"To je grozan čovjek, on ti cijeli život vara svoju ženu”, čula sam o nekom groznom čovjeku. No je li to baš najgora stvar koju možemo napraviti? U manje tradicionalnim sredinama od naše već dugo postoji koncept “otvorenog” braka, koji podrazumijeva izvanbračne izlete, jer ljudima monogamija baš i nije urođena.
U vrijeme nastanka brakova, naime u Starom vijeku, ljudski život bio je mnogo kraći nego danas, kada se od sretnih brakova očekuje pet ili šest desetljeća vjernosti.
Možda to nekome i pođe za rukom, ali većina se nađe u nezgodnoj situaciji da već nakon nekoliko godina u braku ima sljedeće simptome: a) dosada, b) osjećaj zarobljenosti, c) razočaranje, d) interes za druge osobe, e) pojačani interes za druge osobe, f) iznimno pojačani interes za druge osobe. “Žena mu nije mogla oprostiti preljub, premda se on rukama i nogama borio da ne dođe do razvoda” - koliko ste puta čuli tu priču? Riječ je o dva najčešća scenarija: tradicionalni brak u kojem uglavnom žena trpi prevare i ne govori o njima. Ili - ne baš tradicionalni brak, u kojem žena ne trpi i razvede se.
Koliko je uopće brakova u kojima su si supružnici priznali da im vjernost baš i nije jača strana, ali da bez obzira na sve žele ostati zajedno? Takav dogovor podrazumijeva partnerstvo, a kao što znate, kod nas se i dalje često smatra da je muškarac taj koji ima ljubavnicu/ljubavnice.
Žene su seksualno proždrljive samo u mašti, no u stvarnosti se i dalje misli kako su manjeg seksualnog apetita od muškaraca. Točnije da ih nakon oplodnje seks pretjerano ne zanima. Naravno da je takve predrasude lako demantirati, no i dalje većina partnera ne zna kako bi se ponašala kad njihovu više ili manje sretnu zajednicu posjeti bauk preljuba.
Doista, nakon što pronađete neke sumnjive poručice u njegovu mobitelu, što vam drugo preostaje nego da šutite i trpite - ili mu bacite u glavu mobitel i tresnete vratima?
Srednji put kao da ne postoji, premda on znači komunikaciju toliko potrebnu onima koji žive zajedno. Nije svaki preljub znak da je s brakom gotovo, niti da s brakom nije gotovo. Treba mnogo suptilnosti kako bi se shvatilo je li neki brak “mrtav” ili je eventualno “otvoren”. Te da potraga za nekim drugim ne znači nužno da onoga kod kuće više ne volimo, nego da nam je ustrebalo nešto tako grozno kao što je - zabava.
Da se takve stvari ne bi ni slučajno izgovorile, instinktivno biramo između “zatvorenog” braka i razvoda. U “zatvorenom” braku sve se zna, ali se ni o čemu ne govori. Nesreća se može nožem rezati u takvom životu, no supružnici se i dalje prave kako sve “funkcionira”.
Pretvarajući se u funkcionalne robote, oni misle kako “održavaju brak”. Zapravo, samo gomilaju nesreću. “Zatvoren” brak ostatak je patrijarhalnog braka kakav je ne tako davno bio svaki. No, zašto bismo do dana današnjega pristajali na tu igru zločinca i žrtve? Uostalom, radi se o našem životu. Umjesto da prihvaćamo neke davno dodijeljene, odigrane i preživjele uloge, možda si sami možemo dodijeliti neku drukčiju.
Možda smo baš mi ta “grozna” osoba koja istovremeno želi živjeti s jednom osobom, a zabavljati se s nekom drugom? Možda i osoba do nas teži nekom sličnom scenariju? I može li se izgovaranje takve istine preživjeti? Možda može. Možda ne. No, nekada treba skočiti u vatru bez obzira na posljedice. Jer najdeblja knjiga na svijetu bila bi knjiga laži koje su si ljudi u ime “viših ciljeva” ili “održavanja forme” izgovorili.
Možda bi nam teže bilo živjeti bez laži nego bez ljubavi. Možda je u tome tajna što tako teško otvaramo svoje brakove. No, porazne statistike govore o tome da sve više ljudi bira samački život od onog u dvoje, možda baš zbog toga što im se ne da priznati nekome nelagodnu istinu. Možda je jedina budućnost brakova da budu otvoreni, štogod to značilo.