SCUBA SKENER

Treba li svako smeće koje se nalazi u moru ukloniti? Mišljenja su dijametralno suprotna

Home reef Marco Polo
 Ivana Nobilo/Cropix
Čišćenje mora i oceana počinje na našim kućnim pragovima, ulicama, mašinama za pranje rublja. Svaki doprinos se broji

U svakom ronilačkom centru koji se nalazi u urbanoj sredini nameće se pitanje ljudskog utjecaja. Što je sredina veća, to je i utjecaj urbanizacije veći.

Domicilno stanovništvo imalo je običaj bacati škovace u more. Turiste nije bilo briga. Nije njihovo. Građevinske bi tvrtke višak materijala i otpad samo spustile u more. U brodogradilištima pri porinuću većih brodova ogromna količina materijala ode s brodom u more. Nešto ispliva, a nešto potone. Zajednički nazivnik većeg dijela tog otpada je taloženje na dnu i devastiranje ekosustava.

Nakon nekog vremena živi svijet podmorja prihvati neminovnost i živi na smetlištu. Nalaze zaklone u novim strukturama i prilagođavaju se.

Osnovno je pitanje što od toga treba čistiti, a što ostavljati u podmorju. Kada s Marco Polo grebena odete tek kojih pedesetak ili stotinjak metara u lijevu stranu, nailazite na stovarište krupnog otpada. Nije sve odmah prepoznatljivo jer je obraslo i izmijenilo oblik, ali tu je. Gradile su se u blizini dvorane i bazeni, stadioni i igrališta te privatne kuće, a postojale su i neke tvrtke. Kako je sve to završilo tamo nije ni bitno. Bitno je što s time. Ostaviti i praviti se da ne postoji ili izvaditi. Mišljenja su dijametralno suprotna.

Na samom grebenu djelatnici centra, ali i većina gostiju, stalno iznose smeće. Ipak, ostavljaju automobilske gume, koje su tamo našli. Nebrojeno puta se pokazalo da se u njima skrivaju, hobotnice, babice, račići, pužići... Da li njihovim uklanjanjem uništavaju stanište ili ga čiste? Ni samim roniocima nije jasno.

Kada sudjelujete u ekološkoj akciji čišćenja podmorja jedna od prvih stvari koju vam objasne je da ništa živo ne smijete iznijeti na površinu. Svaku limenku, bocu, čašu, cijev... treba isprazniti i pregledati. Najčešće takvi predmeti postaju dom nekoj vrsti i pod egidom zaštite podmorja nemate pravo ubijati živi svijet. Ali, prvo je pitanje što uopće treba vaditi. Što je od tog otpada vizualno onečišćenje, a što funkcionalno, stvarno.

Svi se slažemo da je to plastika. Ona svojim raspadanjem stvara nemjerljive, ali višekratno opasne utjecaje. Mikroplastika svojim kemijskim spojevima postaje sastavni dio prehrambenog lanca. Korištenjem umjetnih materijala za odijevanje također utječemo na ekosustave. Svakim pranjem mi ispiremo plastiku, koja na kraju dolazi u oceane. Većina zagađenja dolazi od primarne mikroplastike. To su sitne plastične čestice u potrošačkim proizvodima, a ne propali veći komadi plastike u oceanima. Do trideset posto zagađenja plastikom potječe od primarne mikroplastike, od kojih su najveći doprinos, gotovo dvije trećine, dale abrazija sintetičkog tekstila tijekom pranja i habanje guma tijekom vožnje. Gume više nisu napravljene od gume. U njima ima i do 70 posto plastike. Osam milijuna metričkih tona plastike izlijemo u oceane svake godine. Procjenjuje se da će do 2050. godine u oceanu biti više plastike nego ribe. Nadam se da smo se složili: plastika je opasna.

Spada li u tu kategoriju i staklo te željezo, beton i drvo? Po nekim teorijama, željezna prašina u oceanima može usporiti ledeno doba. To, naravno, nema veze s krupnim komadima željeza. Staklo samo po sebi nema negativan utjecaj na okolinu, neutralno je, ali skupi li se veća količina na dnu, ono zagušuje stanište. Beton pruža lošu podlogu za morsku floru i faunu. Obično podržava nisku bioraznolikost i veliki udio invazivnih vrsta zbog visoke razine pH koju posjeduje.

Možemo reći da sve to naše smeće ima više ili manje negativan utjecaj na podmorje. Dobro je maknuti ga iz mora. Zato pozdravljamo inicijativu djelatnika Marca Pola, koji su kamenjem nađenim u podmorju počeli graditi zidić na kojem će neki organizmi naći dom. Mali umjetni greben obogatit će stanište bez nepotrebnog zagađenja.

Znamo da su mora i oceani vitalni pokretač cijelog zemaljskog ekosustava. Svi smo zgranuti kada nafta istječe s neke platforme ili tankera. Istovremeno, uopće ne razmišljamo da tri puta više nafte u more dotječe s cesta, iz odvodnih kanala, rijeka... Zgranut ćemo se kad neko baci plastičnu vrećicu u more, ali ćemo svoju sintetičku majicu i trenirku oprati nakon svakog treninga ili trčanja i pritom misliti kako smo ekološki osviješteni.

Ne morate nikad ni vidjeti more, a kamo li zaroniti i iznijeti neki predmet s dna da biste dali svoj doprinos smanjenju zagađenja. Čišćenje mora i oceana počinje na našim kućnim pragovima, ulicama, mašinama za pranje rublja. Svaki doprinos se broji. Ne broje ga ekolozi, nego globalni ekosustavi, koji nam omogućavaju život na plavom planetu.

image
Scuba skener
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. kolovoz 2022 06:16