Rab još zovu i sretan otok, sretnih ljudi. Počelo je prije 125 godina, a danas turisti iz cijelog svijeta prepoznaju slikovite uvale, čisto, toplo i plitko more. Rab se reklamira sloganom: Oslobodite endorfine. Nemojte provesti godišnji ležeći na suncu, pronađite aktivnost koja vam se sviđa. Aktivni odmor je sretniji.
U posljednjih nekoliko godina ulažu veliki napor u osiguranju uvjeta za aktivni odmor. Biciklističke i planinarsko-pješačke staze, kajak ture zastupljene su na svakom koraku. Na otoku su aktivni i ronilački centri. Mi smo, naravno, odabrali ronjenje. Kron diving naša je baza iz koje smo odlučili istražiti podmorje, koje gravitira otoku Rabu.
Naš prvi zaron i odmah na top poziciju, ne samo u rapskom akvatoriju nego i na cijelom Jadranu. Mali i Veliki Ćutin pravi su biseri za ronjenje. Nalaze se ispred istočne obale Cresa. Za samo pola sata vožnje gumenjakom stigli smo na Veli Ćutin. Smatra se da je Mali nešto ljepši. Mi se ne slažemo, oba su izvrsna. Sidrimo se na platou na desetak metara uz rub kanjona. Nakon par metara spuštamo se rubom kanjona i idemo na desnu stranu. Nije loša ni lijeva, ali ova druga daje nam više opcija.
Pojedinačne gorgonije počinju već na trideset i kojem metru, da bi pri dnu zida na četrdeset i pet metara oblikovale pravu lepezastu, ljubičastu šumu. Na mjestima se pješčano dno povlači i preko pedesetak metara dubine. Nalaze se tamo i cjevasti crvi, žuta stabalca, a na samim ljubičastim granama mogu se vidjeti i jaja morske mačke ili lignje. Polipi ovoga koralja grade kolonije u obliku razgranatog lepezastog stabla tamno crvene ili ljubičaste boje. Polipi su veliki do 1 cm i imaju 8 lovki. Smokvače su čest gost koje u razgranatim gorgonijama nalaze svoje utočište, kao i male škarpine.
Po povratku nailazimo na nekoliko reprezentativnih primjeraka narančaste spužve, koja svojim nestvarnim oblicima izvire iz zida obraslog sumporačama. Zid je bogat usjecima i prevjesima, ali najzanimljivija je skrivena špilja. Na devet metara dubine nalazi se procjep u obliku slova „L”. Na samom ulazu dodatno je kamufliran ovećom grotom. Ako se pomno ne zagledate, velika je šansa da ju prođete misleći da je malo veća pukotina. Nakon nešto užeg ulaza špilja se otvara u širinu i proteže desetak metara u dubinu.
Dublji dio zida očarava lepezama velike rožnjače, a plitki dio ne zaostaje sa svojim rupama, procjepima i špiljama. Dio oko kanjona osim navedenog obiluje i mikro svijetom. Razni pužići ovdje su na svom terenu. U svakom slučaju zaron koji treba dobro isplanirati da ne ostanete prerano bez zraka. Po izronu vidjeli smo veselu grupa Nijemaca. Slavio se nečiji 333. zaron. Skakali su s gumenjaka, snimali selfije s natpisom. Sretni ljudi na sretnom otoku. Nije to brojka koja impresionira, ali svaki zaron je razlog za sreću. Dobro im je došlo naše kašnjenje zbog dekompresijskog zaustavljanja. Imali su dovoljno vremena da se opuste i proslave „okruglu” brojku.
Drugo ronjenje je, kao i obično, plići zaron. Ali u ovom slučaju to ne znači i neatraktivan zaron, upravo suprotno od toga. Sjeverna strana otoka Prvića inspirira svakog ronioca, a dostupna je svim kategorijama. Čudesni kipar priroda ovdje je pokazala svu maštovitost. Tunel kroz otočić ima ulaz na 18 m te izlaz na 8 m dubine. Dugačak je oko dvadeset i pet metara. Prije samog ulaza nalazi se veliki prevjes u kojem se skriva omanje jato fratara. Tunel je ravan, prostran i širokog promjera. Gotovo od samog ulaza vidi se i izlaz kroz koji prodire dosta dnevnog svijetla. Razne spužve naselile su se u njemu. Ima i riba, male škarpinice poskakuju pod svjetlima.
Glavoč leopard bježi u sjene, a mali fratri lijeno se vuku uz zid. Prije samog izlaza postoje i dva odvojka. Jedan širine metra, koji izlazi pod četrdeset i pet stupnjeva u otvoreno more. Drugi, nešto uži, spušta se u mrak. Stigla nas je i grupa ronioca. Vodi ih Jure. Mičemo se u stranu da mogu proći mimo nas. Tunel je dovoljno prostran da mimoilaženje nije nikakav problem. Povratak do gumenjaka odrađujemo istočnom vanjskom stranom, koja ima lijepi zid bogat ribom i račićima. Na gumenjaku ponovno sretna lica. Obitelj koju je vodio Jure razmjenjuje doživljaje. Mlađi članovi su naročito uzbuđeni. Bila je to prava avantura. Možda nije putovanje u središte zemlje, ali ni prolaz kroz središte otočića nije za odbaciti.
Sidrimo se iznad platoa obraslog posejdonijom na Malom Ćutinu. Zid počinje na osam metara i okomito se spušta na preko četrdeset. Ispred zida na nekih 40 metara udaljenosti smjestila se mala sika, tornjić. Obrasla je gorgonijom, ona ipak nije standardni zaron na Malom Ćutinu i koliko god bila privlačna oduzela bi nam previše vremena. Odlučujemo se za uobičajenu turu po zidu. I ovdje je kolonija velike rožnjače u dominantnoj ulozi. Područje je čak veće i gušće obraslo nego ono na Velom Ćutinu. Prozirno more lako vas zavara pa nemate osjećaj dubine.
Dok hipnotičko pomicanje stabljika na morskim strujama daje osjećaj blaženstva. Odlučite li se pogledati nešto krupnije polipe, njihove lovke također mogu imati hipnotičko djelovanje. U svakom slučaju zaron u kojem je potrebno višekratno provjeravati manometar i dubinomjer. Jer vaš ronilački kompjuter neumoljivo otkucava dekompresijsko vrijeme. Uvijek je to vrijeme provedeno na dnu kratko. Svaki puta pokušavam upiti čim više i onda počinje zvoniti kompjuter. Kao budilica koja vas prene iz najslađeg sna. Vrijeme je za odlazak na manje dubine.
Negdje na tridesetak metara njemački par s dvobocnicima signalizira mi veliku ribu. Prilazim im, iskusno svijetle oko rupe da pokažu svoj ulov, a da ga ne preplaše. Ali nema potrebe, veliki ugor izviruje pola metra iz rupe. Nije ga moguće previdjeti. Razigran je i znatiželjan. A njegova veličina inpresionira. Očito je iskusni ratnik prepun ožiljaka. Na desnoj strani glave ima oveću okruglu poderotinu na koži. Približavam se. Fish eye objektiv prisiljava me da priđem vrlo blizu. Ugor u jednom trenutku prolazi desno od kućišta foto aparata. Tu su prsti kojima pritišćem tipke. Očito su ti pokreti privukli njegovu pažnju. Blago pomičem aparat udesno. Dodir po glavi upozorava divlju životinju da je malo pretjerala. Moji prsti nisu ni hrenovke ni ćevapi, ostavi se toga. Ugor shvaća poruku, blago se povlači, pa ponovno vraća na svoju refleksiju u zaštitnom portu. Njemački par je oduševljen ovom interakcijom. Kasnije su komentirali: „Tebe ugor voli, prilazio ti je toliko blizu i davao poljubce.” Samo sam se nasmijao i prešutio priču o hrenovkama i čevapima. Ostavljamo impresivnog vladara Ćutinskog zida i odlazimo do uskog usjeka, pa zatim do platoa s posejdonijom koja pruža dom i skrovište brojnim ribicama i organizmima.
Na nekih desetak metara udaljenosti primjećujemo veliko jato ušata. Mirno stoje od same površine do osam metara. Polako se približavamo. Znamo da su svjesne našeg prisustva i da će u jednom trenutku otići. Pokušavamo ravnomjernim plitkim disanjem ne stvarati buku, a istovremeno gotovo neprimjetno smanjivati distancu. Ova taktika daje rezultate. Nakon nekoliko minuta dovoljno smo blizu da možemo početi snimanje. Nešto ih je ipak uzbunilo. Nema smisla utrkivati se s njima. One nas obilaze u širokom luku i vraćaju se na svoju prvobitnu poziciju. Još smo nekoliko puta pokušali doplutati među njih, ali jatna riba Jadrana je daleko nepovjerljivija od one iz toplih mora i teško da će dopustiti da se približite na metar ili dva.
Popodnevni zaron je Goli otok, pozicija Double Rock. Pogodna je za sve kategorije. Zid se spušta do četrdeset metara i obzirom na struje iz kanala pogodan je za razne oblike života. Ronioci niže kategorije mogu pak uživati na manjem grebenu. On sa Golim otokom tvori kanjon do petnaest metara dubine. U tom kanjonu može se naći špiljica na dubini od deset metara, kao i nekoliko zanimljivih plitkih prevjesa. Sam kanjon obiluje pužićima i sitnijim organizmima. Po prvi puta vidimo i masovno Phyllidiu flavu. Pužića koji se hrani narančastim spužvama. Andreas Kron sa svojim sinom isprobava novi podvodni skuter. Niže kategorije nespretno prolaze kraj nas. Jedan od onih opuštenih zarona kada vam ništa ne smeta. Ulazim u čudesni svijet macro fotografije. Pužići, račići, žarnjaci, spužve i pokoja ribica zaokupljaju svu moju pažnju. Ivana pak sa širokokutnim kadrovima prati Andreasa i posvećuje se ambijentu.
Nezasluženo na Scuba skeneru zapostavili smo noćne zarone. Odlučili smo to ispraviti upravo na Rabu. Medy mi je dodijelila iskusnu voditeljicu Magan. „Ona će ti pomoći pronaći zanimljive stvari da ne gubiš vrijeme.” Megan je radila u Španjolskoj, ali i na velikom grebenu u Australiji. Mlada je, ali već ima pregršt iskustva. Kratko se dogovaramo i zaključujemo. Konjići su u redu, ali male sipice bi bilo dobro pronaći. One nisu tako česte, a i teže ih je uočiti zakopane u pijesku. Čim smo skočili s broda našli smo četiri morska konjića. Nalazili su se u tri četiri kvadratna metra. Jedan se držao za žutu sumporaču i klatio na valovima. Drugi je bio nešto aktivniji i patrolirao područjem.
Jedan je pak stajao nepomično na vrhu grote držeći se za smeđu algu Padinu pavonicu. Četiri morska konjića, prizor kakav ne viđate često. Krenuli smo u tamu i već nakon nekoliko metara skupina rakova zezavaca okupila se na jednoj stijeni. Stajali su nepomično osvijetljeni lampama. U takvim slučajevima obično pobjegnu u svoje rupe, ali ove kao da nije bilo briga za naša svjetla. Par metara dalje naišli smo na grupicu sipica. Zakopane u pijesku teško ih je uočiti, ali Megan ih je pronašla lakoćom. Minijaturne sipice lebdile su tik iznad dna ne bi li se ponovo zakopale na nekom boljem mjestu. Jadranske kozice poskakuju po pijesku i zavlače se u travu. Sat vremena zarona prošlo je u hipu. Kada vidite samo dvije ili tri takve životinjice, kažete da je zaron uspješan. Mi smo vidjeli četiri i to u skupinama. Sretni ronioci na sretnom otoku.
