U Diving centar Kostrena dolazi se opušteno. Nema nikakvog rasporeda, rokova, ukrcaja, nema stresa i trčanja s bocama u zadnji čas. Možete na ronjenje, kada vama to odgovara i koliko vam odgovara. Naravno ukoliko poštujete sve sigurnosne protokole. Prije svega pauze između zarona, a onda i sistem ronjenja u paru. Naravno iskusni vodiči su vam na raspolaganju, ukoliko niste upoznati s lokacijom ili naprosto želite da vas neko vodi i pazi pod vodom.
Uz obavezno informiranje, kakvo je stanje na grebenu, ima li struje i gdje su se sakrili hlapovi i ugori, pripremali smo opremu. Spuštanje po stepenicama do prozirnog šljunčanog plićaka i već smo pod vodom. Dogovor je jednostavan: idemo pronaći alfu romeo na tridesetak metara, posjetiti hlapa i ugora na obližnjoj stijeni pa se vraćamo do zida i polako istražujemo. Nigdje nam se ne žuri, jer ovdje ćemo napraviti još dva ili tri zarona. Sasvim dovoljno da se pogleda cijeli zid i okolica.
Do potopljene Alfe koja se nalazi na pijesku desno od zida udaljena nekih dvadesetak metara došli smo lako. Na obližnjoj stijeni iznenađenje: ni ugor, ni hlap, nisu u svojim rupama. Uvijek su tamo, ali danas ih nema. Nadamo se samo, da su ostali duže u svojim noćnim izlascima, a ne da su postali pljen najvećeg morskog predatora, čovjeka.
Vraćamo se na zid i pratimo njegovu donju dublju liniju koja završava na pješčanoj sipini. U rupama ima dosta razne ribe. Ne nedostaje ni pužića: turidila, pokoja sitna flabelina, žuti puž, sveprisutni dalmatineri... Žute, narančaste i crvene spužve, poneki koralj Cladocora, crvene alge, mahovnjaci i žarnjaci svojim bojama daju poseban ugođaj.
Kada se odmaknete, tek kojih, tri metra od zida sve izgleda sivo, plavkasto-zeleno, pomalo bezlično. To je zbog loma svjetlosti. Pod vodom proporcionalno dubini gube se, najprije crveni, pa žuti djelovi spektra boja. A na zidu zaista možete zaroniti do četrdesetak metara. To već garantira da ćete osjetiti tamu dubine. Ipak mi smo opremljeni moćnim video lampama širokog kuta, koje na metar do dva od objekta, daju potpuno drugačiju sliku. Sliku nadrealnih, intenzivnih boja. Podsjećaju na pomalo apstraktno slikarsko platno. Apstraktno samo do trenutka dok ne dođete sasvim blizu i shvatite da je svaka mrljica ili točkica živi organizam.
Naša jaka svijetlost neke vrste uznemirava i smeta im, dok neke ribe intrigira i spremno se poigravaju na svjetlima pozornice. U jednoj rupi nešto se miče, veliko je. Prigušujemo svijetlo i polako prilazimo. Hlap, impresivnih dimenzija. Vide mu se samo klješta i oči, ali jasno je da je velik.
Naizmjeničnim osvjetljavanjem ulaza u njegovu rupu i skretanja svjetlosti u stranu pokušavamo pobuditi njegovu znatiželju. Obzirom da je jutro, a hlapovi su noćne ptice, ova igra može rezultirati i potpunim povlačenjem u rupu. Ipak, naš hlap je svijestan svoje veličine i polako izviruje. Ne previše tek toliko da pokaže svoja klješta u punoj veličini. Prijeteći škljoca njima, kao da govori: ovo je moja kuća ni koraka dalje.
U jednom trenutku nešto ga je zasmetalo ili je procijenio da smo ipak prevelik zalogaj, pa je nestao u svojoj rupi. Djelić sekunde i ispred nas je bio samo uskovitlali pijesak. Rakovi možda izgledaju tromo, ali njihova brzina, kada se odluče na akciju, je munjevita. Polako se dižemo po stijenama i nailazimo na škarpinice. Manje rođakinje kraljice škarpine su nešto aktivnije. Ne plivaju previše, stacionirane su ribe, ali ipak za razliku od veće rođakinje, teško će dozvoliti da im priđete na par centimetara. I onda kako smo izvirili ispod jedne stijene, ukazala se kraljica.
Mirno je pozirala potpuno nezainteresirana za nas. Iako smo bili jako blizu ona se samo ljeno izležavala i čekala da joj dopuže ili dopluta obrok. Minimum utrošene energije, a opet efikasna taktika. Stižemo na plato na kojem se izmjenjuju manja jata. Ušate, crneji, salpe, fratri, svega ima. Dok klečimo na dnu i snimamo sitniju ribu iza nas se pojavljuje nekoliko orada.
Uskovitlali smo nešto pijeska, a one u tom metežu vide idealno postavljen stol i izmedju kamenčića hvataju svoj obrok. Znatiželjni knez uživa pod svjetlima naših lampi. Svojim slalom plivanjem, neprestanim promjenama smjera i brzine unosi dinamiku u plićak. Živa je to riba, impresivne vještine plivanja i neiscrpne energije, može zadržati pažnju ronioca na duže vrijeme.
U centru je sve živo. Jedni izlaze iz vode drugi ulaze. Neki pripremaju opremu, dok se drugi poput škarpina odmaraju na terasi. U ugodnom hladu visokih borova čekaju da im stigne hrana. Dok peremo opremu od soli, upoznajemo Zagrepčanku Mihaelu. Na Susku je na godišnjem. Potegla je jutarnjim katamaranom i došla na ronjenje.
„Sigurno ima i bližih centara, ali volim roniti ovdje. Nisam iskusan ronioc, a ovdje su voditelji odlični i uvijek se nađe još neko tko voli opuštene zarone. Malo me brine samo da li ćemo stići napraviti i drugi zaron, jer za par sati mi ide katamaran za Susak.”
Odmah je uskočio voditelj iz centra: „Ništa ne brinite, naravno da ćemo stići, pa niste prošli cijeli taj put za samo jedan zaron. Samo se odmorite malo i za sat vremena zaranjamo ponovno”.
Da, ovdje zaista imaju stalne goste, koji im se ponovno vraćaju. Naš drugi zaron počeo je sa lijeve strane. Najprije smo otišli do potopljenog brodića Ronac. Nekad je služio kao ronilački brod Centra za podvodna istraživanja.
Jako jugo potopilo ga je 1965. godine u obližnjoj Martinšćici. Kako su oštećenja bila prevelika za sanaciju, u Centru su odlučili da ga premjeste ispred Vile Mohović. Brod je odmah dobio stanare. Ispod njega su se naselili hlapovi. Od tada ovo područje uvijek ima svoga hlapa, a ponekad i cijelu koloniju. Brod danas gotovo da više i ne postoji, vide se samo još ostaci u pijesku. More ga je razgradilo.
Nakon Ronca idemo do rupe u kojoj obično obitava ugor. Ovaj puta imamo više sreće. Ugor je kod kuće i spremno izlazi na poziranje. Igramo se standardne igre povuci-potegni. Pretpostavljamo da ugor u našem zaštitnom portu objektiva vidi svoju iskrivljenu refleksiju. To ga očito jako zaokuplja. Približava se kameri na nekoliko centimetara pa ponovno vraća u rupu, mi ga slijedimo u njegovom povlačenju. Zatim se mi odmičemo, a on spremno ide naprijed.
Cijeli se postupak ponavlja unedogled. Izgledamo poput sinkroniziranih plivača. Pratimo mi njega, ali prati i on našu kameru. Nailazimo na morskog puža doris pictu. To je jedan od većih primjeraka puža u Jadranu. Ovaj je stvarno velik. Izdužuje se kako bi prešao prazan prostor i dohvatio sljedeći oslonac. Kod ovih puževa najviše fascinira obrub njihova plašta. Izgleda poput bijelih volana i nabora sa francuskog dvora. Nekako kraljevski, to upotpunjuje i kruna na leđima. To su ustvari škrge kojima diše. Kada je uznemiren uvlači ih u tijelo, ali kada su vani daju pravu sliku. Plavo žuta boja samo podcrtava dojam elegancije.
Vraćamo se na zid koji s ove, suprotne, strane izgleda potpuno drugačije. Sve je isto, i flora i fauna, ali je doživljaj, kao da smo prvi put ovdje. Da takvo je podmorje. Svaki puta je isto i potpuno novo. Svaki zaron daje vam neki novi uvid u čudesni vodeni svijet.
Kako je jednom netko rekao: “Ne ronimo kako bismo pobjegli od života, već kako on ne bi pobjegao nama”. U Kostreni zaista možete uživati na jednom od raznovrsnijih zidova ili životom bogatog plićaka. Za istražiti sam zid nikako vam nije dovoljno nekoliko zarona. Dvadestpet metara visine i više desetaka dužine ovako bogatog grebena, vrijedi više od informativnog zarona. Dodamo li tome i okolne stijene, koje imaju svoje stalne stanovnike, može se naći zanimacija i za više dana.
