Dolaskom toplijih dana teško se odlučiti u kojem smjeru krenuti i koji od preko tisuću dvjesto jadranskih otoka, otočića ili hridi odabrati za istraživanje dubokog plavetnila, na kojem djeliću obale se opustiti, možda negdje dobro pojesti, ili jednostavno uživati u toplim bojama sutona. S prvim proljetnim zrakama sunca, lagano se počinje buditi naš standardni ronilački nemir i rasti želja za fotografskim osvajanjima novih podvodnih „trofeja“.
Neke ronilačke centre rado posjećujemo iznova, ponekad čak posjećujemo iste lokacije, jer se u prirodi stvari nikada ne ponavljaju, ambijent se mijenja ovisno o godišnjim dobima, položaju sunca na nebu u odnosu na površinu mora, životinjskim migracijama, temperaturi, vjetru ili padalinama.
Ronilački centar Triporte, smješten u istoimenoj trokrakoj uvali u blizini Vela Luke na Korčuli je definitivno jedan od takvih centara, gdje se osjećamo uvijek dobrodošli, privučeni neodoljivom čarolijom jednostavnosti i opuštenosti. Onaj starinski „štih“ male ribarske, od vjetrova dobro zaklonjene luke, lako je nadopuniti određenom dozom adrenalina zaranjajući u plavetnilo kristalne prozirnosti, slušajući samo ritam vlastitog disanja i očekivajući neočekivano. Jer baš ovo posljednje je ona lijepa značajka ronjenja, biti sretan na svakoj pruženoj prilici za pogled na tajni svijet divljine i zahvalan čak i najsićušnijim biću koje se ukazalo pred našom ronilačkom maskom.
Iako su uvale Tri Porte ili kako se vremenom spojilo u Triporte, pomalo zabačene, čak i upitnog internetskog signala, do njih se dolazi vrlo jednostavno, a najbliže je mjesto najmlađe i najveće na otoku, Vela Luka, specifična po velikom zaljevu s lukom i tipičnom jadranskom šetnicom s nizom kafića i ponekom trgovinom za osnovne potrepštine. Povezana je s Gradom Korčulom brzom cestom, ali i onim manjim lokalnim koje povezuju sva veća mjesta na otoku, a put je ukrašen brojnim terasastim maslinicima, vinogradima i lijepim kamenim kućama pa je i putem moguće uhvatiti koji dobar fotografski kadar.
Dolaskom u Triporte, osim svjetlucavog mora izuzetne vidljivosti, uvali je lijep zaklon pružila gusta borova šuma, dok je s okolnih brežuljaka pucao pogled na arhipelag korčulanskog kanala, horizont i Lastovo.
Željan Padovan, vlasnik ronilačkog centra, dočekao nas je s osmjehom, uvijek spreman udovoljiti ronilačkim očekivanjima, ali definitivno uz sigurnosna ograničenja od kojih nikada ne odstupa ni za milimetar. Općenito je korčulansko podmorje vrlo slično akvatoriju okolnih otoka južnog Jadrana poput Mljeta, Visa ili Lastova. Na južnoj, otvorenoj strani prevladavaju strmi zidovi ispresijecani brojnim uvalama, otočićima ili hridima koji ove ronilačke terene čine zanimljivima i punim života. Iako ne manje lijepe od primjerice viških, lokacije na Korčuli nešto su manje posjećene, makar za to opravdan razlog ne postoji. Možda su samo nešto manje izreklamirane pa su time i slabije poznate.
Prva ronilačka asocijacija na korčulansko podmorje su definitivno špilje, a čak dvije u neposrednoj blizini možemo sigurno uvrstiti među deset najljepših jadranskih. Jedna od njih se nalazi na rtu Ključ po kojem je dobila ime, a golemi otvor špilje, visok i širok preko deset metara, nalazi se na samo nekoliko metara dubine. Ova je špilja pristupačna, plato pred njom osigurava sigurno sidrenje, a dubina do 25 metara i širok otvor je čini pogodnim i za manje iskusne ronioce, no ipak samo njezin prednji dio. Dublji ulazak nije preporučljiv i za njega je potrebna ozbiljnija ronilačka oprema uz certifikat za ronjenja u špiljskim objektima.
Mi smo za ovo ronjenje odabrali nešto manje razvikanu špilju Zaklopaticu ili kako je neki zovu „Blue hole“, po nama daleko ljepšu, na samo nekoliko stotina metara zapadnije od Ključa. Za ovu lokaciju mijene ovisne o dobu dana su vrlo važne i bila bi prava šteta ovo ronjenje ostaviti za neki oblačan dan. Poput Modre špilje na Biševu, Odisejeve na Mljetu ili nekih drugih špilja povezanih s površinom mora i ova je ovisna o sunčevim zrakama koje će prodrijeti u nju ovisno o dobu dana ili vremenskim prilikama i neprilikama te pružiti roniocu čaroban svjetlosni doživljaj.
Već za dvadesetak minuta vožnje brodom iz centra Triporte se dolazi do gotovo svake lokacije, pa tako i do pozicije Zaklopatice, stotinjak metara zapadno od istoimene uvale. Opremili smo se već u centru obzirom da je na malom brodu to gotovo nemoguće, ali i bespotrebno, ovako je daleko jednostavnije. Trešnja broda nije ugodna ni kod sklapanja fotografske opreme pa uvijek nastojimo to obaviti prije polaska. Jugo za ovu poziciju nije dobro, pa je osim sunca poželjno i mirno vrijeme bez previše vjetra, naročito južnog. Dobro bi bilo i da nema gužve s ronilačkim brodovima na ulazu, jer špilje općenito ne podnose gužvu, pa je ponekad bolje i odgoditi ronjenje za neku bolju priliku, ako je to moguće, nego se naguravati s desecima drugih ronioca. Srećom, Željan je vrlo dobar u procjeni stanja situacije, a mi smo poslušno slijedili sve njegove upute kao i uobičajen brifing prije zarona.
Pred ulazom u Zaklopaticu se nalazi blaga padina na kojoj smo se usidrili, a ulazak je bio vrlo jednostavan, otvor špilje je dovoljno širok i lako ga je pronaći, dok je dno na dvadesetak metara dubine. Odmah za glavnim ulazom se nalazi još jedan manji i plići te smo se prolaskom kroz svojevrsni tunel našli u velikoj kaverni gdje nas je u tom trenutku obasjala čudesna plava svjetlost. Definitivno nismo pogriješili u odabiru, ovo je svjetlo očaravajuće! Pogledom prema gore vidjeli smo da je veći dio svoda kaverne urušen i potpuno otvoren, a snop paralelnih zraka sunca titrao je kroz plavetnilo. Naravno da smo ovdje proveli neko vrijeme i jedan drugom izmodelirali pred fotoaparatima. Željan je nakon naše „seanse“ lampama i fleševima jedva mogao i gledati, a nenaviknut na ulogu podvodnog modela bio je u potpunom čudu tolikim brojem naših okidanja i snimanja video kadrova. Odradio je ovaj posao junački i mogli bi mu pozavidjeti i iskusniji modeli.
Upravo je ovo mjesto gdje je Željan prošle godine susreo rijetku sredozemnu medvjedicu koja je na ovom području zadnji put viđena prije 70 godina. Medvjedica je jedan od najugroženijih sisavaca na svijetu, a procjenjuje se da trenutno postoji svega 600 jedinki ove vrste u svijetu; u istočnom Sredozemlju, zapadnoj obali Afrike i na otočju Madeira. Od 2005. godine postoje sporadične potvrđene dojave o ponovnom pojavljivanju medvjedice u Jadranskom moru, čak je neko vrijeme jedna jedinka bila redovito prisutna na području Istarskog poluotoka, Kvarnera i Kvarnerića, ali je njenim uginućem ova vrsta ponovno smatrana regionalno izumrla u Jadranu. Posljednjih godina ponovno su prijavljivani susreti s medvjedicom, ali obzirom na nedostatak dokaza nije sigurno da li je ona tek zalutali primjerak iz obližnjih kolonija Jonskog i Egejskog mora ili se kojim slučajem trajno naselila na područje južnog Jadrana.
„ Zaron je bio uobičajen, u ovu sam špilju ušao tisuću puta“ – ispričao je Željan nakon nevjerojatnog susreta. Na udaljenosti od oko tri metra ova zaigrana jedinka Morskog čovika je zastala i Željan se oči u oči na trenutak našao s njom, da bi brzinom munje nestala na izlazu iz špilje.
Vodio je tada dvoje njemačkih turista na lokaciju koja definitivno spada u sam vrh hrvatskih ronilačkih dragulja. „Prvo sam mislio iz daljine da je veliki gof, ali kad sam se približi vidi san da je to Morski čovik! – jednostavno je na svom šarmantnom korčulanskom dijalektu opisao svoj susret. Lakše je bilo povjerovati da ga vlastiti vid vara i da ju je zamijenio za nešto sasvim uobičajeno i svakodnevno. Srećom na postojećim svjedocima, jer bez snimke medvjedice ni sam ne bi bio siguran u to što je ugledao.
I još jednom se izreka „očekuj neočekivano“ pokazala istinitom. Na svakoj od lokacija oko Vela Luke se može vidjeti gotovo sve što obitava na području južnog Jadrana: gorgonije, jastozi, kirnje, tabinje, škarpine, gofovi, ugori, murine, gotovo sve vrste rakova, čak i kornjača ili dupin, a kako se čini za one najveće sretnike pokažu se i rijetki gosti poput sredozemne medvjedice. Na ovom je području viđeno čak i jato kitova.
Mi smo se zadovoljili s hobotnicom i mladom murinom koje su čuvale svoje rupe, ali i škrinjom s blagom koju je Željan postavio u špilju kako bi svojim gostima pružio još jednu malu zgodnu atrakciju.
Zaron na Zaklopatici nipošto nije samo špilja. Pored nje se nalazi još i fantastični okomiti zid koji završava vrhunskim horizontalnim usjecima na 45 metara koji bi zbog svoje ljepote, ali i nešto veće dubine zaslužili potpuno nov zaron, koji smo ostavili za neki drugi put jer smo unaprijed znali da ćemo se ovdje vratiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....