Lastovsko otočje najmlađi je hrvatski Park prirode. Bioraznolikost garantira 46 otoka, otočića i hridi na pučini. Otvorenost prema najdubljim dijelovima Jadrana mamac je za svakog ronioca. Domaćin nam je Ronilački raj. Tijekom našeg boravka održavala se ekološka akcija Think green u organizaciji RK „Roniti se mora”. Malo je reći da je u centru vladala gužva. Ipak sve je nekako ulazilo u tijesni raspored.
Na Bijelac se uputila odabrana ekipa, Kate, Tomo, Oskar, Božo i ja, naravno pod vodstvom našeg domaćina Butajle. Iako Bijelac svojim gabaritima ne izgleda velik, tek kojih stotinjak metara dužine, u planu su nam dva zarona. Jer ova hrid jedan je od legendarnih zarona Jadrana. Od morfoloških značajki Bijelca svakako se ističe jedinstvena podvodna raspuklina koja tvori kanjon kojim se može roniti “kroz” otočić, a nalazi se na zapadnoj strani. To je i cilj našeg prvog zarona proći kroz uski otvor u raspuklini, među roniocima poznat i pod imenom ženskog organa. Zbog svojih specifičnosti nije najpogodniji za početnike. Iako Kate nema previše iskustva, u pratnji četvorice iskusnih mušketira sve će biti pod kontrolom. Nakon platoa prolazimo okomitim zidom koji zaranja u plavo.
Tridesetak metara kasnije, na i dalje okomitom zidu, nazire se mali prolaz. Tek kojih metar širine. Dubina na kojoj se nalazimo je šesnaest metara. Jedan po jedan ulazimo u pravokutni tunel ravnih stranica. Kada iskusne ronioce, koji obično rone zbog posla ili vodeći grupe pustite na zaron bez obaveza često dobijete anarhiju. Tako je bilo i ovaj put, najbolju plovnost i primjenu brifinga odradila je Kate. Posramila nas je svojom savršenošću. Na izlazu iz tunela dočekao nas je mali jastog. Uhvaćen izvan svoje rupe pod svjetlima reflektora zbunjeno je gledao što ga je to snašlo. Brzo se sprijateljio s Tomom, te su se neko vrijeme zaljubljeno gledali.
Izašavši iz tunela pred nama se prostirao kanjon u svojoj impresivnoj veličini. Od površine pa sve do dna na pedeset metara u kontra svijetlu uski kanjon ravni litica, dužine pedesetak metara. Ipak nešto mi je nedostajalo. Zadnji puta sam ronio na toj lokaciji prije više godina i nešto je bilo drugačije. Vrlo brzo sam shvatio, nema gorgonija. Ni žutih, ni ljubičastih. Kanjon je „gol”. Nekada je ovaj kanjon bio poznat po tome što je jedna strana bila puna ljubičastih, a druga žutih koraljnih kolonija. Mogli ste lebdjeti u nestvarnom svijetu žarkih boja. Dok je ostatak ekipe pozirao Boži, spustio sam se prema dnu u potrazi za gorgonijama. Uspio sam pronaći nekoliko kolonija ispod četrdeset metara. Tek nekoliko ljubičastih grančica ostalo je od šume. Na južnom dijelu Jadrana treba posvetiti veću pažnju dubinomjeru. Prozirnost, a time i svjetlina su daleko veći pa subjektivni osjećaj može biti opasno varljiv. Kada se nalazite na pozicijama gdje je dno na osamdeset i više metara takav subjektivni osjećaj može biti i koban.
Lastovo je tijekom SFRJ bilo zabranjeno za turizam i naročito za ronjenje. Svoju slavu Bjelac i druge lokacije doživjele su vrlo brzo, u roku od nekoliko godina. Za kanjon se govorilo da je top, najbolja lokacija na Jadranu. Sada je ipak malo izgubio na atraktivnosti. Kasnije sam u razgovoru s Butajlom shvatio da je vjerojatni razlog povlačenja gorgonija, zatopljenje, odnosno cvjetanje mora. Nekad je more cvjetalo jedan kratki dio godine. Porastom temperature produkcija sluzi se proširila na gotovo čitavu sezonu te pada na gorgonije i guši ih. Gorgonije se zbog toga povlače na veće dubine gdje je manja temperatura i manje svijetla. Šteta. Ipak, ako nema šuma gorgonija, ostalog života ne nedostaje. Vraćali smo se istim putem do platoa gdje smo sada imali više vremena posvetiti se okamenjenoj šumi. Naime površina platoa izgleda poput okamenjenih grana ili korijena i uz ostale manje formacije pruža zanimljiv obavezni zastoj prije pauze na gumenjaku.
Dva zarona na istoj lokaciji, neki će reći gubljenje vremena, ali Bijelac pruža više mogućih pravaca zarona. Međusobno su vrlo različiti po konfiguraciji dna, ali i po vrstama ili specifičnostima. Ovdje i nekoliko dana nije gubljenje vremena. Ima se što vidjeti.
Drugi zaron je sika. Točnije jadranska Barakuda. Bijelac je već nekoliko godina poznat po jatu škarama, barakuda, koje je stacionirano u okolnim vodama. Barakude su agresivni predatori poznatiji kao individualci, koji se vrlo rijetko skupljaju u velika jata. Ovaj puta s nama zaranja i Butajla. Ne idemo u zoološki vrt, to su divlje životinje u otvorenom moru, ali uvjerava nas da ćemo vidjeti veliko jato. Teško je tako nešto garantirati, ali ovo je njegovo dvorište, on sigurno zna. Osnovno pravilo je ne juriti za njima. Jer pobjednik u brzini i vještini plivanja nije upitan.
Treba se igrati presretača. Jato se kreće u predvidljivim cikličkim krugovima, treba samo izračunati gdje im je putanja i postaviti se na određenu poziciju. Sve je to u teoriji lijepo. Kada desecima minuta krstarite u plavom, pazeći da ne izgubite orijentir, vrh sike, imate samo jednu želju, da se pojavi, makar i skuša. I onda u jednom trenutku kreće akcija. Po načinu perajanja znao sam da je Butajla nešto vidio. Božo zauzima lijevi, a ja desni bok prati nas i RSM trojac. Primjećuju se srebrnasti odsjaji u plavetnilu. Ima ih sve više i više. Barakude u svom sjaju. Jato je impozantno. Više od stotinu jedinki veličine preko pola metra. U početku njihovo kretanje izgleda kao veliki nered, ali vrlo brzo postaje savršeni sklad krugova.
Najprije malih, pa onda sve većih. Kada krenu prema meni malo ih zbune jaki reflektori, ali onda, na metar prije kolizije, vođe jata naprave manevar i prođu tik uz njih. Samouvjereni predatori opasnog izgleda neustrašivo plivaju oko nas, drsko pokazujući tko je gazda. Njihove izbočene vilice, s jasno vidljivim zubima bez dvojbe naglašavaju karakteristike ove ribe. Jatni ples uvijek je fascinantan i zrak se brzo troši. Pokazalo se da dvobocnik ponekad ima velikog smisla.
Dok su ostali morali na površinu, ja sam imao sasvim dovoljno zraka da na desetak metara dubine provedem još nekoliko nezaboravnih momenata. Kada sam se već pozdravio s barakudama i krenuo prema usidrenom gumenjaku nešto mi je privuklo pažnju. Neki pokret, sjena na dubini od dvadesetak metara, koja se brzo kreće. Bez obzira na višestruka ronjenja s morskim psima, znajući koliko su oni ustvari neopasni, ipak prvi vam padnu na pamet. Onda je došla misao: u Jadranu si. Delfin. Tada je već sjena bila ispod mene.
Po silueti sam shvatio da nema onu elegantnu njušku. Pogled sa stražnje strane otkrio je karakteristične nazubljene peraje i leđa. Bila je to tuna u punom trku. Još jedan predator, ali ovaj je za razliku od barakuda imao impresivnu veličinu. Bio je duži od mene, a sukladno tome vjerojatno i nekoliko puta teži. Susret je trajao tek nekoliko sekundi i to samo zato što sam tunu uočio još u dolasku. Kad mislite da ne može bolje, more vas nagradi s pet sekundi bonusa. Pet sekundi se pamti čitav život, naročito, ako je to prva slobodna tuna, u prirodnom okolišu. Kanjon na Bijelcu možda više nije na vrhu najboljih lokacija, ali Bijelac kao skup više zarona je destinacija koju obavezno treba preroniti i to više puta.
S obzirom na gužvu u centru morali smo se razdvojiti, pa je Božo otišao na Veli Maslovnjak, a ja na Tovare. Obije lokacije su na sjeveru okrenute prema Korčuli i vrlo su blizu jedna drugoj. Tako da su živi svijet, panorame i konfiguracije slične. Rone se sjeverni zidovi a počinje i završava na platoima posejdonije. Naravno nakon fascinacije Bjelcem sve je malo bljeđe. Ipak ne treba biti nepravedan ove lokacije nude obilje živog svijeta. Od makro života do kapitalaca. Pjevčići i singulice, pužići i račići, jednako su zastupljeni, kao i oveće škarpine ili fratri.
Ovi potonji uz druge ribe izlaze iz bezbrojnih rupa i ponovno se u njih sklanjaju kada se ronioci približe. Dinamična igra skrivača s podosta zanimljivih detalja. Kušin zvijezde poprilično su zastupljene i uvijek iznova oduševljavaju svojim neobičnim napuhanim izgledom. Zidovi nisu okomiti, više su zaokruženi, grebenasti. Ispod vegetacije uočljivi su veći i manji procjepi i rupe. U svakom slučaju zanimljive lokacije pogodne za sve kategorije od početnika do iskusnih ronioca.
Lastovo je svakako izvrsna destinacija za ronjenje i povratak prirodi u njenom najljepšem obliku. Kada smo se vraćali trajektom pomislio sam na Scuba skeneru jedino nismo vidjeli delfine. I dok sam tako sumirao našu avanturu naslonjen na ogradu palube pojavili su se i oni. Između Šolte i Brača desetak primjeraka uživalo je u brazdi koju je radio trajekt. Iskakivali su iz mora u punoj brzini i ponovno zaranjali. Naravno doživljaj je kada ih sretnete pod površinom, kada možete ostvariti nekakvu interakciju. Ipak, nemamo za čim žaliti, jer i ovakav kraj, je puno bolji od onog što smo očekivali. Zaželjeli smo i more nam je dalo.
