SCUBA SKENER

Spektakularni Tenki, četiri neobične špilje i velika debata oko ‘španjolske plesačice‘

Timos cave
 Ivana Nobilo/Cropix
Ronilački centar Mihurić se nalazi u centru Selca na gradskoj plaži. S radom je počeo davne 1995. godine

Selce pokraj Crikvenice, mjesto je ukrcaja na brod ronilačkog centra Mihurić. Čim smo došli, dodijelili su nam Nikolu. On roni s vama i pokazat će vam sve pozicije. Nikola je bio malo zbunjen kada je vidio opremu koju nosimo. Mislio je odraditi klasični zaron s klijentima. Pripremio je bocu od dvanaest litara. Tridesetak litara koje prima dvobocnik i stage boca, natjerali su ga da ode po nešto veću bocu za sebe.

image
Timos cave
Ivana Nobilo/Cropix

Pokušali smo ga umiriti.

- Sve je u redu, mi samo volimo puno disati i nositi rezervu zraka. Nikad ne znaš na što ćeš naići i koliko vremena potrošiti da to snimiš.

image
Plovanov Stol
Ivana Nobilo/Cropix

Daleko je to od klasičnog zarona s nekim klijentom. Prvi zaron radimo na Plovanovom stolu. Lokacija je dobila naziv po stijeni koja stoji na jednoj od izbočina na vertikali iznad mora. Nalazi se na istočnoj strani otoka Krka. Plovanov stol je klasični zid koji pada ravno sve do 45 metara. Iako plići dio ima svojih čari, ispod 25 je šarena paleta podvodnog života.

Bio je to klasični drift dive. Skok s broda i ronjenje u jednom smjeru. Brod nas je pratio s površine. Blagi kurent u leđa dozvoljavao je da se zaustavimo kraj interesantnih stvari ili bi nam pomagao u kretanju. Zid prati konfiguraciju terena i mi vijugamo s njim. Čvrsti zid odjednom postaje švicarski sir. Pojavljuju se pukotine i rupe. One obiluju životom. Žarnjaci, žutih povezanih polipa, Parazoanthus axinellae, stvaraju oveće kolonije, prekrivajući stijene poput cvjetnih tepiha. Spužve sumporače i ovdje se najviše ističu intenzivnom bojom.

image
Plovanov Stol
Ivana Nobilo/Cropix
image
Plovanov Stol
Ivana Nobilo/Cropix
image
Plovanov Stol
Ivana Nobilo/Cropix

Rakovice su brojne, a zbog svoje veličine i lako uočljive. U jednu rupu Švicarka Sara zabila je svoju kameru. Grancigula izbliza. Nailazimo na vertikalni procjep. Fratri su tu potražili zaklon. Duboko u unutrašnjosti, u procjepu, koji se sve više smanjuje, sigurni su od većine predatora. Kada smo već došli do kraja zida i krenuli po pijesku prema površini, uočili smo okruglu grotu. Ispod nje zaklon su potražile Škarpina i Škarpoč. Ova prva je odmah dala do znanja da joj nije do fotografiranja i otišla ispod stijene. Škarpoč je pak odradio cijeli foto-video session. Bura je u međuvremenu malo pojačala. Zna se to dogoditi u kanalu. Ništa strašno, ali je Marino, koji je vozio brod, imao posla da nas sve skupi.

image
Ronilačka lokacija Tenki, ljubičasta gorgonija i zvijezda dlakavica
Srdjan Vrancic/Cropix

Tenki je meni najdraži zaron na lokacijama Mihurića. On ne može razočarati. Čim zaronite već na šest metara čeka vas kratki zavojiti tunel, teren nastavlja stepenasto padati. Nakon pješčanog platoa nalazimo se na drugom zidu koji od dvadeset i nešto, pada na četrdeset metara dubine. Vidljivost nije idealna, ima dosta sedimenta i plutajućih dijelova biljnog svijeta, ali i takav Tenki oduševljava.

Zid je obrastao ljubičastom gorgonijom, Velikom rožnjačom. Uz gorgonije nalaze se spužve i drugi organizmi. Žuta sredozemna dlakavica odlučila je zauzeti poziciju na vrhu jedne gorgonije. Škarpinice plivaju po šarenom dnu ljubičaste šume. Između stabalca i žutih spužvi. Po povratku na kaskade nailazimo na ljubičaste ili pjegave ježince, oko njih primjećujemo i sitniju ribu poput prugaste slingulice, vučića i glavoča zlataca. Nikola shvaća da je teško nadzirati dva podvodna fotografa, koji prate svoje priče. Naročito, na ovako, živim svijetom, bogatom terenu. Poveće jato salpi krstari pri samom vrhu plići. Dok odrađujemo sigurnosne zastoje kraj tunela, gledamo mjehuriće zraka, koji nakupljeni u tunelu izlaze kroz porozni svod. Tenki vas neće ostaviti ravnodušne, ma kakva vaša očekivanja bila.

image
Timos cave
Ivana Nobilo/Cropix
image
Timos cave
Ivana Nobilo/Cropix

Po povratku u centar Švicarka Sara je ušla u raspravu s grupom ronioca koji su tvrdili da su vidjeli puža 'Španjolsku plesačicu'. Objašnjavala im je da je to druga vrsta i da u Jadranu nema španjolskih plesačica. Na fotografijama im je pokazivala da ovaj ima nekakve ostatke kućice koje plesačica nema i da je daleko manji. Sari treba vjerovati, osim nepobitnih dokaza, posjeduje tu strast prema pužićima. Osim toga, do sada je svojom kamerom, na raznim lokacijama u svijetu, zabilježila više od sto i dvadeset raznih vrsta, što govori da ima dosta iskustva. Priključili smo se razgovoru.

Kako smo i Ivana i ja već imali nekoliko bliskih susreta sa španjolskom plesačicom odmah smo uvidjeli razlike. Stali smo na Sarinu stranu. Ipak, kod morskih organizama treba biti oprezan, jer oni se znaju jako promijeniti u svom životnom ciklusu. Za konačnu potvrdu obratili smo se morskim biolozima s PMF-a i Prirodoslovnog muzeja u Rijeci. Oba odgovora potvrdila su našu teoriju. To nije bila španjolska plesačica. To je Gastropteron rubrum.

Sara je vidjela da dijelimo istu strast prema pužićima i rekla kako moramo vidjeti čudesno mjesto vanjski plić Šilo.

- Tamo ima puževa na svakom koraku. Morate tamo. Obavezno.

Odmah smo s centrom dogovorili promjenu plana. Vanjski plić bila je naša sljedeća destinacija. Nikola je odustao od nas. Nemoguće je pratiti dva pasionirana fotografa. Nije bilo ni potrebe, zadržavali smo se u plitkom dijelu, na vrhu grebena, koji je obilovao Flabelinama, Cratenama i Turidilama. Znamo mi da su nas vodiči povremeno obilazili i provjeravali, ali ostavljali su nas koncentrirane na fotografiranje. Zaron u kojem vam je najveća briga da ne zaboravite da ste pod vodom. Da vas mikro svijet ne ponese. Stalno čekiranje manometra u takvim je situacijama pravilo, lako se izgubi pojam o vremenu. Sara je također bila zadovoljna. Imala je zahvaljujući našem inzistiranju dodatnu priliku za posjet čarobnom mjestu. Po izronu došla je veselo pokazati nam svog novog pužića. Tek četiri pet milimetara velikog žutog pužića. Na žalost morali smo ju razočarati, na savršenoj fotografiji nije bio pužić nego crvić. I ja sam se našao u istoj situaciji prije godinu dana. Veselo sam pokazivao svoj foto ulov kada su mi objasnili da je to crv.

image
Punta Šilo, morski puž flabellina affinis
Ivana Nobilo/Cropix
image
Punta Šilo
Ivana Nobilo/Cropix

Sara nije bila razočarana:

- Nema veze, nije za moju kolekciju puževa, ali svejedno mi je drag. Nije ga bilo lako snimiti.

Zaista nije lako snimiti nešto toliko malo ni na kopnu, a kamo li u vodi. Valovi i struje vas nose. Miče se i sićušni objekt, a vas od dobre fotografije dijeli tek milimetar ili dva fokusa.

Ivani je bilo dosta puževa za jedan dan i odlučila je otići na lokaciju Timos cave, a ja sam krenuo u potragu za lažnim plesačicama. Marino je dobio ulogu modela i Ivaninog pratitelja. Kada je oblačio crveno foto odijelo odmah je zaradio zadirkivanje stalnih gostiju na brodu.

- Uz to odijelo savršeno ide i crveni ruž, ali vodootporni da se ne razmaže.

Spominjale su se i štikle. Marino je to stoički podnio. Naprosto nije imao izbora. Fotografi vole ta odijela, ona svojim bojama ističu ronioca, što naročito dolazi do izražaja u tami špilje. Upravo ta lokacija obiluje špiljama.

image
Timos cave
Ivana Nobilo/Cropix

Četiri špilje raznih dimenzija smjestile su se plitko pa je snimanje odrađeno u ležernom stilu. Ležernom koliko to dozvoljavaju uvjeti ronjenja. Prva špilja na svom kraju ima zračni džep. Pred sam izron u unutrašnjosti, miješaju se slatka i slana voda pa stvaraju zamućenu sliku. To traje tek nekoliko metara i stvara zanimljiv efekt, kakav obično fotografi ne vole. Po izronu treba zadržati regulator u ustima i disati. Nikad niste sigurni kakve je kvalitete zrak u špiljama.

Naročito ako u njemu prolaze ronioci, zrak može biti osiromašen kisikom i postati neugodan za disanje. Zidovi, a i dno srednje, obrasli su dagnjama, pa je potreban dodatni oprez. Ove školjke, kada gusto izrastu mogu ozbiljno oštetiti odijelo ili ozlijediti ronioca. Vrhovi njihovih ljuski su poput žileta. Marino se pokazao kao dobar vodič i Ivanu proveo zaronom. Samo da mu se ne svidi život modela, jer će Mihurić izgubiti dobrog djelatnika.

image
House reef, račić čistać u vlasulji
Srdjan Vrancic/Cropix

Nikola se opet našao u nezgodnoj poziciji. Kada sam mu rekao da idem naći puža, odgovorio je kako je on trenutno sam i ne može na zaron sa mnom. Moramo pričekati da se neki od vodiča vrati. Nas su pritiskali rokovi i bilo je odmah ili nikad.

Teškom mukom pristao je na moj samostalni izlet, tek kada sam ponovio da imam gotovo tisuću zarona od kojih trećinu samostalno. Kako ću nositi dva nezavisna izvora zraka i neću prelaziti dvanaest metara, jer su pužići viđeni na deset. Osim toga, to mi je poznati teren na kojem sam već nekoliko puta ronio. Zaprijetio je da će pratiti mjehuriće i ako vidi da sam prešao 'sigurnosnu crtu' dolazi po mene.

image
Punta Šilo
Ivana Nobilo/Cropix

Naravno, kada ronite u nekom centru, službeno ste pod njihovom odgovornošću. Nikola je kao iskusan vodič procijenio da to nije rizik, ali ne očekujte tako nešto, jer to je bila iznimka. Home reef je zaista bogat životom. Konfiguracija možda nije najatraktivnija. Blago spuštanje terena sa stijenama ispresijecanim pješčanim dnom posjeduje raznolikost koja obiluje živim svijetom. Povremeno se mogu vidjeti i veći primjerci riba, ali većinom je to stanište životinja dna. Kada sam stigao do druge potopljene barke znao sam da sam na pravom mjestu. Trebalo je naći stvora od nekoliko centimetara o kojem nisam imao pojma. Nisam znao ni gdje obitava ni što jede. Krenuo sam u pretragu terena. Jedina olakšavajuća okolnost je bila što je crven i ne kreće se velikom brzinom. Ni nakon četrdesetak minuta nisam imao nikakav rezultat. Pomalo frustrirajuće. Ne mogu izaći iz mora bez i jedne fotografije. Najprije sam snimao vučića koji je gotovo pozirao, pa pirku koja kao pointer čeka da ugrabi svoj plijen u pijesku. Bilo je tu i druge sitne ribe. Okušao sam sreću s moruzgvom. U njihovoj zaštiti ponekad se može vidjeti i mali račić.

image
Ivana Nobilo/Cropix

Prozirni račić čistač (Periclimenes amethysteus) se skriva oko žarnih izdanaka, gdje je dobro zaštićen od neprijatelja. Ima prozirno tijelo sa svijetlim trakama. Na gornjoj strani repa ima svojstvenu mrlju u obliku srca. I imao sam sreće tek dva centimetara velik pokazao se račić. Kada je shvatio da je izložen pokušao se uvući natrag među lovke.

Snimao sam i ježeve, a onda odlučio da ću napraviti još koji krug potrage. Odjednom sam vidio neki neobičan oblik na pijesku. Nekakva sivo, smeđa loptica. Kako sam se približavao, pod svijetlom lampi smeđe je postajalo crveno. To je to. Gastropteron rubrum, rijetki puž u Jadranu. Snimajući ga u kadru se pojavio i drugi. Malo sam se odmaknuo i odjednom shvatio da ih na malom prostoru ima šest. Odabrao sam najvećeg da nastavim snimanje.

Nakon nekoliko fotografija, shvatio sam da to nije jedan, već dva pužića, koji se vjerojatno pare. Sat i dvadeset minuta ronjenja se napokon isplatilo. Novi puž u kolekciji i to još za vrijeme parenja. Ponovo sam se sjetio izreke Jamesa Camerona:

- Svaki put kada zaronite, nadate se da ćete vidjeti nešto novo - neku novu vrstu. Ponekad vam je more daruje, ponekad ne.

Danas sam imao sreće i zahvalan sam moru na tome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. rujan 2021 12:31