"Ovo je genijalno! Tako nešto dosad još nismo imali...", oduševljeno je izjavio iskusni ronilac Marko Lete, dok mu se po dlanu kotrljao malen metalni predmet nalik kockicama današnjih stolnih društvenih igara. Bio je to jedan od dva poliedarska osmanska utega za trgovačku vagu, sa simbolima koji bi se mogli povezati sa sultanom Ahmedom I.
Pronađeni su ovoga ljeta, uz veliku količinu drugog arheološki vrijednog materijala, na podmorskom arheološkom lokalitetu kod rta Ratac na otoku Koločepu. Staklo, keramika, topovi, različiti brodski predmeti, ali i dijelovi drvene građe broda pred našim su očima i objektivima fotoaparata, uz brundanje pumpi podvodnih arheologa, samo izvirali iz tankih slojeva sedimenta koji ih je stoljećima skrivao i štitio. Iako je lokalitet bio poznat od ranije, njegovo su postojanje i položaj službeno prijavili dubrovački ronioci Nino Puhiera i Neno Medić 1997. godine. Kasnije se doznalo i za nekoliko privatnih zbirki koje potječu upravo s tog brodoloma, a koje su bile poticaj za daljnja istraživanja na lokalitetu.
Nakon prvog stručnog očevida zaključeno je da ovaj lokalitet nije pretjerano zanimljiv i da ga nema potrebe detaljno istraživati. To se uvjerenje održalo sve do pojave jedne privatne zbirke arheoloških nalaza s ovog lokaliteta, kada je izvanredna profesorica na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru, Irena Radić Rossi, uvidjela njegov potencijal. "Možda i nije tako nezanimljivo - upitali smo se i 2009. godine došli na otok Koločep kako bismo izvidjeli situaciju na dnu, pregledali vidljive nalaze i napravili snimku postojećeg stanja nalazišta u sklopu projekta koji je financijski podržao UNESCO-ov participacijski program", ispričala nam je Radić Rossi.
Nakon pauze od nekoliko godina Društvo prijatelja dubrovačke starine financijski je podržalo nastavak projekta i tada je odrađeno detaljno dokumentiranje situacije u površinskom sloju te izvađen jedan od željeznih topova od ukupno šest, koliko ih se nalazilo na morskom dnu. Jedan brončani top pronađen ranije nalazi se u prijavljenoj privatnoj zbirci, ali se pretpostavlja da on nije bio jedini. Kako je moguće iz mora neopaženo izvući top, upitala sam Irenu. "Netko tko želi ukrasti predmet iz mora uvijek pronađe način za to. Sustav nadzora podmorskih lokaliteta ne postoji, a nadležne službe prenatrpane su drugim poslovima", odgovorila je. "Tužno je to što predmet koji se izvadi s izvornog lokaliteta gubi svoj kontekst, a time i povijesnu vrijednost. Mislim da jednostavno nije pošteno da osobna korist pojedinca, koji će takav predmet eventualno preprodati ili sakriti u svojoj sobi, nadvlada korist svih nas, tj. čitavog društva kojem taj predmet stvarno pripada."
Ovaj je lokalitet godinama bio izložen devastaciji i krađama lakše dostupnih predmeta, pa se o količini tog povijesnog bogatstva danas može samo nagađati. Ono što je ipak na lokalitetu preostalo raznolik je asortiman staklenih predmeta, koji uključuje različito posuđe, ukrasne figurice i ravno prozorsko staklo. On nudi uvjerljiv uvid u međusobnu povezanost mediteranskih zemalja, trgovinu, umjetnost te društveni i politički život tijekom ranog novog vijeka.
Dugi niz godina podvodni su arheolozi na ovom lokalitetu provodili nove očevidne preglede, popisivali stanje i izrađivali dokumentaciju, no ništa se konkretno nije događalo, a brodolom je i dalje bio izložen krađama. Tek se ove godine, zajedničkim financiranjem Ministarstva kulture i medija RH, američkih sveučilišta Texas A&M i udruge Institute of Nautical Archaeology, čiji je predstavnik Piotr Bojakowski iskazao interes za istraživanje brodoloma ranog novog vijeka u Hrvatskoj, otvorila mogućnost za novo, detaljnije istraživanje te za odgovarajuću zaštitu lokaliteta. Ovo je bila odlična prilika da se konačno potvrdi vrijednost istraživanja ovog brodoloma. Prošle godine Piotr i njegova supruga Katie Custer Bojakowski već su bili na Koločepu i odrađeno je probno istraživanje kojim je utvrđeno da ovo nalazište ima doista velik potencijal. Ove su godine financije bile dostatne za tri tjedna.
Stigli smo pred sam kraj ovogodišnjih ronjenja kako bismo u naša dva dana, koliko smo bili tamo, uspjeli vidjeti što više pronađenog materijala. Uvijek je lijepo sudjelovati u sreći podvodnog arheologa kada novi nalaz proviri iz sedimenta, ali i promatrati njegov strpljivi rad do tog sretnog trenutka. Brodom koji nas je vozio do pozicije upravljao je upravo Neno, ronilac koji je prvi upozorio na postojanje lokaliteta, ali na njemu od tada više nije zaronio. Razočaran njegovim izgledom nakon brojnih devastacija, odlučio je da to ne želi. Tek sada, s podvodnim arheolozima, ponovno se odlučio uključiti u istraživačku akciju.
Pozicija se nalazi oko 200 m od isturene stijene rta Ratac, uz sjevernu obalu jednog od Elafitskih otoka - Koločepa, ili kako ga domaći ljudi nazivaju Kalamota - malog šarmantnog otoka udaljenog samo šest milja od povijesne jezgre Dubrovnika. Koločepski kanal bio je stoljećima važna pomorska i trgovačka ruta koja je vodila u sam centar Dubrovačke Republike, jednu od najznačajnijim pomorskih republika srednjovjekovnog i ranog novovjekovnog doba. Pretpostavka je da je i ovaj potonuli brod bio trgovačkog tipa, što se zaključuje po teretu koji je na dnu pronađen i po ostacima brodske konstrukcije, ali pod kojom je zastavom plovio - osmanskom, mletačkom ili možda dubrovačkom - te koja mu je bila polazna i pretpostavljena dolazna luka - još uvijek nije poznato.
Zaronili smo na ovom fascinantnom brodolomu koji se protezao po pješčanom dnu, djelomično isprekidanom "tepisima” posidonije i vapnenačkim stijenama, na, barem za nas, gotovo idealnoj dubini od dvadesetak metara, što nam je omogućilo nešto dulji boravak pod morem.
Pet željeznih topova obloženih inkrustacijama probijalo se iz radovima uskovitlanog pijeska, kao i par velikih neprepoznatljivih gomila metalnog materijala, u koje se pretvorio teret koji se prevozio u sanducima. S vremenom su sanduci propali, a sadržaj je ostao inkrustriran na morskom dnu. Vidljiva je i velika količina kvadratnih prozorskih stakala, kao i međusobno srasle lopate koje su se očito nalazile u jednom od sanduka. Nadzirale su ih dvije oveće škarpine, koje se našim dolaskom nisu uznemirile, već su se samo lijeno okrenule na drugu stranu.
Poslovi su bili razdijeljeni po kvadratima, a svatko je temeljito odrađivao zadatke prethodno utvrđene detaljnim brifingom. Naš je zadatak bio fotografiranje i snimanje videomaterijala, uz što manje ometanja arheologa. Navikli smo već na ovaj tip ronjenja pa smo se bavili svojim poslom obilazeći, promatrajući i bilježeći što više pronalazaka koji su se pojavljivali u rukama ostalih ronilaca.
Svoj smo fokus pomicali s većih na sve manje i manje predmete: čaše čiji su stalci stršali iz pijeska, boce, obodi različitih zdjela, žice, namotaji lima... Predmeti koji su se pronalazili bivali su sve sitniji, poput malene ptičice izrađene od najfinijeg murano stakla i minijaturnih staklenih anđela do perli, toliko malih da nije uopće jasno kako ih se uopće moglo toliko fino ručno obraditi da im je promjer iznosio jedva milimetar do dva. Vjerojatno su se i one prevozile u bačvama ili sanducima jer je njihova količina bila vrlo velika. Teško su se raspoznavale na dnu, ali kasnijim strpljivim odvajanjem od tamnog sedimenta moglo ih se sortirati čak i po bojama.
Male crne kuglice baruta bile su razasute po čitavom lokalitetu, a sakupljale su se vrlo pažljivo u plastične vrećice te se kasnije sortirale na suhom. Ono što je podvodnim arheolozima izuzetno važno, osim predmeta koji bi mogli staviti ovaj brodolom u vremenski kontekst, poput pronađenih trgovačkih utega ili lulice koju je napravio tada slavni izrađivač lula Eduard Bird, Englez s prebivalištem u Amsterdamu, u razdoblju nakon 1630. godine, jest drvena građa broda.
"Analiza drvenih elemenata brodske konstrukcije može nam dati podatke o okvirnom vremenu nastanka broda, a način izrade same konstrukcije može dati podatak o porijeklu, veličini, tipu i izgledu broda. Zbog toga me uvijek najviše veseli pronalazak drvenih ostataka, bez obzira na svu raskoš ostalih nalaza", priča Irena.
"Razvukli smo konop po vidljivoj dužini lokaliteta pa smo tako napravili uzdužnu os nalazišta. S vremenom smo shvatili da se nalazimo nad linijom kobilice, a da se na morskom dnu očuvao desni bok broda. U krmenom dijelu otkrili smo donji dio kormila, koji se još uvijek nalazi u svom originalnom položaju", oduševljeno dodaje.
U otkopavanju brodske konstrukcije u "našem" je zaronu, uz voditeljicu akcije, sudjelovao i Marino Brzac, podvodni fotograf i ronilac s dugogodišnjim iskustvom rada na arheološkim lokalitetima, dok su se ostali članovi ronilačke grupe posvetili manjim predmetima, poput prekrasne posude od zelenog stakla ili metalnog kućišta, najvjerojatnije kompasa koji je pronašao Piotr. Doktorandice Sveučilišta Texas A&M, Bethany i Pin, također članice tima, kasnije su se posvetile dokumentiranju pronađenog.
Tek nakon završenog ronjenja, uz koje ide i neizbježna briga oko ronilačke opreme, podvodni arheolozi odrađuju onaj veći dio posla poput izrade i dopune situacijskog plana lokaliteta, fotografiranja i dokumentiranja nalaza. Brojni su površinski nalazi podignuti i izvučeni iz mora, zabilježeni na terenu, a zatim prevezeni na Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru, gdje se obavlja početno odsoljavanje.
Nakon njega predmeti će biti upućeni na Umjetničku akademiju Sveučilišta u Splitu, kako bi se na njima proveo konzervatorski postupak. Neki se poslovi rade kasnije, poput detaljne fotogrametrije, odnosno izrade virtualnog 3D modela lokaliteta na osnovi fotografskih snimaka napravljenih u moru. Potrebno je također odraditi i procjenu logističkih i financijskih zahtjeva za eventualna buduća istraživanja i potencijalni nastavak iskopavanja ovog intrigantnog ranonovovjekovnog brodoloma.
Nalazi s lokaliteta kod rta Ratac zasad su datirani u prvu polovicu 17. stoljeća, ali su potrebna daljnja istraživanja kako bi se ovaj vremenski okvir što više suzio. Dva osmanska poliedarska utega, koji na sebi vjerojatno nose pečat sultana Ahmeda I. koji je vladao od 1603. do 1617. godine, potvrđuju da se brodolom nije mogao dogoditi ranije, a tu je i lula koja nije mogla biti izrađena prije 1630. godine. Sve su to mali dijelovi jedne velike slagalice koju će, nadamo se, podvodni arheolozi uspjeti složiti do kraja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....