekama. Kako brod stoji pod kutem od devedeset stupnjeva u odnosu na prirodnu poziciju, za one kojima orijentacija u prostoru nije najjača strana ulazak u njega može biti i opasno. Znači, penetracija u brod nije preporučljiva, dapače, službeno se u brodu ne roni. Samo oko njega. Ali i taj je dio vrlo zanimljiv. Prozora više nema pa je prostor komandnog mosta izložen pogledima.
Sasvim očuvani detalji na palubi poput ograda, vitla, hvatača zraka ili dimnjaka i odušnika, upotpunjeni s dva jarbola na kojima su dizalice, idealno su skrovište za jata riba. Škarpine, a povremeno i ugori također su ovdje pronašli svoje mjesto.
Oko jarbola treba biti posebno oprezan jer sajle, konopi, a i poneka stradala mreža mogu dodatno zakomplicirati ronjenje. Obzirom na to da su jarboli bili ujedno i dizalice, takvih prepreka ne nedostaje. Mreže se redovno čiste s olupine, ali uvijek poneka zaostane i prijeti da se zaplete u opremu ronioca.
Propela stoji na otprilike osam metara od dna i potpuno je izložena. Slična je situacija i na pramcu, gdje su vidljiva sidra koja su još uvijek pričvršćena za bitve brodskim konopima. Kako je brod dugačak nešto više od sto metara, višekratni zaroni uvijek su zanimljivi. Ronilačka bova vas dovodi do središnjeg dijela broda, do nadgrađa. S te se pozicije u jednom zaronu najčešće istražuje samo krmeni ili pramčani dio broda. Uobičajeni setup opreme prosječnom roniocu dozvoljava da istraži samo jedan dio broda. Mi smo ronili s duplim bocama uz rezervne stage boce s obogaćenim kisikom. Takva mješavina dala nam je dovoljno zraka da pređemo cijeli brod, ali ne i da ulazimo u unutrašnjost ili se dodatno zadržavamo na pojedinim dijelovima. Neposredna blizina ušća Rječine koja donosi naplavine i nečistoće može ronjenje dodatno zakomplicirati. Vrlo često bistrina ovisi o dubini na kojoj ronite, jer se prozirnost mijenja u slojevima. Tako je bilo i za našeg zarona. Od vrha olupine do polovice gotovo da je bila idealna prozirnost, ali već nekoliko metara dublje, na nivou jarbola, ronili smo u „bijeloj kavi”. Kako to, naravno, nije imalo smisla, nakon nekoliko pokušaja da zaronimo do dna odustali smo i zadržali se na gornjoj polovici broda.
Jata riba prelijevala su se duž palube i skupljala u zaštićenim područjima. To je uobičajeno za ovu olupinu, tu ribe nikada ne nedostaje. Umjetna sika poput magneta privlači ribe koje u tim neravninama nalaze zaštitu. Sukladno imenu, bilo je i nekoliko zvijezda, a vidjeli smo i tri rakovice. Crvi cjevaši, ali i meki koralji nalaze dom na ovoj atraktivnoj hrpi željeza.
Brod koji uopće ne bi trebao biti tu
Kada smo izronili, čekala nas je pauza i sljedeća olupina, samo nekoliko stotina metara dalje, tik pored lukobrana. U ovoj kombinaciji zarona zanimljivo je što pauzu možete provesti u centru grada. Gotovo dva sata možete iskoristiti za šetnju Korzom, posjet nekog od ugostiteljskih objekata, plaćanje režija ili ako baš želite šoping. Nakon vezivanja ronilačkog broda kraj lučkog terminala odlučili smo se za klasičnu marendu i opuštanje do zarona na Sigridu.
Motorni trgovački brod Sigrid (ex Mariann) potonuo je kraj riječkog lukobrana nakon samo dvadeset i jedne godine. Brod je u riječkoj luci na sidručekao na iskrcaj. To je tada bilo uobičajeno, jer je luka imala, za današnje doba, nezamisliv broj ulazaka. Znalo se ispred riječke luke sidriti više desetaka brodova, čekajući na ukrcaj ili iskrcaj tereta.
Zapuhalo je orkansko jugo od osam bofora i brodsko sidro nije moglo izdržati nalete valova. Spušteno je i drugo, ali bez efekta. Orali su po muljevitom dnu, a brod se sve više približavao masivnom lukobranu. U pomoć su pozvani tegljači, a strojevi stavljeni u pripravnost. Izgleda da je zapovjednik broda Wilhelm Gunther predugo čekao, jer kad je izdana zapovijed za pokretanje strojeva, propela je već bila udarila u blokove lukobrana. Veliki okretaji stroja nisu imali efekta, vrtjeli su u prazno i brod je udario u obalu. Na lukobranu je spasilačka ekipa postavila uže i osmeročlana posada počela je evakuaciju. Kada su remorkeri stigli na mjesto nesreće, više nisu mogli pomoći Sigridu. Nepovratno je krenuo na put u podmorje.
Dvije godine je bilo potrebno da se dobije odobrenje za vađenje broda i tereta. Izvađen je teret, cijeli pramac, jarboli. Počelo je vađenje nadgrađa... Mislilo se da je cijeli brod izvađen i posao završen.
Riječki ronilac Ferdinand Hitrec zamoljen je od strane prijatelja da ode izvaditi vršu koja je zapela ispred lukobrana. Ferdo je stari, iskusni, vojni ronilac, stalni sudionik u akcijama potraga i spašavanja. Izvaditi vršu s tridesetak metara i nije bio neki izazov. Tim je veće bilo iznenađenje kada je vidio da je vrša zapela za potonuli brod. Brod koji uopće ne bi trebao biti tu. Službeno, taj je brod izvađen iz mora. Ispostavilo se da je veći dio broda još uvijek na kojih tridesetak metara udaljenosti od lukobrana. Naravno, odmah je postao meta ronilačkih istraživanja. Iako osakaćen i nepotpun, na dubini od 32 metra, s brzim pristupom iz riječke luke, postao je atrakcija za ronioce.
Znatiželjna pirka
Spuštamo se po konopu s ronilačkog broda Marco Polo. Već nakon nekoliko metara vidljivo je jato crneja oko satelitske antene koja je ujedno i najviša točka broda na 20 metara. Slijedimo konop do krmenog dijela. Brod se ukazuje u svojoj preostaloj veličini. Nalazi se u poluuspravnom položaju, s kobilicom koja leži na blokovima lukobrana. Po krmenom dijelu patrolira oveći zubatac. Drži se na udaljenosti od metar dva i kao da govori: ja sam ovdje glavni. S krme silazimo desnim bokom prema listu kormila i propeli. Dobro je, stigli smo na vrijeme. Ostatak ronilaca još je iznad nas i imamo relativno čiste slike. Ovo je daleko manji brod od Elhawija. Dubina je također manja, pa smo se odlučili za obične ronilačke boce. Izostanak teške opreme daje nam više manevarskih sposobnosti. Prolazimo između propele i kormila. Prolaz je uzak, ali uz dobru mobilnost izvediv. Polako nas stižu i druge grupe ronioca. Ostavljamo im propelu i penjemo se do ograde na palubi.
Prilika je i za ulazak u unutrašnjost nadgrađa. U ovim ulascima treba biti oprezan, jer pojedini uski dijelovi vode u potpalublje. To nije preporučljivo. Penetriranje na Sigridu nije zabranjeno, ali postoje dijelovi u koje se ne ulazi. Nestale su pregrade, pa umivaonici i radijatori stoje neprirodno na sredini praznog prostora. Nakon pregleda središnjeg dijela upućujemo se po desnom boku da kraja olupine, rekli bi pramca, ali njega odavno nema. Ronilačka horda već je prošla ovim dijelom. Uskovitlao se sediment na prolazima. Vidljive su dvije velike prazne štive i malo nadgrađe koje je bilo baza središnjeg jarbola. Opet nailazimo na jato riba koje se drži nisko uz palubu na kojoj su postavljena vitla. Jedna pirka nas je odlučila promotriti iz blizine. Vraćamo se prema konopu za izlaz na površinu. Kako prilazimo komandnom mostu, on se otvara poput izloga s nišama. Dijelovi zidova su odstranjeni, pa prostori djeluju nestvarno poput balkona i lođa. Uz dimnjak se penjemo do jata crneja s početka priče i prebacujemo na konop za izlaz.
Fascinantni kokoti
Sljedeći dan nastavljamo u centru Marko Polo. U mom „dnevnom boravku”. Iako tu nema nepoznanica, svaki ulaz u podmorje donosi nešto novo i drugačije. Nikad ne znate čime će vas more nagraditi ili što će vam uskratiti. Podvodni je svijet čudnovato mjesto i u trenu kad zaronimo imamo pristup jednoj posve drugoj, fascinantnoj dimenziji. Također, more vas uči poniznosti. Pokazuje koliko maleni hodamo pod zvijezdama ili koliko smo sićušni dok perajamo ispod valova. Zato na poznatu lokaciju ulazimo s respektom kao da smo prvi put na njoj. Kada zaranjate u gradu, ne očekujete mnogo morskih ljepota i živog svijeta. Ipak, ova je lokacija iznimka.
Odlučili smo proći pješčani dio, otići na lijevu stranu do grebena koji pada s platoa od deset do dvadeset metra. Na pješčanom dijelu vidljivi su kosturi starih drvenih barki. Na njima uvijek ima života. Obzirom da ćemo ovu lokaciju obraditi kao posebno zanimljivu za život morskih puževa, u ovom ih tekstu nećemo spominjati. Vjerujte bilo ih je dovoljno, o čemu možete vidjeti više u povezanom tekstu.
Muljevitim dnom vladaju kokoti. Svojim fascinantnim ekstremitetima kao da mogu: hodati, letjeti i plivati. Mogu sve. Naročito su lijepi kada razviju krila i klize kroz vodu. Bočne peraje koje nalikuju na krila obrubljene su fluorescentno blijedoplavom bojom. Kada se osjete ugroženi, otvore ih i pokazuju svoju veličinu. Na taj način odvraćaju grabežljivce. Inače vrijeme provode hodajući po dnu u potrazi za hranom. Ako ne jedna od ljepših riba Jadrana, onda je svakako jedna od multi funkcionalnijih.
Prolazimo pokraj reef bara. Bura je svojevremeno otpuhala kompletan minibar, separe sa suncobranom u podmorje. Kada su u centru primijetili da se oko njega skupljaju ribe, naročito omanje jato fratara, odlučili su ga ostaviti pod vodom. Prolazimo grebenom, kratko svraćamo do mladog ugora. U svojoj je rupi. Danas se uspio vratiti iz noćnog lova na vrijeme. Očito je bilo iscrpljujuće jer nas ignorira i drži se svoje zaštite. Ostavljamo ga da prespava dan i skupi energiju za novi lov.
Stižemo do točke gdje su djelatnici centra naslagali grote koje vode do potonule barke na tridesetak metara. Više od dvadeset metara u dužinu naslaganog kamenja postalo je pravi dom za više vrsta. Morsko dno je oživjelo. Put je prepun Sredozemnih dlakavica, krakatih životinja iz skupine bodljikaša. Ona je živi fosil čiji su preci vladali morem prije više od 600 milijuna godina. Mobilna je jer se za podlogu drži kratkim pipcima. Hrani se planktonom, a zna biti i dom malom račiću. Ivana se pozabavila račićem, a ja sam nastavio do starog potopljenog panja.
Čudan oblik u pijesku
Na panju su jaja lignje. Vise poput grozdova u zaklonjenom dijelu i čekaju da se izlegu. Nekako se u njih ušuškala mala škarpina. Nailazimo i na četiri umjetne amfore. U jednoj je mala hobotnica, a u drugoj ugor. Na olupini barke nalazi se još nekoliko manjih škarpina. Jedna od njih čuva sunčane naočale. Armani original. Izgledaju kao da su nekom sad pale s glave, što je vjerojatno i istina. Uzimam ih. Ovaj komad plastike bit će uspješno recikliran. More uzelo, more dalo.
Vraćamo se i pokazuje nam se tek dva tri centimetara velika škarpina. Valjda najmanja koju sam u životu vidio. Ovo je zaštićeno područje. Ograđeno i označeno kao dio sportskog centra, kompleksa bazena na Kantridi. Tu je zabranjen svaki ribolov, uključujući i lov podvodnim puškama. Rezultat je očit. Ništa od viđenog nisu kapitalci, sve je to manja riba, ali pokazuje da je i naizgled neatraktivno područje bogato životom kada mu se da prilika. Na povratku u pijesku nailazimo na čudan oblik. Drhtulja se zakopala u mulj i vire joj samo oči. Drhtulja šarulja ili Torpedo marmorata, raža koja razvija strujne udare od preko 300 volti. Oblik gitare koji oslikava siluetu tijela, na pješčanom dnu, pokazuje da smo upravo našli izvor struje. Oprezno joj prilazimo sa zadnje strane, ali osjetila se ugroženom te je uskovitlala pijesak i podigla se s dna, prijeteći okrenula trbuh. Bio je to munjeviti pokret, napad samoobrane. Napala je kameru i lampe i zaplivala u daljinu. Slijedili smo ju još neko vrijeme i kada joj je dosadilo naše prisustvo ponovno je poskočila trbuhom naprijed, a mi smo zaključili da više ne treba izazivati sreću.
Na povratku smo svratili do konjića. On je nedavno nakon parenja sa ženkom pustio mlade i ostao na istom mjestu. Proces ljubavnog plesa prije nekoliko smo mjeseci zabilježili kamerom. Za razliku od većine morskih konjića, ovaj ne skreće pogled od lampi. Očito se navikao na svijetla pozornice. Spremno je pozirao, a mi smo ga ostavili da čeka svoju sljedeću ljubavnu zgodu.
More nam je za kraj podarilo jednu od meni dražih interakcija. Mala sipa, nakon kratkog upoznavanja, odlučila je prihvatiti ponuđenu ruku. Spremno je stala na dva centimetra iznad moga dlana. Kada sipa tako balansira iznad ruke možete osjetiti njezine mlazne motore koji vas i kroz rukavicu škakljaju po dlanu. Kako vi pomičete ruku, tako se i ona pomiče s njom. Trenuci su to koji uvijek iznova potvrđuju da sipa ima natprosječnu inteligenciju u morskom svijetu. Morali smo prekinuti zaron, jer smo ostajali bez zraka u bocama, iako smo htjeli da ovo druženje traje. Sipa nas je pratila još neko vrijeme, a onda otišla svojim poslom.
